Kultura

Zbog lockdowna je ostala bez honorara i počela pisati dramu. Upravo je postavljaju u zagrebačkom HNK

Razgovaramo s Monikom Herceg čiju dramu 'Gdje se kupuju nježnosti' režira Rene Medvešek

12.06.2020., Zagreb - Pjesnikinja Monika Herceg. Photo: Sandra Simunovic/PIXSELL
FOTO: Sandra Simunovic/PIXSELL

Život je okrutan dramaturg. Kad je prošle jeseni začudna drama „Gdje se kupuju nježnosti“ Monike Herceg pobijedila na natječaju Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, jedva da je itko mogao slutiti kakva će tragedija zadesiti prostor na kojem se njezine grubo nježne elementarne čestice kovitlaju.

Rodom s Banije, tridesetogodišnja spisateljica svoj čuvstveni i opori stvaralački genom duboko kopa iz ubavog, a vjekovima izranjenog stvarnog i duševnog pejsaža. Monikina poezija (skupljena u knjigama „Početne koordinate“, „Lovostaj“) na stalnom je kockarskom rubu zgusnute proze: ono što negdje govore romančine od nekoliko tomova, Herceg bluzerski istisne u 1800 slovnih znakova. Zemljano, podzemno i iskonsko pod rukama ove žene tijesno se dodiruju s džunglama na asfaltu naših oronulih polisa.

Ostala je bez honorara i jednostavno pisala

I sve ono što je Monika najavljivala u poeziji, sad je veličanstveno proklijalo na surovoj dramskoj njivi. „Gdje se kupuju nježnosti“ u režiji Renea Medvešeka doživjet će praizvedbu 15. siječnja na pozornici zagrebačkog HNK-a i sve nade su tu: čeka nas istinska pročišćujuća katedrala duha. Rudarska Sagrada Familia, puna egzistencijalnog cvileža i životinjske volje, galaksijama udaljena od onih ogrnutih u grimiz bez stida.

„Zanimao me cijeli taj dramski svijet i način na koji tekst može funkcionirati izvan proznih konstrukcija. Drama u sebi nosi nešto daleko dinamičnije. Također, likovi u drami duboki su i jasno definiranih kostiju. Učinilo mi se da je bitno da vidim mehanizme drame jer mi je bitno kod pisanja proze da upoznam svoje likove na adekvatan način. Drama daje tu mnoge mogućnosti jer svi likovi unutra moraju imati jasne profile i motivacije da bi tekst funkcionirao“, objašnjava mi Monika Herceg kako se odvažila na brejk u autorskom formatu i napisala svoju prvu, tako snažnu inspirativnu dramu. Osim toga, razlozi su i vrlo životni, nema predaje kod Monike:

„Kako nas je, pak, zatekao lockdown, dogodilo se to da je svijet književnosti zaustavljen, otkazani su festivali, čitanja, časopisi…, što je značilo da su obustavljeni prihodi i način na koji je većina nas honoraraca i slobodnjaka u književnosti funkcionirala. Kako sam još uvijek redovan student, nisam se mogla prijaviti ni za kakve pomoći za one koji su ostali bez prihoda. Kad se čovjek suoči s nemanjem honorara u tko zna koliko dugom periodu, radi ono što jedino može. U mom slučaju, piše. Okrenula sam se natječajima i jedan od otvorenih u tom trenutku bio je i onaj za dramski tekst zagrebačkog HNK-a. Tad se spojio očaj, tjeskoba, s potrebom da pišem. Sama drama pruža daleko više slobode nego poezija, barem je u mom slučaju to tako. Kako sam osjetila taj novi prostor, mogućnost da sam daleko izravnija i hrabrija nego sam u pisanju poezije, zaljubila sam se u dramski tekst.“

‘Iskreni vapaj’

Rene Medvešek nedvojbeno je sjajan redateljski izbor za nadahnuto osluškivanje i poniranje kroz brutalne dušokope „Nježnosti“. Senzibilitetom je, rekao bih, vrlo blizak Monikinom instinktu za pravdu, za ozbiljnu brigu nad poniženima. Kakve je asocijacije imao na prvo čitanje teksta? Što je, na prvu, otvorilo u njemu? I kako to već biva, metafizika (a Monika studira fiziku, ne zaboravimo) proradi kad se najmanje nadaš. Svjedoči o tome i Rene:

„Prve asocijacije najbolje opisuje Baretova pjesma ‘Ljubav krvari’, koja je, ničim, ili nečim, izazvana, zasvirala na radiju onoga jutra kad sam pokušavao srediti dojmove nakon što sam se napokon uspio probiti kroz Monikin gusti, nabijeni tekst. Trebalo mi je nekoliko dana da ga doista pročitam. Nikakvu ideju o tome kako bi se takav tekst mogao postaviti nisam imao, ali osjećao sam da je riječ o nepatvorenom i iskrenom vapaju koji obvezuje. U toj neobičnoj kombinaciji poezije i tragedije čuo sam i prepoznao poznati i bliski glas koji progovara iz dubine srca. Upravo to je ono što me, usprkos i nekoj vrsti strepnje pred takvim neobičnim kazališnim predloškom, silno privuklo i ohrabrilo.“

Usudila se i krenula

Upijajući ovu blistavu hardboiled dramsku filozofiju, vidio sam Bergmana i Becketta kako se susreću na fonu zemljanog naturalizma. Monika na moje asocijacije veli da nije navikla tako sagledavati svoje tekstove, mada:

„Kad sam počela čitati Bergmana, što je bilo jesenas, dogodilo se da sam se zatekla u jako poznatom svijetu s kojim mogu pronaći mnoge poveznice, bilo da se radi o kompleksnosti odnosa kojima se on bavi, bilo da je riječ o koroziji odnosa koja ga zanima. Sve obitelji su zapravo užasno zanimljive radi tih dinamika odnosa i načina na koji odmah od samog početka utiskuju u nas naše prve identitete, bilo da se radi o dobrim ili štetnim mehanizmima. Beckett mi je velika ljubav oduvijek i njegovo kazalište jako mi je blisko i bitno, ono je kazalište u koje vjerujem. Sarah Kane mi je, pak, pokazala način na koji je moguće dodatno uvesti poeziju u dramski tekst. Čini mi se da je nakon toga svega, temelja koji su dali svi ostali, trebalo samo usuditi se krenuti negdje.“

Bogme se usudila i krenula. Na putovanje koje obećava himalajsku izdržljivost u traganju za smislom. Čudesna epika nasilja i čežnje, udaraca i obloga, šutnje i urlikanja iz nemoći, iziskuje poseban izvedbeni naboj. Glumačko davanje bez ijednog poznatog oslonca.

Rasna glumačka ekipa

Medvešeku je na raspolaganju rasna glumačka ekipa (Daria Lorenci Flatz, Jadranka Đokić, Lana Barić, Nina Violić, Mirta Zečević, Igor Kovač, Filip Vidović) dostojna da nas povede u Monikine gole, nebranjene svjetove. Da je zadatak iznimno delikatan i fragilan, potvrđuje i Medvešek:

„Zajedno se probijamo i pokušavamo iznjedriti dramski okvir koji bi opravdao postavljanje na scenu ovih, samo na prvi pogled, kaotičnih slika punih boli i neljubavi, nastalih na temelju velike autorske hrabrosti i pouzdanja u život. Proces poprilično neizvjestan i nimalo lagan, ali mislim da nas tekst sve motivira i daje snage da ustrajemo u ovoj kazališnoj ekspediciji.“

Nakon čitanja „Nježnosti“ ostale su mi zauvijek urezane neke od temeljnih ispovjedi koje natapaju komad: „U ljudima koji se ne znaju grliti žive litre najgušćeg mraka“ ili „Ljudi uvijek umiru od nevoljenja“…

‘Ljubav nas može sve spasiti’

Na pitanje je li umijeće ljubavi najteže svladati u životu, Monika potvrđuje da je spremna na tu borbu:

„Duboko vjerujem da nas ljubav može sve spasiti. Čak i kad, u slučaju zadnjih događaja, srce poželi skliznuti u svoje bedeme i obraniti se cinizmom, ipak se vrati ta činjenica da nas tako nešto može samo oslabiti. Ljubav je naizgled laka, dok je izgovaramo, ali stvarnost je da je užasno teško ljubav prihvatiti, ali i naučiti je davati. A moguće je da je to jedino što bi nas trebalo zanimati u našem postojanju. Ljubav može dati našim životima na ovom trećem kamenčiću od Sunca dodatnu dimenziju”, govori i dodaje:

“Naša nebitnost naspram svemira je očigledna, ali dok smo sposobni voljeti i nesebično djelovati u skladu s tim osjećajem, mi smo bića koja su drugačija od hladne beskonačnosti svemira i bitni smo koliko i sama sunca koja donose svjetlo i toplinu u vječnu tamu. Mislim da je činjenica bivanja u ovako hladnom svemiru, ovdje, sada, dovoljno čudesna da preispitamo način na koji živimo. Ljubav je temelj svega. Svih odnosa, a i boljeg svijeta, ako djelujemo prema ljubavi. Da se ne lažemo, i to je zastrašujuće, djelovati uvijek prema ljubavi, ali u isto vrijeme je to jedino ispravno što možemo učiniti u ovako kratkim postojanjima.“

‘Nasilje je bilo često i stalno’

Strašna je spirala obiteljskog nasilja kojem su izložene autoričine junakinje kroz generacije. Kao da ju je nemoguće prekinuti? Herceg ističe da ju transgeneracijski prijenos traume itekako zanima, podsjećajući da je na našim prostorima taj mehanizam izražen radi recentne nasilne povijesti i to unatrag par generacija.

„Naši djedovi i bake bili su u ratu, naše majke i očevi također i mi smo uvelike određeni obiteljima koje su se formirale u takvim stresnim okolnostima. Upravo te okolnosti izazivale su traume koje su se onda prenosile. Nasilje koje je dolazilo od nemoći, najčešće bilo je često i stalno. Kao i grubost. Ljudi koji strahuju cijeli život za taj život, ne mogu učiti biti nježni. Njima je to često oduzeto. Očaj je mjesto na kojem svaki čovjek može postati pomalo zvijer“, gorkom mudrošću podsjeća Monika koliko su krhke te granice:

„Nama kao ljudima jako je bitno da smo toga svjesni, kako bismo svakodnevno mogli imati izbor. Izbor da budemo bolji, nježniji, da ono dobro u nama bude naš izbor, a ne zlo. Zlo je, čini mi se, ono što dolazi nagonom jer je strah daleko jača emocija, ali timarenje vlastitog dobra nas može spasiti. Čini mi se da upravo u tome leži neki metaforički nož koji može generacije prije odvojiti od nas danas, uključujući i to samo nasilje. Nasilje je obrazac koji se naprosto prenosi generacijama jer nam je lakše biti nasilan i tako se nositi sa svime s čim se ne znamo nositi. Kad smo nasilni, mi najviše izbjegavamo sebe same. Ako možemo, pojedinačno, voditi te bitke i otvarati srca, nasilje je itekako moguće prekinuti i bilo koja osoba koja to unutar vlastite obitelji učini, napravila je mnogo i za svoje pretke i za svoje potomke.“

‘Nada nas može održati na životu’

Na kraju ovog čemera, nakon poraza i žilavo skupljene šake mrvica dostojanstva, u epilogu drame nježnost je otkupljena. Rađa se novo biće. Odškrinula je nadu, mršavu, ali ipak nadu?

„Nada je nešto što nas može održati na životu. Često nije potrebno više. Ljubav koja dolazi s novim životima uvijek je nada. Mi u našoj djeci i s našom djecom učimo biti bolji, svakodnevno. Učimo i tko smo sami, jako često. Na tim mjestima se te transgeneracijske traume mogu prekinuti, čim se odlučimo za tu nježnost koju je, na kraju krajeva, uvijek potrebno izboriti u nama samima. Pronaći je. Sačuvati je. Bez obzira na sve“, odlučna je Monika.

‘Tekst tjera na propitivanje’

Poznavajući Medvešekov rad pretpostavljam da neće posezati za pretjeranim izvanjskim alatima. Ova implozija škrtih emocija koja iznutra razara sve pred sobom a na van je grubo tesana, gotovo u obrisima, ogroman je izazov za redatelja.

„U svakom pogledu, kako za redatelja tako i za cjelokupni ansambl, riječ je o tekstu koji izmiče bilo kakvim gotovim rješenjima i receptima koji bi se temeljili na dosadašnjem iskustvu“, priznaje Medvešek i nastavlja:

„No, upravo to ga čini silno privlačnim, jednostavno nas tjera na propitivanje uvriježenih postupaka, ali i smisla kazališne igre po sebi. A takav izazov je i svojevrstan privilegij koji nam pruža priliku da se bolje upoznamo, istražimo nešto svima nama novo, istovremeno i blisko i nepoznato, i da se kroz neizvjesnost te potrage istinski zaigramo. Zapravo je to ono što se od suvremenog dramskog pisma i očekuje. Utoliko mislim da je odabir ovog teksta na natječaju sjajan potez uprave HNK-a. Nadam se da ćemo znati opravdati povjerenje koje smo dobili pozivom da ga postavimo na scenu.“

Na probe ne ide

Autorica koja nježnom žuljevitom kaligrafijom ulazi na velika vrata u teatar, stidljivo priznaje da premalo zna o tom svijetu, pa isprva i nije previše razmišljala o tome tko će režirati praizvedbu, nego izdvaja što joj je bitno:

„Ono da su svi, i Rene osjetili taj tekst. Toplina čovjeka nešto je što je nemoguće ne pročitati, a u Reneovom slučaju to je ono što me je uvjerilo da taj tekst pripada sad i njemu koliko i meni i to me učinilo sretnom. Veselje je kad ljudi koji se mogu osjetiti, međusobno rade na nečemu zajedno. Bitno je. Tako se kroje veliki novi svjetovi, ali i prijateljstva. Da se opet vratim na ljubav, mislim da svi uključeni u ovaj proces vjerujemo u tu ljubav. A to mi je najbitnije. Na probe ne idem, imam potpuno povjerenje u predivan tim koji radi na predstavi. Čekam čudo koje će se dogoditi.“

Nastavite čitati