Zašto je Zoja Odak bila cementno važna za hrvatsko kazalište
Davor Špišić o odlasku dramske prvakinje splitskog HNK
Napustila nas je monahinja šaolinske discipline. Kiparica glume. Žena koja je samu sebe, vlastitim rukama, isklesala u karijatidu. Kao da je Fidijina ili Meštrovićeva (čijim je prahom posut i njezin rodni Split) muza i nasljednica. Glumica Zoja Odak pod istim je svojim vajarskim prstima mijesila antičko savršenstvo i niskomimetski registar uboge svakodnevice.
Pod mramorom njezina smirenog otmjenog lica buktala su arhetipska iskustva mitoloških heroina kao i žena iscrpljenih od suvremenosti. Često u istom bljesku zlatnog performerskog oka, snažno i hipnotički usmjerenog u tamu gledališta. Bila je svjetionik koji baca svjetlo katarze, daleko, daleko, i spašava utopljenike.
Oko svoje četrdesete ušla je u deltu karijere
Neobično je, i rekao bih cementno važno, da je Zoja Odak oko svoje četrdesete godine života u umjetnosti odigrala izvedbenu trilogiju koja će je, preskočivši vrijeme, odmah ponijeti u deltu karijere. Sve daljnje burne i bogate pritoke, sva lica žena koja je Zoja svih ovih godina veličanstveno rađala, u neku ruku su kćeri Truse, Klitemnestre i Blanke. Nažalost, nisam nikada imao prilike uživo vidjeti prvi “Bljesak zlatnog zuba” (praizvedba HNK Split, 1987.) kojim se tada 22-godišnji Mate Matišić vinuo u zasluženu spisateljsku galaktiku.
Ali dobro poznajem taj remek-komad, vidio sam puno kasnijih verzija po drugim teatrima, tako da mi je savršeno jasno koliko je važno da Trusu praizvedenicu (ženu gastarbajtera Stipe koja se žilavo bori za svaku stopu digniteta na kolosijecima poniženja), odigra glumica Zojina imaginarija. Uz pomoć divnog delikatnog ritualnonježnog redateljskog pogleda Marina Carića.
Uloga u prevažnoj seriji Inspektor Vinko
Srećom, gledao sam televizijsku baladu o luzerima kasnog socijalizma, seriju “Inspektor Vinko”, prevažnu početnicu o našoj predatorskoj kapitaliziranoj sadašnjosti. Emitirana u sezoni 1984./85., televizijska serija u režiji Krešimira Golika (scenarij uz Golika potpisuje Željko Senečić) imala je savršen melankolični par odbačenih, a nominalno svakodnevnih pripadnika društva jednakosti.
Ivica Vidović kao Vinko, donkihotovski borac za čistoću obraza i Zoja Odak kao Blanka, njegova supruga snažna kao ruska breza, a sjetna poput renesansne ikone – ostvarili su antologiju kojom se i danas napajamo u danima posrnuća.
Jedna ledena noć u Sarajevu
Magijsku, antologijsku surovost i ogoljenu elementarnost Magellijeve transpozicije Euripidove “Elektre” doživio sam u ledenoj noći na sarajevskom MES-u 1989. Originalno postavljena na Splitskom ljetu 1988. u podmosorskom zaseoku Zeljevićima, predstava je gdje god je igrana, tražila svoj novi prirodno zabačeni i žrtvovani svijet. Ingeniozna scenografkinja Marina Čuturilo gdje god bi došla, tražila bi pandan ubogom Elektrinom domu.
Išli smo negdje izvan Sarajeva, u nekakve naseobine ugljenarskih rudara. I tamo, dok su nam se kosti ledile, u tami sudnje noći, tamo su poput ugljevlja žarile oči Zoje Odak dok se s fantastičnom Snežanom Bogdanović kao Elektrom, klala do posljednjeg daha. Krikovi demonizirane majke Klitemnestre, izdane žene zgaženog identiteta, odjekivali su u onoj pustoši poput rudarske katarze.
Otišla je prva Trusa i vjerujem da joj itekako pripadaju Matišićevi stihovi: “Moj tabutu / vični krevetu / nemoj biti meni tvrd / ako život nije moga / nek’ mi bude lipa smrt”. Jer, i u najtamnijim putovanjima kroz koja nas je u kostima i dušama svojih žena vodila, nazirale su se pukotine spokoja.