Za manje od dva tjedna počinje novi Festival svjetskog kazališta. Boris Homovec analizirao je program
U Zagreb dolazi i predstava Thomasa Ostermeiera
Na kraju prošle kazališne sezone, kad sam s Dubravkom Vrgoč, ravnateljicom Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu i Ivicom Buljanom, ravnateljom Drame iste kuće, stajao na balkonu, oboje su bili bili prilično skeptični, jer u tom trenutku se činilo kako do 14. Festivala svjetskog kazališta neće ni doći, jer nemaju dovoljne potpore ni Ministarstva kulture, ni grada Zagreba, a sponzori nisu dovoljni da pokriju nemale troškove festivala.
No, pesimistička prognoza nije se, nasreću, obistinila i tradicija ipak neće biti prekinuta. Već niz godina početak rujna Festival svjetskog kazališta u HNK prvi je susret, još preplanulih, s mirisom mora i soli, ljubitelja dobrog internacionalnog kazališta s vrhunskim predstavama, koje nam donosi ovaj festival. Ovoga rujna, Festival donosi samo tri predstave u Zagreb, ali kakve!
Brak Marije Braun
Već 9. i 10. rujna vraća se u Zagreb genijalni Thomas Ostermeier, ovog puta sa sjajnim ansamblom Schaubuhne am Lehniner Platz iz Berlina i predstavom Brak Marije Braun, koja na daskama oživljava kultni Fassbenderov film (inače 38. u njegovoj bogatoj i kratkoj filmografiji, kao dio trilogije o nesretnim ženama u ratnoj/poratnoj Njemačkoj, koju tako beskompromisno ogoljuje u filmovima Lola i Čežnja Veronike Voss), snimljen 1979., u kojem je briljirala u naslovnoj ulozi Hanna Schygulla, tadašnja redateljeva muza, koja je za tu rolu osvojila Srebrnog medvjeda kao najbolja glumica Berlinalea, David di Donattelo (talijanski Oscar) kao najbolja europska glumica, te Njemačku filmsku nagradu, kao glumica godine.
Ostermeier se rado vraća u Zagreb, gdje ga publika obožava. Susret Ostermeiera s Fassbinderom pogled je, pak, u opus velikog njemačkog autora, koji se zanima za povijest Njemačke, anarhističke pokrete, te umjetnost erotike. Priču o fatalnoj Mariji Braun, mladoj njemačkoj ženi koja je bila udata za vojnika u vrijeme obnove zemlje nakon Drugog svjetskog rata, kojoj uspijeva uspon na društvenoj ljestvici, ali je to stoji života, Ostermeier je dva puta postavio na pozornicu i s velikim uspjesima gostovao, od New Yorka, do Pariza, preko Atene, sada do Zagreba.
Briljantna karijera redatelja Ostermeiera
Prije sedam sezona u ZKM-u je gošća iz New Yorka Tea Alagić Vlašić postavila Brak Marije Braun. Naslovnu ulogu imala je Doris Šarić Kukuljica, no nije to bila predstava dostojna naslova i reputacije. Kao berlinski redatelj i glumac, Ostermeier potpisuje u svojoj briljantoj karijeri brojne prestižne i nagrađivane naslove: Noževi u kokoškama, Shoping and Fucking, Nora, Hedda Gabler, Male lisice, Hamlet, Rez, Neprijatelj naroda, ili Smrt u Veneciji, s kojima gostuje diljem svijeta…
Nakon što je režirao praizvedbu komada Bella Figura Yasmine Reze u proljeće 2015., potaknuti time, duo Vrgoč/Buljan prošlu sezonu zagrebački HNK upravo je njome otvorio. Uz dirljive melodramatske elemente, predstava Brak Marije Braun nas suočava s pitanjem što se događa poslije ratova i velike ekonomske krize, a Hrvatska danas, s demonima svoje starije i novije prošlosti, čini se upravo idealnom pozornicom za ovu Fassbinderovu tragediju.
Berlinski Morgenpost o ovoj predstavi objavio je, između ostalog: “Najsnažniji odmak redatelj postiže raspodjelom postojećih 27 uloga, sve uloge, muške i ženske, igra samo nekoliko glumca: Thomas Bading, Robert Beyer, Moritz Gottwald, Ursina Lardi i Sebastian Schwarz. Taj trik ima veselu i beskrajno zabavnu privlačnost…”
Japanski genijalac Toshiki Okada
U HNK nam 20. rujna stiže Vremensko putovanje kroz sobu (s dvije izvedbe u 17 i 21 sat) predstava Toshikija Okade, s podnaslovom: “Zavist prema mrtvima i njihovoj vječnoj nadi, naši mali unutarnji konflikti uveličani novim pristupima zvukom/tekstom, tijelom.” Kao nastavljač raskošne japanske tradicije, koja teatar tretira kao sublimnu formu superiornu svakodnevici, Okada kombinira visoki stil, s žargonima koje upotrebljava današnja cyber generacija 20-godišnjaka, iz različitih tokijskih socijalnih skupina.
Izuzetno je važan i pokret u Okadovim projektima, oponašajući način na koji se današnje mlade generacije ponašaju i drže posturu, čime nastaje čista koreografija. Teme Okadinih predstava uvijek su iznimno aktualne, referiraju se na novi kapitalizam, ekonomske krize, prirodne katastrofe, ekološke bombe, sve do nightlifea u klubovima Tokija. Okada je svoju predstavu ovako predstavio:
“U predstavi sam želio prikazati odnos između živih i onih koji su otišli u smrt u takvim okolnostima, dok ih je još prožimala nada u budućnost. Životi umrli završili su svoj ciklus i stablizirali se. Mi, koji nastavljamo živjeti, zavidimo njima. Izmučeni smo, želimo pobjeći, nastojeći zauvijek zaboraviti…”
Zvuk i scenografija djelo suvremenog umjetnika
Nastavljajući se na njegove uspješne predstave Trenutna lokacija 2012. ,te Tlo i pod godinu kasnije, koje na alegorijski način prikazuju smisao napetosti i izolacije japanskog društva poslije katastrofe, Vremensko putovanje kroz sobu pomno je ispitivanje mentalnih konflikata i proizvoljnih osjećaja pojedinaca prije njihova socijalna otuđenja. Izuzetno važni elementi predstave su zvuk i scenografija, koju potpisuje Tsuyoshi Hisakado, suvremeni japanski umjetnik, čineći savršen spoj virtualnog na sceni i emocionalnih reakcija kod gledatelja.
Okada je 43-godišnji kazališni genijalac, ali književnik i dramski autor, rodom iz Yokohame, čije su predstave i drame igraju ne samo u Japanu, već po cijelom svijetu. Osnovao je kazališnu družinu Chelfitisch 1997., nazvanu prema slobodnom, pogrešnom izgovoru riječi “selfish”, započevši kreiranje vlastite estetike korištenjem kolokvijalnog japanskog jezika kao izraza suvremene kulture mladih. Od ove godine, slijedeće tri sezone Okada će režirati u Munchner Kammerspiele, jednom od prestižnijih njemačkih kazališta.
U njegovim projektima pokret je prirodni produžetak glumčeva tijela. Još dok je studirao ekonomiju, u jednom intervjuu priznao je kako je zavolio Brechta, a u njegovim komadima može se iščitati i koliki je fan nekih kultnih filmskih autora današnjice, poput Wima Wendersa, ili Jima Jarmuscha.
Belgijska produkcija za kraj festivala
A 23. i 24. rujna u večernjem terminu u 20 sati, Festival svjetskog kazališta zatvara belgijska produkcija Tristesses/Tuge, autorice i redateljice Anne- Cecile Vandalem, u izvedbi trupe Das Fraulein iz Bruxellesa. Ova autorica ne nosi auru kazališne zvijezde, poput Ostermeiera, ali bavi se aktualnom europskom političkom stvarnosti, od Belgije, iz koje dolazi, do Danske, u kojoj se ovaj komad odvija, u maniri skandinavskog krimića, kakve obožavamo čitati, ali i gledati u brojnim tv adaptacijama.
Autorica svoj komad predstavlja riječima: “Želim govoriti o tuzi. Želim govoriti o tome kako su naša tijela dnevno izmučena utjecajem koje drugi , bile to osobe,stvari, situacije…, imaju na nas. Želim govoriti o odnosu tuge i moći, jer je očito kako je danas najveće političko oružje buđenje tuge u ljudima, dok su krivnja, sram, frustracija, onemoćalost, mržnja i beznađe popratne pojave. Želim pokazati suze, kao manifestaciju eksternih znakova tuge, jer one imaju beskrajnu estetsku moć.”
Radnja komada odvija se na jednom tipičnom izoliranom, malenom danskom otoku koji se zove Tristesses, a u središtu radnje je obitelj mjesnog pastora. Nakon bankrota klaonica, najvažnijeg izvora prihoda na otoku, većina je stanovništva napustila otok. Ostalo je svega osmero otočana. A neke radnje, poput zatvaranja otočke klaonice i pretvaranja u studio za propagandu, mijenjaju mjesto, ali i članove obitelji Heiger, gradonačelnika otoka Tuge, koja je u prvom planu.
Redateljica i glumica u glavnoj ulozi
Predstava polako prerasta u pravi politički triler, koji se gleda s velikom pozornošću, a redateljica se koristi brojnim detektivskim metodama, kamerama, živom glazbom i vrhunskim glumačkim ansamblom, koji obećava istinski dvosatni kazališni događaj, prikazan ovoga srpnja i na prestižnom festivalu u Avignonu. Zanimljivo je da redateljica Anne- Cecile Vandalem tumači i glavnu žensku ulogu, lik Marthe Heiger, gradonačelnikove kćeri i buduće premijerke.
Belgijska kazališna kritika primjetila je, između ostalog i ovo: “Predstava se koristi mudrim scenskim sredstvom: ugrađena kamera slijedi likove u njihove domove, projicirajući taj voajerizam na platno, postavljeno iznad kuća na pozornici. Lica koja se često pojavljuju djelomično su skrivena u sutonu, divno su zbunjujuća, u maniri filmova strave… Razorene obitelji, ugroženo društvo, trijumfirajući spketkari. Gorak inventar našeg svijeta prožet šaljivom ironijom i iznenađujućom ljepotom”.
Ideja razvoja europskog stvaralaštva
Anne- Cecile Vandalem osnovala je kompaniju Fraulein 2008. godine, a boravište je glavna tema njezinih autorskih projekata. Zanimljivo jest da je ova predstava nastala kao dio projekta Prospero. Theatre National de Bretagne iz Rennesa u Francuskoj, Theatre de Liege iz Belgije, Emilia Romagna Teatro Fondazione iz talijanske Modene, Scaubuhne am Lehniner Platz iz Berlina, Goteborgs Stadsteatern iz Švedske, Festival Atene i Epidaurusa iz Grčke i HNK/Festival svjetskog kazališta iz Zagreba, spojila je ista ideja razvoja europskog stvaralaštva i školovanja mladih glumaca.
Kazališta, naime, odabiru, podržavaju i prate šest predstava, do sada je u ovaj projekt uključena i jedna hrvatska predstava, Na kraju tjedna Bobe Jelčića, prikazana premijerno prošle sezone u HNK. A sve ostale predstave prikazivane su na mnogim europskim pozornicama.