Zafranović: Nakon velikih padova vraćam se s tri nova filma. A privatno? Baš i nisam imao sreće

Povratak filmu Češkoj

Završio je snimanje češkog omnibusa Tenkrat v raji, kojeg potpisuje s Vicom Kerekes i Jürgenom Heinrichom, a priprema čak tri filma: Sestre, provokativnu erotsku priču Sibe Miličića, Moć ljubavi, o ljubavnom trokutu dva brata i jedne plesačice, te Caruso, amarcordsku, raskošno producirana priču o Splitu s kraja tridesetih, u kojoj u glavnoj ulozi želi Dannyja DeVita. S naočalama crvenih okvira na nosu, prepoznatljivim baritonskim glasom, dok pali cigaretu za cigaretom, uz espresso i čašu votke s ledom, prisjeća se, ekskluzivno za Telegram, burne filmske karijere koja traje 55 godina. Kad danas podvuče crtu, rezime glasi : “Iza mene su dva braka, troje djece, 72 godine i 80 filmova”. “Već sam godinama između Češke i Hrvatske. U Češkoj imam određeni ugled i status, ovdje je to poremećeno. Otišao sam iz Hrvatske 1991., nakon filma Testament, koji još uvijek nije prikazan na HRT-u, a govori o ustaškom pokretu na jedan suvremen način.

U nekoliko navrata sam razgovarao s bivšim premijerom Milanovićem i predsjednikom Josipovićem da agitiraju na HRT-u kako bi se prikazao moj film, koji je sad ponovno aktualan, kad mladi ljudi u Hrvatskoj nose crno i dižu ruku na pozdrav. Ali, do toga nije došlo. Sad je došla nova postava na Prisavlje, koja vjerojatno meni nije naklonjena, no pokušat ću i s njima razgovarati. Povod filmu bilo je suđenje Artukoviću 1986. godine. Stojim iza svakog kadra tog filma koji nije crno-bijeli, u njemu Artuković nije monstrum, nego je prikazan kao ljudsko biće. Film me koštao odlaska iz Hrvatske, nakon što je na HRT došla garnitura gospodina, čije ime ne želim spominjati. Kad sam montirao film, došao mi je Karamba Krstulović, jedan od civilnih policajaca s televizije, i zaprijetio da ako ne napustim montažu za 24 sata, izbacit će me policija.

Policijska potjera zbog Testamenta

Došao je u opasnost dovršetak filma . Kako sam bio i producent, jer nisam htio da mi se itko miješa u zadnji rez, pokupio sam negativ iz laboratorija i prešao granicu. Počela je potraga za mnom. Policija iz Zagreba zahtijevala je da se film vrati, ja sam otišao u Pariz te se prebacio u Prag, gdje sam ga dovršio. Ovdje su me sve vrijeme napadali, moja sudbina ovdje je bila zapečaćena”.Kad danas prošeće Zagrebom, susreće ljude iz prošlosti koji su donedavno prelazili na drugu stranu ulice kako se ne bi suočili licem u lice. Kako danas ti isti reagiraju i što se promijenilo u odnosu hrvatske javnosti prema njemu? “Znate, ja sam već 1989. znao da su promjene neminovne. Već su me onda počeli izbjegavati neki ljudi. Prešao sam iz dnevnog ritma življenja u noć. Montirao bih Testament do navečer. Od devet do pet ujutro imao sam noćni cruising, obilazio kockarnice, mračne klubove i tamo sretao galeriju raznih likova.

Ljudi su me danju izbjegavali, prelazili ulicu, netko bi dobacio neku pogrdnu riječ, nije bilo pljuvanja, no neugodnosti napretek. U noćnom životu situacija je bila drukčija, svi gosti u kockarnici bi ustali kad bih ušao, krenula bi plaćanja rundi pića. I shvatio sam da su ti noćni ljudi bolji, jer nemaju što izgubiti i ne zanima ih dnevna situacija. Znate, nitko od mojih hrvatskih kolega, pa ni iz Praške škole, nije me nazvao, pitao kako sam, treba li mi što, imam li financijskih problema. Osim Rajka Grlića, koji je tada predavao u Americi. Punih pet godina osjećao sam se izolirano i mizerno. Razgovarati sa mnom ili surađivati sa mnom nije bila opcija ni za koga. Od mene, ionako, nisu mogli više imati nikakve koristi”. U trenutku kad je krenula agresija na Hrvatsku, Zafranović je realizirao Testament o ustaškim zločinima, nije se javno ogradio od velikosrpske agresije i odselio u inozemstvu, došavši time na listu državnih neprijatelja.

Koliko je svjesno provocirao javnost, a u kojoj mjeri bio žrtva Tuđmanova režima? “Mene su počeli napadati i prije nego što je film završen. Polimac me je osudio, a film nije ni vidio i napisao: ‘Što će Zafranović u Hrvatskoj?’ Što je apsurdno. Prihvatio sam realnost da je Hrvatska nova država. Nisam nigdje izgovorio išta protiv nje, nisam toliko blesav. Moji roditelji sve vrijeme su živjeli ovdje, ja sam imao hrvatsku putovnicu. Međutim, u doba Tuđmanova režima ja sam javno difamiran, proglašen izdajnikom.

Protesti zbog neprikazivanja

Ni na jednoj mojoj retrospektivi u Parizu ili Moskvi organizatori nisu mogli dobiti moje filmove. Jer, Jadran film je tvrdio da to određuje Ministarstvo kulture, ono je prebacivalo lopticu na Kinoteku, a ona Jadran filmu. Taj krug je bio zatvoren. Osam godina bio sam čovjek bez biografije. To je utjecalo na moju karijeru i angažman sa stranim producentima kojima nisam mogao pokazati filmove. No 1996. organizirana je na festivalu u Karlovym Varyma počast nama iz Praške škole, a trebala je početi projekcijom Pada Italije. Međutim, kopije nije bilo. Organizirana je konferencija za tisak na kojoj se pojavio i hrvatski veleposlanik. Više od 200 umjetnika tada je potpisalo peticiju, protestirajući zbog neprikazivanja mog filma.

Izbila je velika diskusija, na kojoj sam bio prisutan, no nitko se iz hrvatske delegacije nije oglasio. Meni je bila neshvatljiva ta šutnja. Nakon toga sam se razočaran pokupio i otišao u Prag. Snimio sam potom u Češkoj film Lacrimosa (Osveta je moja), koji je prošao svijetom. No, ovdje nikad nije prikazan, osim na jednoj projekciji u Tuškancu. Na češkom štandu sajma u Cannesu se prodavao film. S HRT-a je došao Tomislav Kurelec i kad su mu ponudili da pogleda moj film, odbio je, kao da mu se nude đavolja posla. Česi su bili zaprepašteni što naša televizija nije zainteresirana za film sunarodnjaka. I to vam govori o golemom zidu koji je podignut prema meni. U takvoj političkoj džungli ja nisam mogao učiniti ništa.

To je potrajalo sve do dolaska Račana na vlast, kad sam nekoliko godina dolazio ljeti na brijunski festival. Na jednu od premijera došao je i Račan. Na domjenku ja mu prilazim, a on kao da je ugledao đavla. Brzo me se oslobodio i više nikad nije sa mnom stupio u kontakt. Zanimljivo je da su me se SDP-ovci više bojali od HDZ-ovaca. A bio sam članom Centralnog komiteta SKH, koji je napustio 14. Kongres, zajedno s njim. Ja sam glasao za promjene, da se izađe na izbore, pune četiri godine bio u Račanovoj neposrednoj blizini.

Kano su mojim roditeljima razbijali prozore

Dakle, sve to mi je bilo neshvatljivo, taj njegov strah da bi ga se godinama poslije moglo povezati sa mnom, što bi mu moglo naštetiti kod stranačkih činovnika. Ukratko, postao sam persona non grata. To danas može biti smiješno, ali onda nije bilo. Tada sam shvatio da mogu poginuti ili izgubiti život za svoje ideje i filmove, ali nemam pravo riskirati živote suradnika, roditelja, kojima su razbijali stakla na kući, u koju su se na godinu dana zatvorili od straha, ili sina, koji nije mogao upisati fakultet u Hrvatskoj.

Nisam mogao ni pretpostaviti da se u mome filmskom spoju dva kadra krije toliko opasnosti. A ja sam samo snimao filmove”. Zanimalo me zašto je Zafranović toliko opsjednut fenomenom ustaštva kojim se bavio u većini filmova? “Ma, nisam ja opsjednut. Mene je fasciniralo zlo, jer mijenja stvari. Okupacija je film koji započinje kadrovima sunčanog Dubrovnika, s lijepim ljudima, morem, a onda se uvuče sjeme zla i do kraja filma sve to razori. Ako se sjećate mog ranog filma Poslijepodne (puška) s Tomom Gotovcem, kad on ubija u dvorištu nevinog vrapca, taj film ima gotovo istu strukturu kao Okupacija, iako je snimljen prije. I danas se pitam zašto se Hrvatska već jednom ne ogradi od tog zla?

Trenutak kada sam bio najbliže Oscaru

U današnjoj Hrvatskoj očekivao sam da se katarzom izađe iz toga. Ima nešto bolesno u tome. Psihijatri bi mogli protumačiti o čemu je riječ, od individualnih pojava do masovnih, na stadionima”. Kolike su bile šanse Okupacije u 26 slika da osvoji Oscara za najbolji strani film? “U Miločer, gdje sam s Mirkom Kovačom pisao scenarij za Pad Italije, nazvao me moj producent Suljo Kapić i rekao mi uzbuđeno: ‘Imamo velike šanse za Oscara, javili su mi se Dan Tana i Karl Malden, koji je tada predsjedao Akademijom. No, traže da se scena u autobusu sa sedam minuta skrati na dvije, jer će inače žensko glasačko tijelo Akademije izaći s projekcija.

Ako to učinimo, Oscar za najbolji strani film je naš.’ Kovač i ja smo bili mladi, puni sebe i zaključili da ne pristajemo na taj ultimatum. Mislili smo bahato i naivno: ma snimit ćemo još filmova, bit će Oscara! Rekli su nam da smo ludi, Malden je bio jako razočaran. I kad je došlo do projekcije, dogodilo se da su žene ogorčeno izlazile s projekcije. Je li mi danas žao? Ne znam. Inače, postoji anegdota u vezi Oscara. Tek smo Grlić i ja završili FAMU i vratili se iz Praga u Zagreb, kad je na Velesajmu organizirana velika američka izložba. U staklu je bio izložen Oscar, mi smo ga zadivljeno promatrali i tada sam rekao: Rajko, zapamti ovaj trenutak, nikad nećemo biti bliže Oscaru!”.

Snimanje legendarne Okupacije

Raskošno producirana priča o dubrovačkoj vlastelinskoj obitelji u ratno vrijeme u Dubrovniku, u kojemu se pojavila cijela plejada novih, zgodnih filmskih lica, poput Milana Štrljića, Frane Lasića, Tanje Poberžnik i Tanje Bošković, koje je redatelj angažirao za glavne uloge u kontroverznoj Okupaciji u 26 slika, do danas je ostala najznačajnijim Zafranovićevim filmom. Slaže li se s time? “Apsolutno, ako je suditi po publici, koja ga je hrlila gledati. Ali, još uvijek nisam snimio film koji bih smatrao svojim životnim filmom. Čini mi se kako će Caruso biti upravo takav veliki film, no HAVC ga izbjegava financirati. Hribar mi je rekao: ‘Mi nemamo novca da financiramo vaše široke kadrove’. Inače, hrvatski film je utopljen u močvaru, u kojoj jedni drugima dodjeljuju filmove. Svake godine izmjenjuju se jedni, koji sjede u komisiji i daju filmove, te sljedeće godine oni koji im uzvraćaju.

Ako bi se izvan tog kruga dogodio jedan veliki film, došlo bi do skandala. Jer, svi filmovi tih autora nemaju publike, osim ekscesa Brešana. Današnje brojke gledanosti su više nego smiješne u usporedbi s mojom publikom. Okupacija je imala u Zagrebu 200 tisuća, u Beogradu čak 600 tisuća gledatelja, Pad Italije je u Zagrebu vidjelo 170 tisuća ljudi. Pritom su dobro prodavani po svijetu, dobivao sam honorar po šest, sedam puta, što znači da je toliko puta film sebe isplatio. Okupacija je igrala po nekoliko mjeseci u Parizu, u kinu na Champs-Elyseesu. Suština dobrog filma jest da, kad izađeš iz kinodvorane, za koju si platio ulaznicu, kažeš: ‘Dobio sam više nego što sam platio’. U Srbiji kažu: dobar film mora imati tri š: šoru, ševu i šegu! A mi smo govorili: šora, ševa i mačevanje!

U Cannesu sam dobio satisfakciju

Inače, kad sam ušao u Cannes, bila je to godina s najžešćom konkurencijom: Coppolina Apokalipsa danas, Schlöndorffov Limeni bubanj, Fellinijeva Proba orkestra… Kirk Douglas bio je predsjednikom žirija i mi nismo imali šanse, Zlatnu palmu su podijelili Coppola i Schlondorff. Kad je bila 60. godišnjica Cannesa, bio sam pozvan i boravio kao jedan od autora u glavnoj konkurenciji festivala, što mi je velika satisfakcija”. Kako se nosi s kritikama da je u svojoj ratnoj trilogiji bio pod utjecajem kultnih talijanskih redatelja De Sice, Viscontija, Pasolinija, Bertoluccija i čak iskopirao neke scene?

“Zaboravlja se da sam rođeni Splićanin, da je Split do jučer bio talijanski grad, da su ulice, ljudi, mentalitet i karakteri potpuno isti, kao s druge strane Jadrana. To je ista mediteranska kultura. Kakav bih ja to Mediteranac bio da sam radio filmove pod utjecajem Bergmana? Zvao me Grlić iz New Yorka i veli kako je baš gledao Valcer Ettorea Scole, koji je pokrao moj film Valcer iz 1971. Ne vjerujem da je Scola svjesno pokrao, nego da je došao do sličnih tema, odnosa, situacija…To mi se dogodilo kad sam htio snimiti u filmu o Dioklecijanovoj palači identičnu scenu kakvu je već snimio Fellini u filmu Roma. I odustao sam, što mi je žao.

Sigurno da su Pasolini i Bertolucci na mene izvršili utjecaj i dali mi potvrdu kako sam na dobrom putu. ”Snimio je neke od najprovokativnijih erotskih scena u hrvatskoj kinematografiji, poput potpunog razodijevanja Borisa Cavazze i Žarka Radića u scenama seksa s partnericama, mladom Alicijom Jackiewicz (poljskom glumicom koja je angažirana nakon što se nijedna hrvatska nije htjela razodjenuti) i legendom hrvatskog filma Herminom Pipinić u filmu Muke po Mati. Tu su i homoerotska scena mačevanja u Okupaciji, scene seksa Snežane Savić i Frane Lasića, te Ene Begović i Daniela Olbrychskog u Padu Italije, ili seksualne eskapade Katalin Ladik, Marine Nemet i Borisa Blažekovića u Ujedu anđela, stoga ga prati imidž filmskog erotomana.

Partizanke prikazane kao rasne žene

“Godinama sam razbijao stereotipe time što sam likove partizanki i žena raznih društvenih statusa u ratno vrijeme prikazivao kao rasne žene, koje se nisu susprezale intimnih odnosa. Taj glas me prati do danas”. Jedna od glumica s kojom je imao najbolju interakciju jest Neda Arnerić, koja je otvoreno govorila o zajedničkoj suradnji u svom nedavnom intervjuu za Telegram. Kakav je Zafranovićev dojam dive jugoslavenskog filma, koja je briljirala u glavnim ulogama u filmovima Večernja zvona i Haloa – praznik kurvi? Neda Arnerić je izuzetno biće, s kojom redatelj može svirati na setu kao s najbolje ugođenim instrumentom i to one dionice koje su gotovo nemoguće. Ja sam nju dobro upoznao i zahtijevao da pred kamerom iziđe iz nje ono što ima, a ne zna da posjeduje.

Pred cijelom ekipom sam joj opalio šamar kad smo snimali na terasi hotela Palace veliku scenu karnevala. Neda je zaplakala i nakon pola sata se vratila pred kameru fenomenalna, fantastična, neponovljiva, misteriozna. Zato je ona velika glumica. Mislim da nam tek predstoji veliki zajednički film, to oboje osjećamo”. Punih osam godina života Zafranović je izgubio pripremajući film Ostrvo Balkan, prema romanu Vidosava Stevanovića, s temom rata u Sarajevu. “Filip Zepter je ljetovao na Šolti sa ženom Madlenom u vrijeme dok sam snimao Pad Italije. Mnogo godina kasnije, pozvao me dođem u Monako.

Mickey Rourke trebao je igrati u mom filmu

Svidio mu se projekt, pristao je postati koproducent pa smo osnovali Zepter film u Pragu. Film je koštao pet milijuna dolara, imao sam oko 680 tisuća, Zepter je trebao investirati milijun. Već smo u Bitoli, koja je trebala biti Sarajevo, počeli graditi kulise i čekali da nam sjedne prvi milijun, da možemo početi snimanje. Glavnu ulogu trebao je igrati Mickey Rourke. Bio sam nekoliko puta kod njega u vili u Los Angelesu. Jednom sam bio u opasnosti kad su me ispred njegove vile dočekala dva tigra koja su čuvala dva zaštitara, dok smo čekali da se Rourke vrati iz teretane. Potpisali smo predugovor, no Zepter je na burzi izgubio osamdesetak milijuna dolara. Čekali smo mjesec dana u Bitoli, ali nije se ništa dogodilo.

Potom nas je prebacio u Prag, gdje smo proveli još godinu dana. Dok mi jedan dan direktor Zeptera iz Švicarske nije došao priopćiti kako od filma nema ništa. Nisam se tri godine oporavio od dugova, koje sam imao prema sponzorima. Prava je šteta što je propao pripremljen film, u koji je utrošeno milijun i šesto tisuća dolara. Sad mi se javio producent iz Češke, postoji mogućnost da se cijeli projekt nanovo pokrene”. Ostrvo Balkan nalazi se na listi petnaest njegovih nerealiziranih filmskih projekata, od kojih planira objaviti knjigu sa scenarijima.

Film ne služi svojoj misiji

Što ga je motiviralo sve ove godine da nakon nerealiziranog projekta krene ispočetka i ne odustane? Je li ikad razmišljao da pošalje sve k vragu, vrati se u rodnu Maslinicu na Šolti, lovi ribe i zauvijek ostane zabilježen u antologijama hrvatske i jugoslavenske kinematografije? “Svakim neodobravanjem projekta, u koji je uložena ista količina energije kao i da je realiziran, za mene, kao profesionalca koji živim od publike, meni je izravno ugrožena egzistencija. To nitko nema na pameti. Film ovdje ne služi kao umjetnost svojoj misiji, nego služi bogaćenju nekih ljudi.

Poslije tih padova, osjećam strahoviti umor nekoliko mjeseci, kao da sam izgubio nešto dragocjeno. Jedan dio mene kao da više ne postoji. Ne znam odakle ponovno pronađem snagu i krećem iznova u borbu s novim projektom. Znate, nisam imao velikog uspjeha u privatnom životu. Meni je, u suštini, zanimljiva vaša ideja da pošaljem sve k vragu i vratim se na svoj otok. Ali, meni je film disanje, zato sam i toliko spojen s njim. Ma, meni je film više od života”.