Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Za tri dana kreću Dubrovačke ljetne igre. Sedamdeseto izdanje! Intendantica Dora Ruždjak Podolski priča nam o planovima

Telegramov Davor Špišić s cijenjenom redateljicom pričao je o prošlosti i budućnosti festivala

ZADNJA IZMJENA: srp 7, 2019
Foto: Dora Ruždjak Podolski snimljena 2016./Vjekoslav Skledar

Desetog srpnja, onim kultnim kliktajem „Neka glumci uđu!“ otvorit će se naš najznačajniji kazališni festival, ove godine uz sedamdeset svijeća na torti. Tradicija koja godi ali i obvezuje. Vrsna redateljica Dora Ruždjak Podolski još se kao curetak zaljubila u magiju dubrovačkog teatarskog neba. Kao intendantica Dubrovačkih ljetnih igara uspješno je startala lani, a ovoga ljeta potpisuje svečarsku sezonu. Razgovarali smo o prošlosti i budućnosti festivala, nadanjima i odgovornosti cjelokupnog društva na raskršću.

TELEGRAM: Nije mala stvar biti liderica Dubrovačkih ljetnih igara u sezoni ovako značajnog jubileja. Puca vas odgovornost?

RUŽDJAK PODOSLKI: Iskreno govoreći, više mi je to opterećenje bilo prošle godine, na kraju 69. Igara, jer tada još puno toga u programu jubilarne sezone nije bilo definirano. Ali, čim smo krenuli u osmišljavanje programa, morala sam apstrahirati činjenicu da je pred nama 70. sezona i zajedno sa svojim suradnicima ponašati se kao da je to naprosto još jedno izdanje festivala kojeg moramo odraditi na najbolji mogući način. Tako da smo se brzo rasteretili i mi koji kreiramo program, kao i zaposlenici Igara.

TELEGRAM: Jesu li i pare slavljeničke? U kojim okvirima se kreće ovogodišnji budžet?

RUŽDJAK PODOLSKI: Jesu, pare su slavljeničke! To jest velika prigoda, jer grad Dubrovnik je ove godine odlučio poduprijeti ovu značajnu obljetnicu. U odnosu na prošlu godinu kad nam je ukupni prihod bio oko 14 milijuna kuna, ove godine se predviđa čak 19 milijuna.

TELEGRAM: To ipak estetiku rasterećuje od financijskog grča?

RUŽDJAK PODOLSKI: Zapravo, to je budžet koji omogućava lakše disanje, u smislu da nema panike. Panika u ovim našim umjetničkim vodama nikad nije dobra stvar. Jer, oduzima i dio kreativnosti. Svaki put kad se računica stavlja uz bok estetici, uvijek je to na račun estetike. Moram sa zadovoljstvom istaknuti da je Grad Dubrovnik posebno podupro dva značajna glazbena programa. Prvi od njih je Gala koncert 11. srpnja, kada pod ravnanjem Ivana Repušića gostuje Orkestar Državne opere Donje Saske iz Hannovera, s izvedbom Beethovenove „DevetEsimfonije“, jakog repertoarnog udarca ove sezone. Nakon dugo vremena na Dubrovačkim ljetnim igrama gostuje jedan ovako značajan inozemni simfonijski orkestar.

Ivan Repušić je ostavio traga na ovom festivalu, i trenutno je jedan od naših najeminentnijih dirigentskih predstavnika u Europi i svijetu, te ovakva suradnja hrvatskih i njemačkih umjetnika zasigurno upućuje na širenje horizonata. Ovakav zalogaj ne bismo si mogli priuštiti da Grad Dubrovnik nije prepoznao iznimne potencijale ovog projekta, a u tom smislu prepoznata je i važnostgostovanja proslavljenog Marijinskog teatra iz Petrograda, koji je također zadnji put na ovim prostorima bio za vrijeme bivše Jugoslavije, tada pod imenom Kirov. Dolaze s baletom „Četiri godišnja doba“ u koreografiji Ilije Živoja i zaista mislim da će Dubrovačke ljetne igre biti okrunjene vrhunskom umjetničkom poslasticom kakve nemamo često prigode gledati u Hrvatskoj.

TELEGRAM: Sjećate li se svog prvog susreta s Igrama? Što ste gledali, što vam je trajno ostalo u memoriji?

RUŽDJAK PODOLSKI: Prvi put sam na Igrama bila 1987. i posebno mi je u memoriji ostao Calderonov „Život je san“ u režiji Dušana Jovanovića, predstava koja se odigravala pod Minčetom. To je stvarno bilo remek-djelo.

TELEGRAM: Genijalna je bila predstava. Branislav Lečić je igrao princa Sigismunda…

RUŽDJAK PODOLSKI: Tako je! Kakva ekipa, Lečić, pa Vladica Milosavljević kao Rosaura, Božidar Boban je bio Klotaldo, Klarina je igrao Mladen Vasary, Radko Polič je bio stari Bazilije… Zanimljivo je da sam ovih dana pripremajući otvaranje Igara, zajedno s kostimografkinjom Doris Kristić, koja je bila kostimografkinja i na spomenutoj predstavi, pregledavajući fundus prepoznala kostime iz te predstave. Toliko mi se jako ta predstava usjekla u sjećanje. Mislim, koliko je prošlo otada, četrdeset i dvije godine…

TELEGRAM: Trideset dvije, nećemo pretjerivat, ha, ha…

RUŽDJAK PODOLSKI: Da, ha, ha… nećemo, nećemo… To mi je, dakle, bio prvi susret s dubrovačkim ambijentom. Gledala sam tada i Kunčevićevu režiju „Romea i Julije“, gore na skalinama od Jezuita, isto vrlo zanimljiva, protočna, lijepa predstava, s izvanrednom glumačkom postavom. Tako da me je baš obilježio taj prvi susret s Igrama. Kako sam uvijek ljetovala na Čiovu, pratila sam i ambijentalne predstave na Splitskom ljetu, ali evo, životni put me je odveo južnije, do Dubrovnika.

TELEGRAM: Konceptualni okvir ovogodišnjeg festivala zasnovan je na lozinki „Mitovi grada“. Dajte mi to malo dešifrirajte.

RUŽDJAK PODOLSKI: S obzirom na veliku tradiciju, značajnu za identitet našeg naroda pa i uopće za kulturni identitet ovoga dijela Europe, koja je nesvakidašnja i fascinantno je da se sačuvala toliko godina, u sam festival su ugrađena brojna mitska mjesta iliti mitski prostori. U doslovnom, fizičkom smislu ali, naravno, i u metafizičkom. Najbolje ću to pojasniti na primjeru naše prve ovosezonske dramske premijere a to je Shakespeareov „Hamlet“ u režiji Paola Magellija. Okosnica nam je bila da uzmemo mitski komad koji je zaista obilježio Igre, koji se od 1952. U niz navrata postavljao i uvijek je bio mitskim mjestom ovoga festivala. Bilo nam je, dakle, važno da uzmemo jedno takvo djelo na repertoar i da bude preispitano također od mitskog redatelja…

TELEGRAM: Da, sraz Magellija i Shakespearea i to još na hamletištu, u startu zvuči amblematski.

RUŽDJAK PODOLSKI: Apsolutno, jer i Magelli je ostavio znatnog traga na Igrama. Od čuvenih „Feničanki“, također izvedenih 1987., na Lovrjencu, kojima je pomaknuo pravocrtnu liniju dramskog izričaja u neke druge sfere, unijevši modernitet na kojem je uvijek ustrajao radeći u Dubrovniku. Naposljetku, tu je i mitski topos, sam Lovrjenac. Dakle, na ovom repertoarnom primjeru razvidne su čak tri silnice koje u sebi sadrže formulu „mitova grada“.

TELEGRAM: „Previše krvi za sretan kraj“ – bilježi dramaturginja Željka Udovičić Pleština u programskom tekstu „Hamleta“. To je generalni užas ovih prostora?

RUŽDJAK PODOLSKI: Naravno da je Željkina opservacija iznimno točna i govori iz trenutka u kojem živimo. Ali ja isto tako smatram da imamo izuzetno puno potencijala na ovim prostorima i nekako vjerujem, osim ako nas ne zatre val defetizma, da će se taj potencijal do kraja osloboditi. Osjećam da smo sad na razmeđu. Možemo se vratiti u još gore stanje ili ići u puno bolje. Zaista nigdje ne cvatu ruže.

Globalna slika je zastrašujuća. I globalna slika je na tom razmeđu, vidjet ćemo što će prevagnuti. S obzirom da sam u velikom doticaju s mladom generacijom, s novim mladim snagama te promatrajući intelektualne resurse kojih možda nismo do kraja niti svjesni, zaista je fascinantno što sve nosi čovjek na ovim prostorima. Samo je pitanje hoće li napokon prevagnuti jezičac na vagi da postojeća duhovna slika zaživi s punijim samopouzdanjem i vjerom u taj potencijal.

TELEGRAM: Na recentnom plakatu Igara krije se subverzija: Libertas obrnut naopačke. Sloboda nam se opako ljulja?

RUŽDJAK PODOLSKI: Jest. Dizajner Orsat Franković, inače Dubrovčanin, razgovarao je sa mnom i s mojim timom, predložio je ovu igru broja 70 s novim čitanjem sintagme Libertas. Činjenica jest da je dobar pravac preispitivati amblematske simbole…

TELEGRAM: To je baš ovo razmeđe o kojem ste govorili. Sloboda je isključivo u našim rukama.

RUŽDJAK PODOLSKI: Baš tako. Kut gledanja može odrediti sve.

TELEGRAM: Još jedna od konstanti na Igrama jest propitivanje samoće. Predstava „Geranium“ bit će temeljena na samotnoj pustoši. Ovo će, ako se ne varam, biti prvi teatarski spoj Vojnovića i Šoljana, njihovog zajedničkog mediteranskog čehovljanstva.

RUŽDJAK PODOLSKI: U pravu ste. To je ideja redateljice Marine Pejnović i dramaturga Ivana Penovića. Zanimljivo je da još nikada takav amalgam nije bio prisutan, nisu se ta dva velikana na takav način spajala. Osim toga, valja naglasiti da je ovo prvo uprizorenje Vojnovićevog „Geraniuma“. On je zaista omiljen autor u Dubrovniku, s punim pravom. Zato što zaista izranja iz tog podneblja. Čini mi se da „Geranium“ kao njegova rana pripovijetka daje fenomenalan uvod u njegov kasniji opus i otvara prostore distopijske duše samog Vojnovića, duše koja je lutala ovim prostorima.

TELEGRAM: Među glazbenim poslasticama također je vrlo intrigantna praizvedba glazbeno- scenskog djela Josipa Skendera prema motivima Saint-Exupéryjevog„Malog princa“. Kultna tužna mudrost ovog remek-djela dobit će tako novi muzički pogon?

RUŽDJAK PODOLSKI: Prije svega, naglasila bih da „Malog princa“ radimo zahvaljujući potpori Zaklade Kaboga koja nam je prošle godine postala, rekla bih, baš vizionarski partner. Kakav se rijetko događa na ovim prostorima, u oblicima donacijske potpore. S obzirom da smo prošle godine započeli s iznimno uspješnim popratnim programom pod nazivom „Ključevi od Grada“ u kojem je puno projekata bilo namijenjeno djeci i mladima. Radi se o strategiji razvoja publike, jer festival naprosto mora odgajati novu publiku kako bi opstojao još dugi niz godina.

Što se tiče „Malog princa“, on se izvodi u postavci mladog redatelja Hrvoja Korbara, u Kneževom dvoru, s autorskom glazbom Ivana Josipa Skendera, cijeli taj postupak ide ka tome da i najmlađa publika bude upoznata s mitskim umjetničkim djelima kao i mitskim mjestom kao što je Knežev dvor. Otvorivši svoja vrata najmlađoj publici, ponovno se dotičemo pitanja slobode koja se u ovom slučaju novom naraštaju podastire svojom pristupačnošću. Od predstave svakako očekujem da ostvari cjelinu nježnog i opominjućeg karaktera, karaktera koji poziva na budnost.

TELEGRAM: Što biste još u svom mandatu pokušali ugraditi u revitalizaciju Igara?

RUŽDJAK PODOLSKI: Jako je važno i dalje ustrajati na programima za razvoj nove publike koji omogućuju bolju mobilnost ideja i slobodniji pristup trenutku kojeg živimo i kojeg umjetnost može neopterećeno ispitati. Dakle, svakako ćemo na tome raditi. Zatim, od iznimne je važnosti, a toga, bojim se, nisu mnogi svjesni, da svakako nastavimo s modelom Festivalskog ansambla i vlastitih produkcija koje su na specifičan i autohtoni način zaista svjedoci vremena i doprinose kulturnom identitetu više nego što to možemo zamisliti.

I ja se zaista nadam da će i ove godine na Igre doći neko dijete, da će gledati sve ove naše predstave o kojima smo govorili, i da će ih se, nakon nekih tridesetak godina, sjećati i pokrenuti novi lanac u budućnosti. Također moramo nastaviti njegovati i koprodukcijske modele s hrvatskim kazalištima kao lani s HNK Ivana pl. Zajca i „Michelangelom“, predstavom koja je, nažalost, razmjerno loše prošla ovdje u Dubrovniku ali je izuzetno prihvaćena u drugim sredinama, Rijeci, Zagrebu, Ljubljani… i prepoznat je njezin suvremeni kazališni izričaj. Dakle, važno je biti orijentiran na nekoliko strana, izražavati se u nekoliko modela, jer, pokazalo se da ne postoji jedna jedinstvena formula koja vrijedi zauvijek.

Davor Špišić
Telegram autor
30 članaka Više o autoru
Više s weba