Zašto mi je bilo iznimno važno doći na promociju knjige Latinke Perović
Predstavljanje knjige Latinke Perović 'Dominantna i neželjena elita'
Ultimativno je bilo odazvati se pozivu fondacije Friedrich Ebert, kancelarije u Banjoj Luci koju vodi agilna i samozatajna Tanja Topić, na sudjelovanje u predstavljanju knjige Latinke Perović “Dominantna i neželjena elita” i razgovoru povodom nje. Ultimativno iz više razloga. Neki od njih su sasvim lični i intimni, drugi principijelni i objektivni, treći kombinacija jednih i drugih, a svi se daju svesti na dva imena: Latinka Perović, Banja Luka.
Dok sjedimo u restoranu novoga hotela nad bjeličastozelenom, visoko nadošlom vodom Vrbasa, gledajući u zidine Kastela na drugoj obali, pripovijeda Latinka Perović o svojemu doživljaju s komemoracije i ukopa žrtava genocida u Potočarima u srpnju 2010., kamo je išla sa članicama beogradskoga udruženja Žene u crnom.
Stišani opisi bez patosa
U to vrijeme Ratko Mladić još nije uhapšen, Karadžić drugu godinu leži u Haagu, Milošević je pokojni već četiri godine. Velika je gužva, desetine tisuća ljudi i žena, vrućina, atmosfera je i tužna i napeta – ukopavaju se ostaci 775 identificiranih žrtava. Silne delegacije, govornici i uglednici iz Evrope i regije (među njima i predsjednik Srbije Tadić).
Za beogradske heroine u crnome nema predviđenog mjesta, valja se snaći, preostalo je da se smjeste na padini brijega, na strmini, na kojoj nije moguće ni stajati ni sjediti. “Snašle smo se tako što smo ukopale pete u zemlju, uhvatile ravnotežu i tako prestajale cijeli taj potresni događaj”, tako nekako opisuje Latinka Perović tu situaciju, a način na koji to radi, stišano, bez patosa, ni trenutka ne pridajući pažnju sebi, ostaje u pamćenju kao slika kadra da ti kaže više od ikakvih rutinskih opisa i izvještaja.
Ostaje ti u glavi ta slika i kao metafora životnog, političkog i znanstvenog položaja Latinke Perović: na strmini, bez oslonca i olakšice, naći vlastiti oblik ravnoteže i stabilnosti, nesklonim okolnostima usprkos.
Banja Luka je doista bila grad, kako si već negdje zapisao, u mumfordovski punom i kompleksnom značenju riječi. Samo su tri takva grada, u strožem smislu pojma, bila u Bosni: Sarajevo, Mostar i Banja Luka, svaki sa svojim zasebnim identitetom.
Meko i plodno sljubljivanje kultura
A Banja Luka! Taj grad s kojim su povezani svi tvoji izlasci u “veliki svijet”, još iz vremena kada se s kolodvora u centru grada (današnja Umjetnička galerija Republike Srpske) putovalo “ćirom” do kolodvora u Predgrađu gdje, potom, čekaš “brzi” iz Sarajeva u Zagreb, a nikada se ne zna hoće li na vrijeme, i hoće li u njemu biti mjesta…
Banja Luka je doista bila grad, kako si već negdje zapisao, u mumfordovski punom i kompleksnom značenju riječi. Samo su tri takva grada, u strožem smislu pojma, bila u Bosni: Sarajevo, Mostar i Banja Luka, svaki sa svojim zasebnim identitetom. Među njima trima nekadašnjoj Banjoj Luci – ne Sarajevu, kako se stereotipno ponavlja – istinski je pripalo da bude mjesto na kojemu se zbiva ono meko i plodno sljubljivanje kultura balkanskog Orijenta i srednje Evrope.
Podatak da je Latinka Perović okupila takav broj slušalaca u Banjoj Luci, s tako pomnim zanimanjem i očiglednim odobravanjem – možda bi mogao biti znakom da se u ovom gradu, olovno nijemom u odnosu na blisku prošlost, javna klima počinje mijenjati
Potom, Banja Luka naci-režima 1992.-95., o čemu tako srčano, jasno, s konkretnim podacima o progonu i ubojstvima govori i piše mladi banjalučki znanstvenik Srđan Šušnica, pitajući: “Gdje su nestale moje komšije muslimani i Hrvati 1992. godine? Zašto je iz ovog grada protjerano 75 hiljada ljudi?
Slaba nakon nevolje
Zašto je u ovom gradu u kome nikada nije bio opaljen metak tokom ratnih dejstava ubijeno prema zadnjim istraživanjima 90 ljudi koje su zločinci percipirali kao katolike, a ko zna šta su bili u svojim domovima u svojim privatnostima, više od 140 ljudi koje su zločinci percepirali kao muslimane, a opet ko zna šta su oni bili u svojim domovima i u svojoj privatnosti. Banjaluka se nalazi pod okupacijom! Okupirani smo nacionalizmom, zaboravom onih čiji su životi poništeni, ali i nas koji smo ostali da ovdje živimo”.
Šušnica je, čuli smo, i najzaslužniji da se Latinka Perović, slaba nakon nedavne nevolje s uganućem skočnoga zgloba, pojavila u Banjoj Luci na ovoj večeri u, njoj zahvaljujući, prepunom Muzičkom paviljonu Staklenac u parku Petra Kočića. A podatak da je Latinka Perović, znanstvenica i intelektualka s kritičkim stavom o nacionalističkim mitovima i politici Srbije u kontekstu raspada Jugoslavije i njegovih krvavih posljedica, okupila takav broj slušalaca u Banjoj Luci, s tako pomnim zanimanjem i očiglednim odobravanjem – možda bi mogao biti znakom da se u ovom gradu, olovno nijemom u odnosu na blisku prošlost, javna klima počinje mijenjati.
S Latinkom Perović upoznao sam se kasnih osamdesetih godina prošlog stoljeća, kada smo se dogovarali da u sarajevskoj Svjetlosti, gdje sam bio urednikom, objavi svoju značajnu memoarsko-analitičku knjigu “Zatvaranje kruga: ishod političkog rascepa u SKJ 1971.-1972.”.
Strah, stid i odgovornost
Knjiga je izašla 1991., ali nije stigla doživjeti zasluženu pažnju javnosti – ubrzo je Sarajevo opsjednuto i izloženo sistematskom uništavanju, a tisuće knjiga u skladištu Svjetlosti, koje se zateklo pod kontrolom Karadžićevih junaka, uništeno je ili opljačkano. Među takvima je i čudesna, raritetna “Knjiga kapitela” Bogdana Bogdanovića, “Fantastični srednji vijek” Jurgisa Baltrušaitisa, “Duh i život istočne crkve” Ernsta Benza i mnoge druge.
Anatomski precizno pokazuje kako se proces pretvaranja tvrdih komunista i integralnih Jugoslavena u etničke partikulariste i nacionaliste, pa u inicijatore i aktere rata, odvijao iz sebe samoga, a ne kao neko prekonoćno čudo, kako se često misli i govori
Tu suradnju Latinka Perović ne propušta naglasiti, pa ju, tako, spominje i u svojoj novoj knjizi. Ali spominje i još nešto, zbog čega su ti se svi motivi za odlazak u Banju Luku sastavili i zaokružili.
U poglavlju o Slobodanu Iniću (plemenitom i nesretnom Iniću) autorica se sjeća: “Predstavljajući knjigu Slobodana Inića u Beogradu, Ivan Lovrenović je rekao da se tokom minulih strašnih godina često pitao koji bi ga to povod, nakon svega, mogao ponovo odvesti u Beograd. A ja sam, tek kad su dva helsinška odbora odlučila da Inićevu knjigu predstave u Sarajevu i pozvala me da u tome učestvujem, postavila sebi pitanje: kako ću ja tamo, nakon svega? Osetila sam, u isto vreme – strah, stid, odgovornost. Pomogao mi je, opet, Ivan Lovrenović. Do mene je došla fotokopija njegovog ‘Paklenika’, objavljena prošle godine u ‘Feral Tribjunu’, listu u kome se, sve vreme, hrabrost ogledala u visokom profesionalizmu. Tada sam pomislila: kada je Lovrenović mogao da se spusti u Paklenik, možda ću i ja moći u Sarajevo. Moj pojas će biti knjiga Slobodana Inića.” (U tekstu “Deveti krug Paklenika” riječ je o silasku u jamu u koju su karadžićevci 14. svibnja 1992. pobacali preko četrdeset ubijenih višegradskih muslimana.)
Monumentalna knjiga
Pa je, pomišljaš, “nakon svega” bilo više nego zakonomjerno da se dogodi susret u Banjoj Luci – onijemjelom i ogluhlom, “okupiranom” gradu, ali koji kao da počinje progovarati. Nema za ovaj susret boljega mjesta!
Znanstveni rad Latinke Perović karakterizira pouzdana istraživačka metoda, visoka kultura diferenciranog mišljenja, te neuplitanje vrijednosnih sudova prije nego što istraživački postupak dovede do svojih rezultata
O večeri u “Staklencu” mediji su već podrobno izvijestili, o knjizi “Dominantna i neželjena elita” već je pisano dosta, dosta izgovoreno, a trebat će još mnogo, jer je to knjiga od slojeva, ne samo o osobama koje tematizira, nego je u podsloju silno važan prikaz i svojevrsna sinteza političke historije Srbije od sredine druge polovice 19. stoljeća do danas. Posredno, tiče nas se svih, jer anatomski precizno pokazuje kako se proces pretvaranja tvrdih komunista i integralnih Jugoslavena u etničke partikulariste i nacionaliste, pa u inicijatore i aktere rata, odvijao iz sebe samoga, a ne kao neko prekonoćno čudo, kako se često misli i govori.
A tiče nas se i zato što zorno pokazuje svu insuficijenciju u ovome tipu kritičke i autorefleksivne političke historiografije, pogotovo u Bosni i Hercegovini.
Latinka Perović se u široj javnosti percipira kao ikona antinacionalizma u Srbiji. Jest nepristajanje na nacionalizam njezin građanski i civilizacijski izbor, politički i ideološki nazor, kao i zalaganje za slobodno i pluralno društvo. Ali monumentalna knjiga “Dominantna i neželjena elita” (kao i sav historiografski rad L. Perović) nude jednu važnu distinkciju: nije bilo kakva prevlast političko-ideološkog, pa ni antinacionalizam, ono čime se odlikuje njezin primarni posao i vokacija – rad na političkoj historiografiji.
Mnogo više i važnije od toga, znanstveni rad Latinke Perović karakterizira pouzdana istraživačka metoda, visoka kultura diferenciranog mišljenja, te neuplitanje vrijednosnih sudova prije nego što istraživački postupak dovede do svojih rezultata (u skladu s maksimom Agnes Heler: “Historiografija može da se zove episthémé i da se razlikuje od običnoga mnijenja samo ako znanje o prošlosti odvoji od svih pragmatičkih i neposrednih praktičkih ciljeva.”) To je, onda, osnova na kojoj i antinacionalistička argumentacija u javnom djelovanju Latinke Perović dobiva svoju neoborivu vjerodostojnost i uvjerljivost.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama od 5. ožujka 2016.