Portal za društvena i kulturna pitanja. I svijet koji dolazi.

Kultura

Vukovar dobiva novi uzbudljivi filmski festival. Razgovaramo s pokretačem, novosadskim glumcem i redateljem

Klein Film Festival Ognjena Petkovića traje od 29. do 31. srpnja

FOTO: Nino Pušija

Dunav će kod vukovarskih obala uskoro zatalasati još jedan filmski festival. Od 29. do 31. srpnja u tom će gradu startati KLEIN FILM FESTIVAL – internacionalni festival kratkometražnih igranih, dokumentarnih i animiranih filmova trajanja do 20 minuta. Posebna draž festivala jest to što ime duguje i čini posvetu Hugu Klajnu/Kleinu (1894.-1981.) rođenom Vukovarcu.

Ugledni beogradski psihijatar (u Beču je bio jedan od studenata Freudove katedre), kazališni profesor, redatelj i teoretičar svjetskog ranga, čovjek koji je praktički ugradio temelje moderne režije na jugoslavenskim prostorima, danas je razmjerno pao u zaborav i u Srbiji i u Hrvatskoj. Tako da je jedna od misija festivala ispravljanje te nepravde. Pokretač i umjetnički direktor festivala je novosadski glumac, redatelj i scenarist Ognjen Petković, rođen u Vukovaru 1986.

Zašto ime po Klajnu?

Na moje pitanje kako je “nabasao“ na ideju pokretanja Klein FF-a, Ognjen kaže da to uopće nije bilo teško jer mu je profesor na novosadskoj Akademiji umetnosti bio Bora Drašković. „Bora nam je stalno pričao i upućivao nas na Klajna. Htio je o njemu napraviti čak i igrani film, jer njegov život je bio film. Zatim literatura koju smo čitali za vrijeme studija… Postoje ljudi koji zaslužuju ulice, trgove, škole, spomenike. Ovo je taj čovjek i ovaj festival je spomenik njemu u čast. To je čovjek koji nas je zadužio sve i sve na neki način ujedinio. Osnivač psihoanalize, neuropsihijatar, redatelj, profesor koji je odnjegovao neke od najvećih kazališnih i filmskih redatelja ovih prostora. Jednom riječju renesansni čovjek u najboljem smislu te riječi. Dokaz da umjetnost i znanost nadilaze granice.

Vjerujem također da se ovakvim ljudima kao što je Klajn mora više vremena posvetiti kako bi se mi kao ljudi oplemenili. To su ljudi čiji životi, nas koji smo ostali oplemenjuju, a kada shvatite da se takav jedan čovjek rodio u istom gradu kao i vi, da je išao u istu gimnaziju… Počnete vjerovati da taj grad posjeduje duh prosvjetiteljstva i da ga samo treba malo probuditi. To je upravo ideja s ovim festivalom“, zaneseno Petković opisuje motive svog projekta.

Što donosi festival?

U trodnevnom ritmu prikazat će se 15 filmova u natjecateljskoj selekciji i 35 filmova u revijalnom dijelu programa. Osim filmova, tu su i brojne radionice koje će držati autori, na osnovu svog iskustva u radu na animiranim, igranim i dokumentarnim filmovima. Festival se održava na četiri gradske lokacije. Cilj je, kako vizionarski ističe Petković, da se te lokacije iz godine u godinu proširuju, fluktuiraju, kako bi se autorski film doveo do što većeg broja ljudi. Nakon filmskog dijela programa, noći se nastavljaju glazbenim pržionama bendova M.O.R.T., Repetitor i Atheist Rap.

Petković se još na studiju glume počeo baviti pisanjem drama i scenarija i režijom. Od 2017. do 2019. nastaje njegova trilogija kratkih filmova („Ljubav“, „Žmurke“, „Jesenji valcer“) koja se nadobivala nagrada po svjetskim festivalima. Kako Ognjen procjenjuje u čemu je posebna autentičnost filmskih kratkoprugaša za publiku, a što znači autorima?

“Kratki film je uglavnom uvijek autorski film i on nam donosi osobne priče autora. Ne postoji komercijalni kratki film koji se namjenski stvara da bi bio komercijalno eksploatiran i iz tog razloga mislim da zbog toga kroz kratki film možete više upoznati ljude, kulture, običaje, na kraju i same autore“, jednostavno objašnjava.

Priča za čovječanstvo

Potom dodaje: “Bilo je nagrada, neke su došle baš neočekivano, jer sam mislio da su to sve jako hermetične teme. Pitao sam se tko će ovo gledati? Međutim onda shvatite to ‘pobratimstvo lica u svemiru’, da su ljudi svuda isti s istim problemima kojima se zbog kulturoloških razlika pristupa malo drugačije, ali u onoj krajnjoj tački, mi smo svi isti.

U filmu ‘Jesenji valcer’, glavni protagonisti izlaze iz opkoljenog grada i trebaju proći barikade koje su postavljene. Odjednom ta priča korespondira s Meksikom i dizanjem zida u SAD. U Kataloniji, pojavom korone, oni uz Sjever Italije prvi bivaju odsječeni od sveta, uvodi se karantena. Ljudi se osjećaju izolirani. U Rimu odjednom ta priča korespondira sa željom stotina izbjeglica da prijeđu Sredozemno more i dočepaju se Juga Italije… Dakle pričajući svoju priču, vi pričate priču cijelog čovječanstva.“

Rat kao tematski background trilogije

Rat je tematski dao background cijeloj trilogiji, a Petković kaže da je to zbog toga što je, nažalost, jako dobro upoznao odnose, karaktere, situacije koje se rađaju unutar ratnog kaosa. “Ja sam odrastao u tome i to mi je na neki način bilo normalno. Meni su ruševine bile normalne i osjećao sam se jako čudno kada bih otišao u neki grad koji nije stradao u ratu“, gorko a istinito priča o odrastanju: “To je bilo fantastično djetinjstvo s bezbroj mogućnosti, ali nakon nekih godina, kako sazrijevate ta dva osjećaja se miješaju. Ta ljepota djetinjstva i užas saznanja da ste se sanjkali u minskom polju, da su neki ljudi ginuli tu gdje ste se vi igrali, razlozi zbog kojih su ginuli, načini…“

Najviše ga izbezumljuju propaganda i plošni propagandni filmovi vezani za rat, u kojima se sve želi prikazati crno-bijelo, bez imalo osjećaja za nijanse kompleksnog prokletstva sazdanog u ratu. “Slušao sam jedno predavanje u kome je doktorand filmologije rekao da je ‘svaki film koji za glavnog protagonista ima vojnika, propagandni film’, danas sam siguran da jest. Mene su jedino interesirali civili u ratu i njihove potrebe, jer to je strana koja uvijek gubi. Kako civil dolazi do vode? Kako ljubav pobjeđuje u ratu? Postoje li heroji, i postoji li moral? Napisao sam u jednom scenariju pasus koji možda daje odgovor na pitanje zašto rat:

‘Rođen sam u gradu koji više ne postoji, u državi koje više nema, u ulici koja je promijenila ime. Rođen sam u kući koja nije kuća jer sada nema krov. Imao sam djetinjstvo koje je danas nedokazivo svima osim meni. Kada sam bio dijete grad je postao ruševina, to je ono što sam volio, volio sam ono što mi je dato. Za druge je on danas izgrađen, za mene je sada postao ruševina’“, mudro razmišlja Ognjen, nakupljen iskustva.

Novi film s postapokaliptičnom notom

Njegov najnoviji kratki film Život poslije smrti ima postapokaliptičnu notu. Bavi se pitanjima što ostaje nakon neposrednih ratnih destrukcija? Kako skupiti krhotine raspadnutog ogledala svijeta u kojem ostaju djeca s oštećenim dušama, ostaju stariji također osakaćenih emocija, dehumanizirani i promijenjeni.

“Priča je to o ljudima smještenim u jednu dvoranu za tjelesni u kojoj neka djeca odrastaju. Priča se zakomplicira kada netko ostavi bebu na jednom od kreveta i ostavi moralnu dilemu vlasnicima kreveta što učiniti s djetetom, budući da je za sutra najavljeno preseljenje iz objekta, a prijavljivanje policiji bi odložilo premještaj iz užasnih uvjeta u kojima se nalaze. Nažalost, ostaje pitanje kakav će biti život poslije ove smrti koja se trenutno prosipa Europom“, iznosi Petković.

Prema motivima vlastite drame Katar, praizvedene u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu, Petković je napisao scenarij za svoj prvi dugometražni film. Kako to već ide, kuburi sa zatvaranjem financijske konstrukcije, počne snimati pa stane… Trenutno radi na filmu Usta puna zemlje, najnovijem ostvarenju legendarnog Puriše Đorđevića, koji ni u 98. godini života ne odustaje od filma! To iskustvo hrabri i Ognjena koji kaže: „Razmišljam da pribjegnem gerilskim metodama u snimanju prvog dugog filma, jer dok dođu sredstva, oštrica otupi.“

Rad s profesorom Draškovićem

Kako je imao sreću učiti glumu u klasi majstora Draškovića, je li Ognjen već iz interakcije s tim velikim redateljem osjetio poriv da se bavi režijom? “Mi smo bili multimedijalna klasa, kako je profesor Drašković to zvao. Glumci i redatelji zajedno na klasi. Budući da moja interakcija s dramskim umjetnostima nije bila prevelika prije Akademije, meni je i režija bila mjesto u kojem se može izraziti na drugačiji način u odnosu na glumu.

U režiji možete stvarati cjelinu, izravno plasirati svoje ideje i viđenje svijeta. ‘Redatelj kao tvorac cjeline’, to je ono što me privuklo režiranju, prvo u kazalištu, a kasnije uglavnom na filmu. Profesor Drašković je učio prvo kazališnu režiju kod profesora Klajna, a zatim i filmsku režiju kod Wajde u Poljskoj. Trenutak je to u kojem je njemu sve interaktiralo, u kome je redatelj glumio i glumac režirao na sceni, na radiju i na filmu. Iz takve sredine, nekako sam i ja počeo osjećati kao potpuno normalno da radim i jedno i drugo i treće“, analizira Petković svoje bujne izazove.

Redatelj i glumac

Kad je redatelj ujedno i glumac po vokaciji, to je često prednost u radu s glumcima. Ali, osjeti li u nekim situacijama to kao otežavajuću okolnost? Rezolutan je da mu je to uvijek prednost, da na ovaj način zna sve tajne glumca i osjeća kako pristupiti glumcu, što mu reći u određenom trenutku, da bi dobio ono što kao redatelj želi. Kaže da u redateljskoj koži više ne mistificira glumu, što nije bio slučaj u onim godinama kad je bio isključivo posvećen glumi.

“Glumac mi je pomogao da budem redatelj, a redatelj da postanem bolji glumac i da shvatim određene stvari, da shvatim što je bitno za glumca, a što je nebitno. Pozicija iz koje sebe promatraš s dvije različite točke je dragocjena. Glumci vole kada ih redatelj razumije i voli. Glumci često imaju problem budući da se redatelji školuju neovisno od glumaca pronaći taj ‘zajednički jezik’, nomenklaturu kojom se sporazumijevaju. Neki redatelji u potpunosti odustanu od režije, jer ne mogu prevaliti taj komunikativni ambis. Za mene je to zaista uživanje i nije mi nikada pravilo problem, naprotiv“, objašnjava Ognjen izazovnosti dvostrukog procesa.

Petkovićeva vlastita producentska kuća zove se Mansarda. Asocijacija na prvi roman Danila Kiša, ili…? “Naravno, i poslije Kiša, Kiš“, ne daje ni trunka sumnje i naglašava: “Mislim da se i njemu nismo dovoljno zahvalili. Malo je ulica, avenija, škola i svega ostalog nazvano njegovim imenom. Njegov život i književnost ostaju kao vječita inspiracija i poticaj za stvaranje, otud i Mansarda, iz koje sve kreće.“