Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Wim Wenders nije samo genijalni redatelj, nego još genijalniji fotograf

Njegove su fotografije lišene gotovo svake ljudske prisutnosti

ZADNJA IZMJENA: svi. 6, 2015
Foto: Wim Wenders

Znamo da je Wim Wenders genijalni redatelj, ali da se bavi i fotografijom? Dobro, ima stanovite logike u svemu tome, ipak kamera tom čovjeku služi kao svojevrsni produžetak desne ruke i improvizirana proteza lijevog oka. No da njegove fotografije nekog vraga i vrijede, to je već druga priča.

Svojim krajobraznim fotografijama ovaj poznati redatelj uspijeva osloboditi vidljivo i pretvoriti ga u duhovno. Samu ideju transcendetalnosti je sažeo do te točke da se popot mosta nadvija nad procijepom koji razumno razgraničuje od osjećajnoga. Kako takav pristup sam po sebi dovodi do vječnoga sasvim je razumljivo da je neke od svojih najljepših meditativnih panorama snimio ispred kulise koju stvaraju širine i nedohvatljivosti u polupraznim prostorima.

Wim Wenders, fotograf

Wenders je prilikom otvorenja ove izložbe naglasio da fotografija, uz kino, čini drugu polovicu njegova života. Kad snima filmove upućen je na desetke ljudi, ali fotografija mu omogućuje da bude sam sa sobom i svijetom. Kad fotografira i sam gotovo postaje jednim od protagonista koje toliko često prikazuje u svojim filmovima: čovjek koji se otiskuje u potragu za neodređenim i dopušta si pronaći ono što je Webber smatrao izgubljenim – magiju u svijetu.

No, koliko god Wenders bio Wenders, čak i on ima svoje uzore. Tako je moment melankolije posudio od Edwarda Hoppera, dok je od Caspara Davida Friedricha naučio kako iz prazine izmamiti napetost. Drveće niklo usred livade vrlo jasno izvikuje ime Camille Corot, a usamljena farma u nepreglednosti stepe upućuje na Andrewa Wyetha.

Njegove su fotografije lišene gotovo svake ljudske prisutnosti. Umjesto toga on promatrača poziva da se projicira u ono što vidi i uroni u tajnovitost običnoga, poznatost nepoznatoga i beskonačnost konačnoga. A posveti li taj isti čovjek slikama dovoljno vremena, može čuti čak i priče koje je Wenders ukrao mjestima koja je svojim fotografijama zatočio.

Robin Mikulić
Telegram autor
31 članak Više o autoru