Kultura

Zagreb se danas oprašta s velikim Vaništom. In memoriam izložbom koju je sam pomno osmislio

Legendarni umjetnik imao je samo dvije želje: da bude pokopan u Odri kraj svoje Rosze i da mu se organizira izložba u Galeriji Šira

Jedan od najvećih hrvatskih likovnih umjetnika 20. stoljeća, akademik Josip Vaništa, napisao je u oporuci da, između ostaloga, ima samo dvije želje: da bude pokopan u Odri pokraj Zagreba gdje je sahranjena njegova supruga Rosza te da to bude skroman oproštaj bez govora i obreda, u krugu obitelji i nekoliko najintimnijih prijatelja. Također, izrazio je želju da se, po njegovim instrukcijama, odmah nakon pogreba u Galeriji Šira u Preradovićevoj ulici 13 u Zagrebu, priredi posebna In memoriam izložba.

U kratkom pismu zamolio je da izložbu organizira kolekcionar i njegov prijatelj Marinko Sudac. U poruci, među ostalim, stoji: “Naravno to bi bio IN MEMORIAM, posmrtna izložba, imam povjerenje u Vas. Vi bi to po ovim uputama jedini mogli provesti. Otvaranje izložbe uz petrolejku. Upravo tiskam malu knjižicu vel. 11 X 15 cm, nešto kao Mia vita i predivan Maroevićev tekst o Prazinama (usprkos vašoj skepsi i Tonkovim rezervama), to je možda najljepši tekst o mojem proputovanju, u prilikama kakve su bile, u sivilu, i siromaštvu. J.V. “.

Marinko Sudac odmah po vijesti o smrti velikog umjetnika započeo je s pripremama za otvaranje izložbe koja će se održati u četvrtak 29. ožujka, u Galeriji Šira s početkom u 19 sati. Poslao je pozivnice koje izgledaju upravo onako kako je zaželio sam Vaništa. Naslov pozivnice je “Izvolite prisustvovati”, bez navođenja sadržaja i radova koji će biti predstavljeni. Razlog: točno tako izgledale su pozivnice za izložbe koje su članovi grupe Gorgona organizirali u Galeriji Šira između 1961. i 1963. godine.

Čitavog svog vijeka Vaništa se odlučno nosio s prazninom

U kratkom tekstu na pozivnici Tonko Maroević, likovni i književni kritičar, autor brojnih monografija o hrvatskim slikarima, objasnio je Vaništinu odluku. “Da obilježi bližnjima svoj odlazak s ovoga svijeta, Josip Vaništa je odabrao simbolički povratak u povijesni Salon “Šira”. Izložba, po vlastitom izboru, nazvana “In Memoriam”, ne okuplja slikarske radove nego samo par misli i predmeta, odabranih znakova što naglašavaju upravo njegovu odsutnost, njegov nestanak, njegovu smrt, koju kao suputnici, poznavaoci, poštovaoci duboko osjećamo. Čitavog svog vijeka Vaništa se odlučno nosio s prazninom, da bi ju kreativno zanijekao, bavio se bjelinom ne bi li crninu uništio, ostavljao tragove kako bi ih mogao prebrisati.

Slikar, crtač, i pisac težio je djelu, ali umjetnik i čovjek ostvarivao se ne manje u djelovanju, koje je, usuđujem se reći, također već djelom postalo. Teško nam se pomiriti s mišlju da je povučena crta nad životom stvaraoca koji je srebrnu liniju vukao prema beskonačnosti i koji se ironično oboružao beskrajnim štapom, ali gubitak Josipa Vanište odmjeravamo maksimalističkim zahtjevima”.

Vaništa nije slučajno odabrao upravo Galeriju Šira za svoju oproštajnu, In memoriam, izložbu. Na pročelju zgrade u Preradovićevoj ulici 13, iznad izloga, desetljećima je stajao natpis “Radione okvira i staklarske radione” ili “Radionica okvira za slike Šira”. Tu su godinama ljubitelji umjetnina dolazili kod gospodina Šire, koji je bio nadaleko poznat kao nesumnjivo najbolji majstor za izradu okvira. Tijekom 1961., prostor radionice koji nije bio veći od 16 četvornih metara, prerastao je u takozvani Studio G. Osnovala ga je grupa likovnih umjetnika, slikari Jevšovar, Knifer, Roca, Seder,
 Vuličević i Vaništa, kipar Kožarić, te povjesničari umjetnosti
, odnosno likovni kritičari Bašičević, Meštrović i Putar.

Članovi Gorgone drugdje nisu mogli izlagati

Slovo G je odabrano jer je to bilo početno slovo imena Gorgona, čiji su članovi željeli uspostaviti bliži kontakt s ljubiteljima umjetnosti jer drugdje nisu mogli prezentirati svoje radove, ponajprije iz materijalnih razloga, ali i zbog nezainteresiranosti tadašnjih umjetničkih upravljačkih struktura. Ugledni povjesničar umjetnosti i likovni kritičar Ješa Denegri na sljedeći je način u monografiji grupe Gorgona, čija će promocija biti u travnju, opisao značaj Galerije Šira.

“Povremeno je galerija Šira znala biti preimenovana u Studio G, u vrijeme kada su u njoj priređivane izložbe u organizaciji Gorgone. Naime, skroman unutrašnji prostor ove radnje, privremeno preuređen u izlagački, mogao se za nevelik
 novčani iznos iznajmiti od vlasnika, a i sve ostale troškove 
vezane uz izložbu snosili su sami organizatori….

….Nakon što je u rujnu 1961. realiziran Vaništin prijedlog i 
službeno uspostavljen Studio G (“G” prema početnome
slovu naziva Gorgona), u njemu je održano petnaest
 samostalnih ili skupnih izložbi različite tematike. Gorgonaši
 su javnosti željeli pružiti izložbe visokog nivoa kvalitete 
i pokazati tada aktualne tendencije, kao i, uz gorgonski 
humor, komentirati određene društvene promjene i 
kretanja. Namjera im je bila i proširiti svoj program.
 Tako bi, uz planirane izložbe kao što su one Lucia Fontane,
 Henka Peetersa, Josipa Vanište ili kolektivnih izložbi,
 uspostavili i program novih oblika djelovanja, sa svrhom 
širenja interesa i obrazovanja u području moderne umjetnosti.

Trag za budućnost radikalne prakse u hrvatskoj umjetnosti

Posebne vrste programa tako su uključivale projiciranje 
eksperimentalnih filmova uz komentare i diskusije, reproduciranje moderne glazbe uz komentare i diskusije,
 projiciranje eksperimentalnih dijapozitiva uz komentare i
 diskusije i publikacije… U istoj monografiji, koja se pripremala nekoliko godina, jedan od autora dodatnih tekstova, uz kustosicu Ivanu Janković, slikar Željko Kipke piše o Studiju G: “Komorna galerija unutar radionice za okvire Galerija Šira ili
 Studio G bio je u funkciji nešto više od godinu dana. Od 
rujna 1961. pa do siječnja 1963., kada je iz financijskih razloga prestao s izložbenom djelatnošću. Premda je bio vrlo 
kratko u pogonu ostavio je vidnog traga, kako za povijest, 
tako i budućnost radikalne prakse u hrvatskoj umjetnosti…

Pored toga što su agilni članovi Gorgone sami pokrivali
 troškove pozivnica i kataloga, vodili su brigu i oko liste 
posjetitelja. Kako bi neprestano osvježavali bazu podataka, 
tiskali su neku vrstu posjetnica na kojima je pisalo: “Želite li
 redovito primati pozivnice za sve priredbe Studija G izvolite 
uz svoj potpis označiti i adresu”.
 …Koncizna je poruka, blisko Vaništinoj jezičnoj ekonomiji, vrlo jasno govorila u prilog tome da gorgonaški otpor spram
 svakidašnjice ima i svoju drugu stranu. Galerijsku, u kojoj 
je itekako važno uspostavljati veze i razmjenjivati ideje na 
nešto širem društvenom planu….

…Bilo bi nepravedno tvrditi kako se Gorgona povlačila od
 očiju javnosti. U njezino je ime bio upisan paradoks kojim 
su se služili njezini članovi, možda nesvjesno, svaki put kada 
su izlazili u javnost. Otvarali su se oprezno, u komornom
 prostoru, dozirano i odmjerenih gesta, skrivajući i otkrivajući 
potencijalni sadržaj istodobno, braneći se na taj 
način od javnog podsmjeha ili mogućeg animoziteta. Što 
je najvažnije – sve svoje aktivnosti pokrivali su vlastitim
 sredstvima.

Gorgonske okamine 
predstavljaju najbolje iz likovne 
prakse

Vaništa će u pismu kolegi Horvatu u Parizu
 25. 12. 1963., sumirati dugovanja prema radionici 
za okvire u Preradovićevoj ulici. “U Studio smo 
ulupali 600.000 dinara”, navodi, od čega je dvije trećine
 bilo iz vlastitoga džepa, a ostalo od prodaje Kniferove i
 Jevšovarove slike, pa se računica za godinu i pet mjeseci
 posla (sveukupno oko 2000 dolara ili 8000 njemačkih
maraka, prema tadašnjoj tečajnoj listi) pokazala preteškom
 za njihove pojedinačne budžete. U istom će pismu 
navesti Kožarićev gubitak honorarnog posla u Obrtnoj 
školi za koji je mjesečno primao 12.000 dinara (40 dolara 
ili 160 njemačkih maraka), što je znatno pogoršalo njegovu 
ionako tešku materijalnu situaciju.

Tijekom 1963. i 1964.
 ekvivalenti za strane valute drastično su se promijenili
 zbog gotovo stopostotne inflacije dinara. Ona je smanjila
 preostali dug prema vlasniku Salona Šira – Vaništa ga u 
pismu navodi u visini od 100.000 dinara – ali je vrijednosno
 također prepolovila niske budžete članova Gorgone….
…Vrijeme će pokazati kako gorgonske “okamine” 
predstavljaju ono najbolje u povijesti hrvatske likovne 
prakse – primjerice, Horvatova fotografija mrtve ptice,
 Jevšovarove sive površine, Kniferovi meandri, Kožarićevi
 “unutrašnji” odljevi, Mangelosove tabule rase, Sederove 
crne slike ili Vaništini sadržaji komprimirani na središnju 
liniju u slici.

Pola stoljeća kasnije neke od tih “okamina”
 dogurat će do statusa “hrvatskog izvoznog proizvoda”.
 I jedna mala digresija za kraj priče o Studiju G. Planirana
 veza između komorne galerije i eksperimentalnog filma
 ipak se obistinila. Doduše, u drugačijem ozračju i novim
 okolnostima. U godini kada je prestala djelatnost Studija 
jedan od njegovih posjetitelja, Mihovil Pansini, zajedno s 
istomišljenicima pokreće Genre Film Festival (GEFF) u
 Zagrebu — bijenalnu manifestaciju neprofesionalnog filma koja je prerasla uske provincijalne okvire i pretvorila se u
 festival internacionalnog ozračja.

Tako važna Galerija Šira zamalo je završila kao kafić

Vaništa je na drugom 
izdanju festivala 1965. godine kao samostalni član žirija
 dodijelio nagradu filmu Plavi jahač Tomislava Gotovca 
iz prethodne godine, posvećen Jean–Luc Godardu. Između 1961. i 1963. održano je u tom prostoru ukupno
 četrnaest izložbi. Od pripadnika Gorgone samostalno su izlagali Julije Knifer, Marijan Jevšovar i Đuro Seder, dok su ostalo bili gosti skupine, od kojih su François Morellet i Piero Dorazio sudionici prve i druge zagrebačke izložbe Nove tendencije, te Ivan Rabuzin, Eugen Feller i Radomir Damnjanović Damnjan od domaćih, uz još nekoliko kolektivnih i tematskih izložbi.

Povjesničar umjetnosti Denegri, u svojoj je studiji istakao kako je bilo “dovoljno prikazati samo jedan ili svega nekoliko izložaka da se određeno umjetničko uvjerenje objavi u mediju kojim se pozvani umjetnik poslužio: takvog su, zapravo, značenja Jevšovarove slike Događaj u sivom 
(Velika siva slika), 1960. – 1963., i Siva slika, 1960. – 1962.,
 Sederove monokromne crne Kompozicije, 1961., Kniferovo 
remek-djelo Meandar u kut, 1961., odreda slike-ideje, slike-
koncepti, slikarstvo kao misaono antislikarstvo umjesto 
slikarstva kao likovne discipline, slike kao vizualne
i estetske tvorevine.”

Premda je Galerija Šira odigrala tako važnu ulogu u kulturnom životu Hrvatske i Zagreba, zamalo je završila kao kafić. Naime, u ožujku 2014. godine Državni ured za upravljanje državnom imovinom, DUDI, raspisao je javni natječaj za zakupu poslovnih prostora. Među 20 prostora bio je i onaj u Preradovićevoj 13, Galerija Šira, za kojeg je rečeno da može biti korišten za trgovačku djelatnost, kao ured ili agencija… Na kraju je prostor Galerije Šira dodijeljen na korištenje Likovnoj akademiji u Zagrebu. Zahvaljujući tomu u četvrtak će se tamo održati toliko simbolična izložba Josipa Vanište pod nazivom In Memoriam.

Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.

Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Pretplatite se
Već imam pretplatu