Nekad je nužno odabrati stranu

Za dobru književnost potrebno je više od autorske odvažnosti i intenzivnih emocija. Roman 'Psi' Dore Šustić to potvrđuje

Prozni prvijenac spisateljice i scenaristice Dore Šustić vjerojatno je još neko vrijeme trebao ostati u rukopisu

FOTO: Gradska knjižnica Rijeka/Dora Šustić (u sredini)

Kad se pri dolasku na studij scenaristike u Pragu zatekne u vlaku pred koji se baci stariji češki muškarac, dvadesetjednogodišnja studentica Dora osjeti neobično uzbuđenje tim što je postala dio “nečijeg smrtnog plana”. Njezino prisustvovanje događaju, uvjerena je, ne može biti tek slučajnost.

“Nikad nisam saznala kako se čovjek zvao niti zašto je skočio. Nikad me to nije previše zanimalo. Zanimala me moja priča, vlastita interpretacija njegova života. Uživala sam u svojim projekcijama i često zbog njih nisam vidjela ljude ni materiju stvarnosti”, navodi pripovjedačica.

S tih nekoliko rečenica, autorica Dora Šustić već na prvim stranicama romana ‘Psi’ ispisuje svojevrsni semantički ključ za priču o privilegiranoj milenijalki koja se potpuno izgubi u kratkotrajnoj vezi s gotovo dvostruko starijim muškarcem, a potom dobar dio ostatka svojih mladenačkih godina provede tumarajući zakučastim hodnicima na križanju stvarne traume i neobjašnjive, mahom infantilne opsesije.

Dobitnica nagrade za neobjavljeni rukopis

‘Psi’ su konačan proizvod pobjedničkog rukopisu na natječaju za nagradu Drago Gervais, rukopisa koji je, navodila je autorica u medijima, nastajao u razdoblju od sedam godina, i koji je u zametku bio osobni dnevnik. Autoričina biografija, gdje pratimo identičnu putanju od studija u Ljubljani (Političke znanosti) do studija na slavnoj praškoj filmskoj akademiji (FAMU), potvrđuje određenu mjeru autobiografskog nadahnuća.

S obzirom na eksplicitnost iznesene književne građe, ovakvo je autorsko izlaganje – pri čemu je Šustić potvrđivala da se slična priča uistinu odvila – u svakom slučaju hrabra odluka. Svojstveno našem voajerskom vremenu, već taj čin razgolićivanja izazvao je simpatije nekih dosadašnjih čitatelja i promotora, no izuzev lucidnog teksta Dunje Ilić, izostali su stvarni kritički osvrti na roman. Trezvenijim čitanjem lako je uočiti brojne njegove slabosti.

Radnja smještena u Prag i Andaluziju

Strukturalno podijeljena u dva dijela i dvadeset poglavlja, priča je organizirana u dvije pripovjedne linije koje protagonistkinju prate, uvjetno rečeno, u prošlom i sadašnjem vremenu: u prvom je radnja fokusirana na njezino iskustvo života u Pragu, u drugom na boravak u spisateljskoj rezidenciji u Andaluziji. Za obje razine ključan je lik Leona, turskog fotografa na pragu četrdesete, glavnog pokretača protagonističinog djelovanja, čak i nakon što si – saznajemo rano u tekstu – u jednom francuskom hotelu provuče metak kroz lubanju.

Stižući u Prag, Dora pokazuje jasne spisateljske ambicije, ali tu je i svijest da, za razliku od mnogih svojih poznanika, možda i nema o čemu pisati (“Manjak traume. Sretno djetinjstvo.”). Njezin prethodni studij u Ljubljani opisan je kao niz “beskonačnih aftera” i vrijeme kad je sa svojim prijateljicama nosila bijele prozirne košulje bez grudnjaka “provocirajući svojim ukrućenim bradavicama pristojnu Ljubljanu”. Planove da “pojebu sve” u Pragu veoma je rano omeo Leon.

Njihov je susret, dakako, bio fatalan, i kako se toga prisjeća pripovjedačica, jedan pogled bio je dovoljan. Visoki, izuzetno mršavi Turčin nedugo nakon toga prilazi joj u kafiću i počinje njihova višemjesečna veza, uglavnom smještena na relaciji između njegova stana i kafića u kojem su se upoznali. Seks je bio sjajan, filmski senzualan i sirov, no Dora je isprva ambivalentna prema svom ljubavniku (“Ponekad mi se gadila njegova depresija. Ponekad su mi njegove godine bile odbojne.”).

Kronika kompleksa naizgled odvažne milenijalke

“Znam jednu djevojku koja je imala iste oči kao ti”, odmah je prve večeri rekao Leon, dodavši potom da se radi o njegovoj supruzi. No Leonova draga, Španjolka Ayna, umrla je od raka, a on je ostao ruina, poput galgosa, izmučenih i zlostavljanih španjolskih lovačkih hrtova koje opsesivno fotografira. Fascinirana načinom na koji Leon govori o svojoj supruzi, Dora razvija čudnu fiksaciju Aynom (“želi znati sve o njoj”); gotovo postaje surogat-Ayna, ne zamjerajući ni kad je njezin ljubavnik naziva imenom svoje preminule supruge.

Koliko god bila ambiciozna, koliko se god u svojoj djevojačkoj poziciji osjećala slobodno i emancipirano, protagonistica se bez većeg otpora podređuje ljubavniku koji s lakoćom otapa njezinu slabo zamaskiranu nesigurnost. Na kraju dana, priznaje Dora, samo je htjela vjerovati da je nekom uistinu lijepa, privlačna ( ‘Psi’ se mogu čitati kao kronika kompleksa naizgled odvažne milenijalke, no zbog specifičnosti protagonističine pozicije romanu ipak ne bih pridavao značaj u smislu neke šire generacijske reprezentativnosti).

Ljubavnici provode sve više vremena zajedno i dok se ljubavna priča polako stvarala i rastvarala, Dora je radila na sinopsisu scenarija koji je morala predati na fakultet. I upravo će u tom procesu postupno doći do stajališta da je u srži svega možda ležala samo fikcija (“Na kraju sam se zaljubila u lika u svojoj priči i zaboravila na čovjeka s kojim sam spavala. Pišući o njemu, sve manje sam ga vidjela.”).

Stvarnost je prihvatljivija pretočena u književnu građu

Činjenica je da ona i Leon nemaju na čemu graditi svoj odnos, a iz tog stanja opijenosti trgne je tek njegova odluka da se vrati u Istanbul. Ponovno, situacija je znatno jasnija iz naknadne perspektive; stvarnost je bila puno prihvatljivija pretočena u književnu građu: “Nisam razmišljala o njemu. Razmišljala sam o tome kako to iskustvo pretočiti u tekst.”

Riječ je, jasno, o onoj elementarnoj sublimaciji i procesu konverzije ljubavne traume u čin kreativnog izražavanja, no bez obzira na to što je protagonistica mlada spisateljica koja tek traži svoj put, ‘Pse’ samo uvjetno možemo razmatrati kao Künstlerroman. Šteta je što – iako čine neke od zanimljivijih epizoda – studij scenaristike i umjetničko sazrijevanje u romanu uglavnom ostaju od sekundarne važnosti.

Dezintegracija romanse popraćena je autodestruktivnim ponašanjem koje će Doru – unatoč inicijalnom samozavaravanju i samodopadnim momentima u ulozi svojevrsne “žderačice muškaraca” (“Poigravala sam se njihovim suosjećanjem i vlastitim osjećajem ravnoteže, a kad bi mi tlo konačno izmaknulo pod nogama, pojebala bih ih”) – razmjerno brzo dovesti do ruba održivosti.

Protagonistica se čitavo vrijeme vrti u krug?

Šustić stavlja naglasak na podmukli rad traume, na dinamiku emocionalnog rasapa i raslojavanje psihičke nestabilnosti njezine protagonistice koja ipak prolazi određeni put od pukog samosažalijevanja do natruha samospoznaje. U njezinom slučaju, prepoznaje Dora, najveći neprijatelj dolazi iznutra: “Nitko nije tako nasilan i ohol prema meni kao ja. Nitko me ne zna tako uvrijediti kao što ja znam samu sebe. Povrijediti, parati po šavovima dok ne ostanem bez središta sebe. Nitko nije tako okrutan prema ženskom tijelu kao žena sama.”

Međutim, opsesija Leonom opstaje i dugo nakon što je umro, pa se i putovanje na spisateljsku rezidenciju u Andaluziju svodi na “otkopavanje njegovih kostiju”. Zbog toga i završnu rečenicu, identičnu prvoj, možda treba gledati kao potvrdu da se Dora čitavo vrijeme tek nemoćno vrtjela u krug.

Kako je već ukazala Dunja Ilić, u tekstu je moguće detektirati i par poskliznuća na sadržajnoj razini, primjerice to da autorica najprije piše da protagonistica nije znala nijednu riječ češkog, a onda tridesetak stranica kasnije piše da je ranije studirala češki jezik u Ljubljani. U jednom trenutku čitamo i o “totalitarnom režimu” u Čehoslovačkoj nakon 1968. godine; možda cjepidlačim, ali prilično sam siguran da kao diplomirana politologinja Šustić ne bi trebala brkati režim bezveznog aparatčika Gustáva Husáka s monstruoznim režimima kakve su uspostavili Hitler ili Staljin.

Nedovoljno stroga urednička ruka

Ako stavimo na stranu takve propuste i pojedine neuvjerljive epizode, priča načelno ima glavu i rep, a motivi su promišljeni i logično ulančani, s posebno razrađenom simbolikom životinje iz naslova.

Najveće slabosti teksta treba tražiti u kvalitativnoj neujednačenosti, odnosno obilju viškova, što je u dobroj mjeri rezultat nedovoljno stroge uredničke ruke. Originalnu misao Šustić će nerijetko popratiti s par nesuvislosti, na solidnu metaforu ili sliku naslonit će se klišejem ili truizmom, a tome će pridodati i učestale izlete u patetično (primjerice: “Ništa ne može ukloniti tugu koja spava na kapcima usamljene djevojke – čak ni nježni poljupci.”)

Ponegdje sve eskalira u vatrometu bizarnosti i potpunih besmislica. Kad u jednom trenutku spominje Leonove fotografije galgosa, Dora dolazi na sljedeću ideju: “Mogla bi ih se napokon riješiti. Dati ih galgosima da ih izjedu i sluđeni glađu izjebu vlastite portrete u nadi da će si tako očuvati vrstu.“

Trebalo je još neko vrijeme raditi na rukopisu

Konačno, momenti u kojima se ‘Psi’ nerijetko pretvaraju u pravi cringefest odnosi se na učestale opise seksa, čemu iskusniji autori pristupaju puno, puno opreznije i promišljenije. Potrebna je ozbiljna razina vještine da se iz erotskog ne izleti u pornografsko, da čitava situacija ne bude banalna, jeftina ili jednostavno smiješna.

Šustić, nažalost, u svojoj “poetici penetracije” od toga gotovo radi pravilo: protagonisticu njezin ljubavnik baca na pod “kao tešku vrećicu s namirnicama”; drži je za podlakticu kao “tek uhvaćeni plijen”; ona je “podatna kao pijesak”; ima osjećaj kao da joj je “došao do grla” i osjeća “svaki milimetar njegova spolovila”, da izdvojim samo šačicu primjera.

Dobru književnost ne čine tek hrabrost, provokativnost ili intenzitet autorskih emocija – u uspjelim djelima oni su popraćeni adekvatnim književnim postupcima. U romanu ‘Psi’, Dora Šustić suviše često poseže za nezadovoljavajućim i lošim rješenjima – i vjerojatno bi bilo bolje da je tekst još neko vrijeme ostao u rukopisu.