Žarko Potočnjak bio je istinski roker. To njegovo mršavo tijelo samo je po sebi predstavljalo dramsku bujicu
Legendarni glumac Žarko Potočnjak danas nas je napustio u 76. godini života
Gledam crno-bijelu fotografiju lociranu uz praizvedbeni cast Crkvenog miša. Stara je skoro trideset godina. Snimljena u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku, na jednoj od posljednjih proba, u jesen 1992. Puno je danas mrtvih glumaca na njoj. Zapravo, pravednije mi je reći: onostranih. Čudno ili ne, onostrani su i nekako najnasmijaniji. Onostran je i pisac ove čudesne himne luzerima, Borislav Vujčić, koji je na prvoj strani programske knjižice zapisao nježnu posvetu: „Osijeku, s neupitnom ljubavlju.“
Na slici (čija autorica, vitka plavokosa reporterska heroina Roberta Balentović, također više nije među nama, prošla je mnoga ratišta a onda ju je skršila neka budala u saobraćajki) je i Žarko Potočnjak, u bijeloj majici kratkih rukava s likom Jima Morrisona. Njegov osmijeh je nešto zamišljeniji, desni rukav zavrnut, s ogoljenom mišicom, ono kao da će sad mikrofon zgrabit i otprašit nešto iz Jimove zaostavštine.
Istinski roker i teatarski Alija Sirotanović
Žarko je bio istinski roker u duši. I u gipkom derviškom tijelu. To njegovo tijelo samo po sebi je predstavljalo dramsku bujicu, kao tijelo Iggy Popa. Mršavo žilavo tijelo rudara udarnika. Žarko je bio teatarski Alija Sirotanović, rudar s novčanica jedne bivše zemlje. Kad mu lice nije nosilo glumačko bjelilo, imao si osjećaj da još na obrazima nosi ugljen teškog iskopavanja svih sumnji i srušenih iluzija.
Dok su proklamirana državna usta te jeseni ’92. kičasto urlala o megaslavnoj domovini Hrvatskoj, starijoj i od ameba, na sceni osječkog HNK-a, u režiji Radovana Marčića, postavljena je Vujčićeva dubinska simpatija za apatride i bijedne rubnarodne ljude, uboge egzistencijaliste koji kao da su Dickensove podrume i tavane naselili po Hrvatskoj. Žarko je veličanstvenom smrknutom klaunerijom odigrao odmetnika Bijelu Guju, “asteničnog svjedoka crne noći duše“, kako ga je opisao njegov pisac Boro.
Zabavan, dramatičan i tužan
Sav u nekakvom popartističkom gardu (savršeno je Žarko korespondirao sa scenografskom vizijom Branka Milenkovića, kao ucrtan), nestvaran u izgradnji povratka neorealizma. Prizvao je tada sve autsajderske Krležine domobrane koje je nosio u šinjelu svog rock ‘n’ roll poslanja. Dao im je dignitet Kerempuha, čiji krvavi zajebantski manir odvajkada uveseljava mnoge stepe – od Rusije do suburbije dalekih metropola.
“Ima neku lakomislenu kvalitetu, ali je istovremeno jako ozbiljno. Zabavno je, ali i dramatično, a ponekad i jako tužno. Život nije jednostavan, ni crno-bijel i zato ga obožavam“, opisivala je rock ikona Marianne Faithfull svoje iskustvo s Brechtom, kad je radila na njegovoj i Weillovoj operi Sedam smrtnih grijeha. Zabavan, dramatičan i tužan – to je trojstvo ubrizgano u umjeteonstvo i histrionstvo Žarkovo.
Jedan jedini put smo radili zajedno…
Jedan jedini put smo radili zajedno, u aprilu 2012. U HNK Šibenik. Bio sam dramaturg redatelju Draženu Ferenčini na Brechtovom Piru malograđana. Našu zajedničku brehtijansku avanturu radili smo između tri grada: Zagreba (gdje su bile početne probe), Osijeka i Šibenika. Ideje, zadatke i izazove dilali smo na sve raspoložive načine – oči u oči, mobitelima s autoputa, mejlovima i Fejsom. Sklapajući naizgled jednostavne elemente gorke Brechtove dijagnoze društva koje se po milijuniti put raspada.
Žarko je igrao Oca mladenkinog, prastolara malograđanštine, izgovarajući rečenicu “Ti modernisti samo pljuju po obiteljskom životu. A to je ipak najbolje što mi imamo…“ kao mali performans ruganja i autocinizma, upućenom zajednici koja zaudara do neba. Rakijašili smo po labirintima šibenskih rakijašnica. Smješkao se uvijek, dok se dim lelujao oko nas, i među prvima odlazio na spavanje. Prije probe uzimao je metlu i čistio pozornicu. Svoj jedini život i jedini rokerski rif. Čekaj nas, Žare rudaru.