“E, baš da vidimo”, zagunđa Šimun, gurnuvši korpu za escajg na najdonju policu u perilici.
Pritom je koljenom nespretno zakačio odjeljak s tanjurima. Tanjur s japanskim pejsažem klizne između plastičnih držača, tresne na pločice i raspadne se.
…DA JE STIGAO DEZINFICIJENS ZA RUKE…
Lomljava porculana pomiješala se s iznenadnim krčanjem u eteru. Blok novih kriznih obavijesti naprasno je prekinut. Šimun nervozno poskoči.
“U vražju mater, sad nisam čuo…!”

Obriše ruke krajem uštirkane kecelje. Kecelja je kopirala prugastu batlersku uniformu i nosila kitnjasti natpis na engleskom: On Her Majesty’s Service. Nakupila je stara pregača barem trideset godina u svojim naborima, ali još je bila čitava, tek malo iskrzana na rubovima. Šimun završlja po radijskim stanicama – ništa. Upali golemi televizijski ekran na zidu, pa prođe nekoliko lokalnih kanala, usput mobitelom provjeri i neke gradske profile na društvenim mrežama… Nigdje ništa. A dezinfekcijsko sredstvo za ruke ubrzano mu je ponestajalo. Ode do kupaonice iako je znao odgovor: jedva prst prozirne tekućine pokrivao je dno bočice. Posljednje bočice. Morat će izaći. I obredati sve apoteke po centru. Jedna ga mora imati.

U tri ljekarne nije imao sreće. Prva i druga bile su puste. Apotekarke su iza maski samo tužno obarale oči na njegov upit kako stoje s dragocjenom tekućinom. Približavajući se apoteci na središnjem trgu, izdaleka je vidio biblijsku redinu kako zavija cijelim prostorom. Više nego dobar znak da su dezinficijensi baš tu.

Za divno čudo, građani su među sobom disciplinirano držali razmak od dva metra. Šimun stane na začelje i zlovoljno uzdahne. No, zapravo imao je vremena na pretek. Teško da će netko od klijenata ovih dana zatrebati njegove usluge. Studio za dizajn interijera zatvorio je prije dva tjedna. I radio od kuće. Odnosno, dosađivao se uz kompjutersku simulaciju. Žena ispred njega pomakne se naprijed. Zurio je u njena leđa u pletenoj vesti s kapuljačom. Kosu je povezala u rep ukrašen majušnim plastičnim jagodama.

Dvije hihotave tinejdžerke u tom trenutku naglo naruše stoičku ravnotežu reda, zagrle se i stanu okidati nekoliko rafalnih selfija. Pa se opet smire, sve zijevajući od dosade. Na vratima apoteke ukaže se plećati tip u ribarskim čizmama i maskirnom prsluku. Trijumfalno podigne ruke u zrak. U svakoj je držao bočicu. “Ljudiiii, daju po dvije flaše!” proderao se i zabrzao prema katedrali, kao da se bojao da će mu netko oteti osvojeni plijen.

Red se opet pomakne prema cilju. Iz džepa one žene ispred Šimuna jave se Animalsi. Nije odmah posegnula rukom u džep, kao da je zadrijemala načas, ili se koncentrirala na to da ne izgubi mjesto u redu. Šimun poželi da se „Kuća izlazećeg sunca“ odvrti do kraja. Žena se ipak javi na mobitel. I prekine Animalse.
“Sine, jeste svi dobro?!” javila se promuklim glasom. Ramena joj protrese drhtaj uzbuđenja.

“Ti si već na nogama, dušo?! Pa koliko je tamo kod vas sati, uvijek zaboravim…Aha, tek je svanulo, ne možeš spavat… Pazi se, srećo, samo se nemoj nervirati, ne vrijedi… A kako su moje vjeverice? Ne idu više u vrtić? I bolje je tako… Neka ste vi meni svi na okupu. Ljubi te, majka…”
Prekinula je vezu i gurnula mobitel natrag u džep. Nekoliko sekundi se njihala na mjestu, činilo se da će se okrenuti i otići, a onda se umirila.
Taj glas… Šimun bi ga prepoznao među milijunima, a nije ga čuo četrdeset godina. Bojažljivo pruži ruku i dotakne ženino rame. Trznula se i naglo okrenula.
“Ovaj… čini mi se da se znamo…”, neodređeno je rekao.
Ona se prestravljeno odmakne u stranu.
“Maknite se, držite razmak!”
“Uh, nisam htio, nisam ništa loše mislio…”, krzmao je on. “Ali vaš glas… Bože, koliko godina je prošlo… Prepoznao sam te po glasu… Ja sam, tvoj Šimun…”
I te njene zelene oči ostale su netaknute. Sa zlatnim krijesnicama po kutevima.
“Šta vam je, čovječe? Zabunili ste se. Nikad vas nisam vidjela. Pustite me na miru ili ću zvat policiju.”
Redina se pomakne a ona hitro zakorači naprijed. Mnoga lica već su se osvrtala prema njima, ali strah od gubitka reda bila je ipak jača od znatiželje.
“Jagodo, ti si… Znam, nećeš, ne možeš mi…” zaprtljao je Šimun a onda zašutio.

Upoznali su se jedne davne večeri u studentskoj kantini na Građevinskom fakultetu. Šimun je studirao građevinu, a crnomanjasta, zelenooka Jagoda radila je za šankom. Kad bi ona bila u smjeni, Šimunu su koljena klecala i jedva bi uspio promucati narudžbu. Jednog zimskog jutra dok mu je pružala šalicu čaja, ruke su im se okrznule. Šimun nikad nije osjetio toplijeg stvorenja. Ponekad bi s njom dolazio i kuštravi dječačić. Sjedio je poslušno na gajbama i razrogačenih očiju promatrao lajavi studentski svijet oko sebe. Jedne večeri ostali su sami u kantini. Šimun je šutio, omađijano gledajući Jagodu. Kad ga je, zaključavajući kantinu, promuklim glasom zapitala hoće li je otpratiti do njene podstanarske sobice, Šimun je mislio da sanja. Na rastanku ga je poljubila u nos.

Bili su zajedno godinu dana. Najljepšu godinu Šimunova života. A onda je vrag došao po svoje. Na Šimuna je oko bacila dekanova kći. Otvoreno mu je rekla da bez njenog ćaće neće završiti fakultet, ma koliko učio… Šimun naprosto nije imao petlje odbiti ucjene razmažene predatorice i moćnog joj tate. Rekao je to Jagodi jedne jesenje večeri dok su im prsti crnjeli od pečenog kestenja a usne posustajale od poljubaca.

“Dobro, Šimune…”, samo je dahnula.
Glas joj nije zadrhtao ni mrvicu. U tom Jagodinom tihom, svemirskom miru, bilo je nešto što je kidalo Šimunovu dušu na milijune komadića. Valjda bi lakše podnio da je ridala i suzama ga pomazala.
Dlanom mu je dotaknula obraz i obrisala ga.
“Garav si od kestenja”.
I otišla.

Uz diplomu inženjera građevine dobio je i ruku dekanove kćeri. U braku su se mrcvarili jedva dvije godine pa se razbježali. Djece srećom nisu imali. Kolateralnih žrtava nije bilo.
Jagoda se pojavi na vratima apoteke. Plastičnu bočicu nosila je u naručju, poput djeteta.

“Ti se mene stvarno ne sjećaš…?” muklo zausti Šimun.
“Požurite”, odgovorila je bezbojno. “Rekle su da nemaju onoga još puno.”
Pošla je preko trga dok se sunce ljeskalo na bijelim granitnim pločama.
Šimun uđe u apoteku. Pruži apotekarici svoju zdravstvenu iskaznicu i reče: “Molim vas dvije bočice dezinfekcijskog sredstva i paket šumećih tableta kalcija.”
“Nažalost, sad možete samo jedan dezinficijens dobiti”, rekla je apotekarica, zaštićena staklenom pregradom. “Možda sutra opet stigne.”
“Ma, kako god…”, slegne Šimun ramenima i pokupi robu.

Izašao je na trg. Prošao pored opustjelih terasa kafića.
“Šimune!” odjednom začuje glas iza leđa.
Glas koji nije čuo četrdeset godina, a prepoznao bi ga među milijunima.
“Jagodo”, prošapće i osvrne se.
Stajala je tamo. Kao da nikada nije ni odlazila.