Nekad je nužno odabrati stranu

Zašto me splitski Mletački trgovac, na magičnoj sceni i u režiji velikog Rusa, ipak nije oduševio

Posljednju premijeru na Splitskom ljetu snimio je Vjekoslav Skledar

Anastasija Jankovska u prvom planu
FOTO: Vjekoslav Skledar/Telegram

Nedavno sam vidio film već kultnog talijanskog sineasta Luce Guadagnina Rasprskavanje, (inače je autor puno boljeg filma I am Love i dokumentarca o Bertolucciju), u kojemu velika rock zvijezda Tilda Swinton provodi ljeto u divnoj talijanskoj vili, u društvu ljubavnika, kojeg igra Maathias Schonaerts. Uskoro im se pridruži Ralph Fiennes, u ulozi Tildinog prijatelja iz mladosti, s kćerkom Dakotom Fanning.

Njih četvero provode dekadentan odmor na kojemu se kupaju goli u bazenu i moru, ševe, jedu pršut s dinjom, večeraju u fancy restaurantima, idu na partye, plešu, izmjenjuju partnere… Početak predstave Mletački trgovac Aleksandra Ogarjova, posljednjeg premijernog naslova na 62. Splitskom ljetu, koje upravo završavaju, podsjetio me baš na neke scene iz tog filma.

Magičan ambijent u podnožju Marjana

U prekrasnom, prirodnom ambijentu Oceanografskog instituta, s visokim palmama, morskim žalom i ambijentom koji bi bilo koji talentirani scenograf mogao iskoristiti za dočaravanje bilo kojeg eksterijera Mediterana, ili Maroka, svi glumci iz ansambla dekadentno uz zvukove glazbe plešu, izvijaju se, koketiraju, piju šampanjac, neke dame su u večernjim zlatnim i šljaštećim toaletama, većina je u casual kombinacijama i bijelom, pritom svira bend sastavljen od klaviriste, violončeliste i trubača…

Bošnjak, Marković i Grabarić u prvom planu
Bošnjak, Marković i Grabarić u prvom planu Vjekoslav Skledar/Telegram
Grabarić, Mladinić, Jankovska i Marković
Grabarić, Mladinić, Jankovska i Marković Vjekoslav Skledar/Telegram

I to traje jedno petnaestak minuta, dok publika ulazi, smješta se, vjetar prilično puše i prijeti da kao i premijernoj izvedbi, nekoliko dana prije, prekine izvedbu. No, iz direkcije festivala uvjeravaju kako je večeras najmirnije i kako će se predstava sigurno uspjeti odigrati. I bili su u pravu, jer predstava je izdržala do kraja.

Potom, kao da je iz neke dječje predstave uskočio u ovu, pojavi se Ozren Grabarić s crnim perajama te krene u more i izvadi hobotnicu. Shakespeare na način Ogarjeva je započeo. Jedan od etabliranijih ruskih redatelja nije nepoznat domaćoj publici. U Splitu je 2007. gostovao s Ionescovom Ćelavom pjevačicom, potom je u Gavelli postavio Puškinovu novelu Mećava. U splitski HNK vratio se dvije godine kasnije sa Zločinom i kaznom, a zatim tamo postavlja i Hamleta, s dvojakim reakcijama kritike i publike. Po prvi puta izlazi izvan klasične pozornice teatra i sada postavlja ambijentalnu predstavu u podnožju Marjanu, čime je napravio puni pogodak.

Andrea Mladinić i Marijan Nejasmić
Andrea Mladinić i Marijan Nejasmić Vjekoslav Skledar/Telegram

Prilično dobar scenografski posao

Ta bogom dana scenografija, u kojoj se more doslovno pjeni publici uz noge, vrlo je efektno dramaturški iskorištena u nekim dijelovima dvosatne predstave i time opći dojam podiže za šezdeset posto. O ostalom bi se dalo raspravljati. Vera Martinova puno je bolji posao obavila kao scenografkinja, spojivši ponton poput otoka u sredini lijeve i desne tribine na kojima sjedi publika i bori se s povremenim naletima vjetra. Središnji plato lukavo je iskorišten za sve scene, a pritom se viška aktera u pojedinim scenama Ogurjov rješava time što ih baca u more.

Kostimi nisu loši, uglavnom su funkcionalni, iako je inzistiranje na večernjim haljinama, mahom, nepotrebno. Režijski je atraktivno riješena scena dolaska Porzije u čamcu, koja s muškim identitetom, preuzima ulogu suca. No, s kostimom u kojem je Martinova odjenula Jankovsku, u pripijeni srebrni lateks s plaštom i maskom, nalikuje na kombinaciju Superwoman i Batmana i uistinu je karikaturalno suvišan.

Komedija koja se nadovezuje na ranije naslove

Ono što je problem jest prevelika količina likova na tom prostoru i u pojednim scenama ih je toliko da je (osim četvero glavnih) vrlo teško razaznati radi li se primjerice o Baltazaru, ili Stefanu, jednom od Porzijinih sluga. Mnogi epizodni akteri su i fizički prilično slični, a neki su doslovno svedeni na manekene. Čini mi se kako je novi trend u hrvatskim kazališnim režijama sprešetavanja po sceni. Podsjetilo me to i na nesretnu Ferenčininu Filumenu Marturano u Gavelli, u kojoj svako malo, bez ikakve potrebe, glumci prešetavaju s lijeva na desno, i obratno.

Ovdje, čak dok traju bitne scene i vode se dijalozi s jedne strane, s druge istovremeno nekolicina njih hodaju i hodaju i zapravo vam remete fokus koncentracije. Neki su toliko blijedi i nezanimljivi, da bi bolje bilo da ih uopće nema na sceni.

Bošnjak, Jankovska, Mladinić, Marković, Nejasmić
Bošnjak, Jankovska, Mladinić, Marković, Nejasmić Vjekoslav Skledar/Telegram
Goran Marković i Anastasija Jankovska
Goran Marković i Anastasija Jankovska
Goran Marković
Goran Marković i Elvis Bošnjak

Mletački trgovac, u cijelom nizu Shakesepareovih komedija, nadovezuje se na ranije njegove naslove, poput Izgubljeni trud ljubavi, Komedija zabluda i Dva veronska plemića, no po ocrtavanju nekih karaktera bliži je , recimo, Kako vam drago. Priča je to o ugovoru, koji je mletački trgovac Antonio sklopio s židovskim lihvarom Shylockom, kako bi novčano pomogao Bassaniju, prijatelju koji bi želio dostojno zaprostiti bogatu Porziju. Prema ugovoru Shylock će posuditi Antoniju tri tisuće dukata, ali ako u određenom roku ne dobije svoj novac, ima pravo odrezati funtu mesa s Antonijevih prsa.

Grabarić se naprosto maestralno kreće

Nesretnim slučajem Antonio nije u mogućnosti vratiti dug, a Shylock ga tuži sudu. U posljednji čas Porzia, koja se međutim udala za Bassania, ulazi u sudnicu preodjevena kao sudac i svojom mudrošću spašava Antonija. Ogarjov je učinio vrlo dobru glavnu podjelu: Ozren Grabarić kao Židov Shylock najbolji je u predstavi, kao jedini gost, u ovom lokalnom, splitskom ansamblu. Doduše, nije u rangu izvedbe nekih svojih najboljih uloga (tipa u Dnevnik jednog luđaka, ili kao Majstor ceremonije u Hinkemannu).

Na momente je prekaritaturalan, povremeno me podsjetio na Peru Kvrgića, neke scene naprosto odradivši u njegovoj maniri, no način na koji hoda i kreće se u pojedinim scenama, kao jedan od glumaca koji se u Hrvatskoj definitvno najbolje koristi tijelom, je maestralan.

Najbolji je u ključnoj sceni kad opravdava svoju želju za osvetom nad Antonijem snažnim monologom: „ Zar Židov nema očiju? Zar Židov nema ruke, udova, ćuti, osjećaja, strasti? Zar se ne hrani istom hranom, zar ga ne ranjava isto oružje, zar ga ne napadaju iste bolesti, zar ga ne liječe isti lijekovi, zar mu nije ljeti vruće, a zimi studeno, kao i kršćanima? Ako nas ubodete, zar nam ne poteče krv? Ako nas škakljate, zar se ne smijemo? Ako nas otrujete, zar ne umiremo? Pa, ako nas uvrijedite, zar da se ne svetimo?“

Anastasia Jankovska, Andrea Mladinić, Stipe Radoja
Anastasija Jankovska, Andrea Mladinić, Stipe Radoja Vjekoslav Skledar/Telegram

Šteta što Jankovsku nisu zvali malo i u Zagreb

Izuzetna je samozatajna splitska glumica, točnije 31-godišnja rođena Ukrajinka, Anastasija Jankovska kao Porzia. Od prvog trenutka kad koketno u večernjoj toaleti izađe na scenu i šarmira najbližu publiku, do samog kraja, njezina Porzia je snažna, uvjerljiva, jaka, šarmantna, a opet ženstvena i meka kad treba. Sjajno barata glasom i dikcijom, na momente ima jednu zanimljivu hrapavost u glasu i ovom ulogom „pomela je“ (riječ od koje se ježim, a koju sve učestalije koriste u svim medijima, čak i na HRT-u) mnoge svoje razvikanije kolegice iz zagrebačkih kazališnih ansambala.

Prava je šteta da ne dobije svoju šansu i u nekoj zagrebačkoj podjeli, jer pri tom je i fizički zanimljiva (nije klasična ljepotica, ali je scenična, na momente me podsjetila na Reese Witherspoon). Ima sjajno, gipko kretanje i nevjerojatnu lakoću igranja. Za mene je ona najbolja u cijelom Ogarjovom ansamblu. Vrlo je dobar i primjereno odabran za ovu rolu Elvis Bošnjak, koji značajnu rolu Antonija drži na visokoj razini u intervalu između prvog i posljednjeg plesa na sceni. Glasovno je ujednačen, prirodan i glumački koncentriran. Prava je šteta da se HNK tako olako riješio ovog glumca, koji baš s godinama i zrelosti dobiva na kvaliteti, pa i scenskom šarmu.

Četvrti u tom krugu jest Goran Marković, kao Bassanio, vrlo uvjerljiv, mekan relativno mlad glumac, kojeg sam isprva zapamtio po nevjerojatnoj prirodnosti pred kamerom, koji se opušteno kreće na sceni, jedino bi morao poraditi na svojem govoru, jer na momente ima probleme s artikulacijom nekih rečenica. On je, zasigurno, glumac koji nosi budućnost repertoara splitskog HNK-a, što dokazuje i prilika da će već od jeseni naslijediti legendarnog Borisa Dvornika, u novoj verziji Male Floramye, kao Šjor Bepo.

Komad pada kad ga preuzme ostatak ansambla

No, kad je riječ o svim preostalim glumcima, Ogarjov je napravio veliku pogrešku. Oslonivši se na ovo četvero vrsnih interpreta, dopustio je da mu predstava isklizne iz tračnica čim je preuzme ostatak ansambla, koji je vrlo blijed, a na momente glumi poput amaterske otočke družine. Poseban su mi problem ženske epizodistice: Petra Kovačić kao Gessica, Shylockova kći i, pogotovo, Andrea Mladinić, kao Nerissa, Porzijina dvorkinja. Način na koji one izgovaraju pojedine replike, na momente imaju i problem sa šprahfelerima, uistinu nije dostojan pojavljivanja na dramskoj premijeri ovakvog festivala i čudim se kako im je Ogarjov to dopustio.

Najbolji je središnji drugi dio predstave i napetost u dvoboju između Shylockove osjetljivosti i riječi mudrosti tobožnjeg suca Porzije, te pobjeda Porzijina uma nad oštrim intelektom Shylocka, koji pod plaštom pravde zapravo traži krivicu. Međuigra Bošnjaka, Jankovske i Grabarića, uz povremeni ulet Markovića najbolji je dio predstave, koji se drži originalnog predloška.

Anastasia Jankovska i Andrea Mladinić
Anastasija Jankovska i Andrea Mladinić Vjekoslav Skledar/Telegram

Posve mi je, pak, iritantna i dramaturški nepotrebna pojava pjevačice Zorane Kačić Čatipović, koja usprkos snažnom vokalu i nesumnjivom glasovnoj kvaliteti, uistinu nema što raditi u ovom Shakespearu. Ona se svako malo prešetava po ovom ambijentu u ljubičastoj šljaštećoj opravi, bosa, pjeva razne melodije, u rasponu od meni nepoznatih, koje očito potpisuje autor glazbe Marjan Nećak, do evergreena, poput Blue velveta, kojim se i zatvara predstava.

Ne pretjerano glasan pljesak na kraju

Inače, vrlo je dobar posao obavila Anastasia Boiko, koja je uvijek tvrde i ukočene domaće glumce uspjela djelomično osloboditi , tako da neki uistinu sjajno funkcioniraju u plesnim scenama, dok se neki i dalje drže kao da su progutali partviš. Obzirom na velike probleme s otvorenim prostorom i vjetrom, oblikovatelj zvuka Petar Ivanišević napravio je odličan posao, ozvučenjem predstave na ključnim mjestima, tako da ni u jednom trenutku nemamo problem s time da glumce ne čujemo. A to je boljka mnogih predstava, ne samo na otvorenom. No, zato je svjetlo nedovoljno upotrebljeno. Na momente je predstava čak amaterski i jeftino osvjetljena, što, definitivno, nije u rangu ove produkcije.

Navikao sam da publika uvijek u ovakvim prigodama izvedbe premijernih naslova bude ekstatično oduševljena, viče „bravo“ i u većini slučajeva kad tako ne misli, no, splitska publika bila je vrlo suzdržana i mlakim je pljeskom nagradila interprete. Jedino je malo snažnijim pljeskom nagrađen Grabarić, ali i to je daleko od ovacija na koje se u posljednje vrijeme razmazio od zagrebačke publike.

Marijan Nejasmić i Andrea Mladinić
Marijan Nejasmić i Andrea Mladinić
Marko Petrić i Petra Kovačić
Marko Petrić i Petra Kovačić Vjekoslav Skledar/Telegram

Nije ovo, realno, bio rasan Shakespeare

Čini se kako je publika bila više koncentrirana na borbu s hladnoćom nego na ono što se odvija na sceni. Do mene su sjedile dvije splitske gospođe, od kojih je jedna profesorica glasovira, a druga prevoditeljica s njemačkog. Dame u četrdesetima, intelektualke s jarko crvenim noktima, na sandalama s visokim potpeticama. Njihovi glasni komentari tijekom cijele predstave sveli su se uglavnom na: „ Asti miša, a vidi ovog u mudantama… ča je smišan… a jebate, vidi ovoga Elvisa, šta je dlakav!“. I s njima sam se, priznajem, bolje zabavljao, nego s onim što su glumci izvodili.

Imam osjećaj kako i Splitsko ljeto i Dubrovačke Igre ove godine, samo zato što je to okrugla brojka, 400 godina od smrti klasika, postavljaju Shakespearea. Jer se to očekuje od ovakvih prestižnih festivala i prigodnih obljetnica, a ne iz nasušne potrebe da se danas novim generacijama približi jedan od najvećih klasika.

Pamti se stari Mletački trgovac Tita Strozzija

Volio bih da je i Splitsko ljeto imalo petlje na ovako divnom prostoru, koji je samo majka priroda mogla osmisliti, postaviti pravog klasičnog, rasnog Shakespearea, kakav je viđen u jednoj od posljednjih filmskih adaptacija, snimljenoj prije desetak godina u režiji Michaela Radforda i autentičnim talijanskim ambijentima, sa sjajnim castom kojeg predvode maestralni trio: Al Pacino kao Shylock, Jeremy Irons kao Antonio i Joseph Fiennes kao Bassanio, uistinu masterpiece , primjer kako treba igrati ovakve klasike.

Bojim se da takvog Shakespearea rijetko koji hrvatski, ili gostujući redatelj može tako danas postaviti. Ivica Boban odlučila se za klasično uprizorenje Othella na Lovrjencu za par dana, no već unaprijed nisam baš nešto ekstatičan, obzirom na glavni cast (izuzev Rakana Rushaidata, za mene jednog od ponajboljih glumaca srednje generacije). Inače, Mletački trgovac komad je koji, očito, nije previše obljubljen kod hrvatskih redatelja.

Pamti se iz pedesetih godina prošlog stoljeća predstava zagrebačkog HNK-a, u režiji legendarnog Tita Strozzija, scenom Aleksandra Augustinčića i kostimima Inge Kostinčer. Shylocka je igrao tadašnji prvak Drame Jozo Petričić, dok je Porzija bila diva hrvatskog glumišta Božena Kraljeva, te nekoliko godina kasnije splitska izvedba iz 1957., uprizorenje Vjeke Afrića, s kostimima Jagode Buić. Prije nekoliko sezona i osječki HNK odvažio se uvrstiti ga na repertoar, u režiji Roberta Raponje.

Mirko Kraljev, Goran Marković i Anastasia Jankovska
Mirko Kraljev, Goran Marković i Anastasija Jankovska Vjekoslav Skledar/Telegram

Gdje je tu, zapravo, pravi Shakespeare?

Ogarjov je, pak, ovog Shakespeara skrpao u mjesec i pol, od prvih čitaćih proba, do izlaska pred publiku. I to se vidi. Trebalo mu je barem još mjesec i pol intenzivnog rada. I trebao je pročistiti predstavu od niza nepotrebnih elemenata. Jer, toliko se zatrpao suvišnim slojevima glazbenih brojeva, lošim odabirom epizodista, pokojim pogrešno odabranim kostimima, nabacivanjem fensi, dekadentnim prizorima, koji s ovim komadom baš i nemaju veze. Time stvorio scensku papazjaniju, koja baš i nije dostojna glavne dramske premijere čuvenog Splitskog ljeta.

Anastasija Jankovska u prvom planu
Anastasija Jankovska u prvom planu Vjekoslav Skledar/Telegram

Ovakva kakva je, neće ostati ni po čemu osobito zapamćena, osim po predivnom ambijentu i gostovanju Ozrena Grabarića. Pri izlasku iz ovog prostora, čekajući autobuse, kojih je bilo premalo, pa smo prenatrpani, poput sardina, bili prevoženi od lokacije, do matične zgrade HNK-a, prisjetio sam se riječi genijalnog Arsena: „ A čuj, puno se svira, ali gdje je tu prava muzika? Pritom namjerno koristim izraz muzika (musica), jer ju je i Arsen koristio, nije govorio glazba. No tako i ja na kraju mogu konstatirati: “A čuj, puno se igralo, ali gdje je tu pravi Shakespeare?”.