Zašto je Joško Juvančić bio tako velik, jedan od posljednjih nastavljača Gavelline misije
Čudan je Juvančić majstor bio, čudak i velik u istom puloveru. Nedvojbeno Mediteranac do kosti
Otišao je i gospar Jupa, u onom svom znamenitom tamnom džemperu iz kojeg proviruje kragna bijele košulje. Ne sjećam se da je ikada netko vidio gospara Joška Juvančića u čemu drugome doli u jednom od tih njegovih hiljada džempera. Ta su klupka vune na Jupi bila nešto kao doživotni kostim, relikvija i rekvizit, poput Gavellina štapa.
I još ona njegova stalna mantra, lozinka, đavo bi ga znao šta je on sve spremao u brzopoteznu nisku riječi: “eli, eli tako…” dok je pedagogiju, znanje i umjetnost dijelio šakom i kapom. Studentima, glumcima i publici. Otišao je posljednji od nastavljača Gavelline misije.
Uputio se negdje na daleke hridi (jer on mora da je i dalje na nekom moru i tako zauvijek povezan s rodnim Dubrovnikom, makar pjenom zadušnom) na kojima, kako bi to Vojnović rekao, ište slobodu.
Čudak i velik, u istom puloveru
Čudan je Juvančić majstor bio, čudak i velik u istom puloveru. Nedvojbeno Mediteranac do kosti, u redateljskoj metodi nosio je nešto prusko, asketsko i zanatski brušeno. Nije dopuštao strasti da se pretvori u alibi površnosti i ekshibicija. Golemi erudita i tvrdoglavi zavjerenik jednostavnosti u izrazu. Autorstvo njegove režije nije se ogledalo u bjesomučnim iživljavanjima i kidisanjima na tkivo teksta ili dušu glumca ili vrijeđanju publike.
Jupa nije imao potrebe razaranja u ime redateljskog potpisa. Nije se stidio povjerenja u histrionstvo, golo i snažno. Ali, da to shvatiš, jebiga, moraš se i sam domoći kakvog zrnca mudrosti i znanja Profesorovog, a za to nam često nedostaje strpljenja. I preoholi smo da to priznamo.
Perfekcionist vjere u teatar očišćen od opsjena
O Juvančićevoj znamenitoj “Dubrovačkoj trilogiji” na Igrama 1979. znam samo po zapisima. Kad imaš osamnaest ne šmucaš se baš po ljetnim kazališnim festivalima, misliš da imaš preča posla drumareći po Jadranu. Ali beskrajno mi je krivo da nisam uživo (nego tek kasnije na arhivskim snimkama) vidio Orsata u srcu Radeta Šerbedžije, jer ta Jupina poveznica njih dvojice naprosto je ingeniozna.
Revolucija koja ne jede svoju djecu – to mi se nekako čini da je bio Juvančićev umjetnički i životni kredo. Staromodno zvuči, posebno u današnjem vremenu površnosti, ali Jupa je bio perfekcionist vjere u teatar očišćen od opsjena, od lažnih fastfood revolucija. Onako iskonski arhaičan radio je predstave čiji se modernitet nije trošio bez pokrića. Ali, ponavljam, kad si balav i usijan, često ne vidiš dalje od nosa.
Dužnici, zauvijek
Recimo, bilo mi je fantastično pratiti kako Jupa (u projektu “Tako je, ako vam se čini” Pirandella, HNK Osijek, 1999., kojim je diva Marija Kohn slavila 40 godina umjetničkog rada) suvereno otapa nabrijanost, skepsu i nestrpljenja mladih glumca, pridobijajući ih za ustrajnost i pouzdanost. Pomažući im u jednostavnosti drevnog kujundžiluka da iskuju briljantne uloge.
I kako život čudno baca pred nas i oko nas lego-kocke sudbine, ispada da je gospar Juvančić “krivac” za moju životnu ljubav. Elem, da nije bilo njegovog majstorskog “Samoubojice”, prema Erdmanovom komadu, možda ja nikad ne bih ostavio srce u srcu moje drage. Kao i svi junošni balavi kritičari htio sam tog proljeća 1986. biti naprasno duhovit.
Elem, zvanično sam u tekstu htio pohvaliti desperadosku igru glumice koja će postati moj život, a ispalo je da sam je uvrijedio. Igrala je prostitutku Zinku, plesala kazačok sve u šesnaest, a ja sam, sav u zanosu, napisao da je bila prava “kurva-petarda”. Nazvala me, sva gnjevna, tražeći da se nađemo i obračunamo prsa u prsa. Ostalo je povijest. Hvala, gosparu Jupa, što si nas nehotice spojio. Dužnici smo, zauvijek.