Želite raditi u umjetnosti? Prije no što krenete ovo je nekoliko stvari koje bi trebali znati
Trenutno traje jedna od najvećih diskusija o budućnosti umjetnosti
S obzirom na sve relevantne ekonomske pokazatelje daljnja proračunska rezanju su naprosto neizbježna. Ionako već izgladnjeli sektor kulture tako će vjerojatno s 0,48 posto ukupne proračunske vrijednosti pasti na još niže grane. Ipak nas navodno čekaju barem dvije konzervativne godine lutanja dolinom suza. No što će to zapravo značiti?
Godinama se već pokušava nametnetnuti koncept samoodrživosti kulture. Kao dijete bolonje još se uvijek živo sjećam fijaska koji je nastao implementiranjem jednog neprilagođenog sustava u postojeće strukture. Vjerojatno će se nešto slično dogoditi i siročetu od kulture. Državne dotacije kulturnim aktivnostima će biti srezane do krajnjih granica uz nadu da će se u kulturnu produkciju uključiti privatni sektor (jer poznato je da se u nas već i u potencijalno lukrativnije djelatnosti ulaže sve u šesnaest).
Budući da je taj proces rezanja već počeo svakako se čudim što još uvijek ne postoje nekakve organizirane manifestacije protesta. Jedino što u postojećim produkcijskim uvjetima može garantirati kakav takav omjer kvantitete i kvalitete su sati neplaćenog rada koji kulturni radnici ulažu kako bi sustav i dalje opstao. Država, koja je ionako najveći neplatiša na tržištu, vrlo dobro zna kako to eksploatirati što dokazuje činjenica da se takav model rada počeo podrazumijevati kao jedini mogući.
Vrijeme je za drugačiji pristup problemima
Prvi korak u nekakvom strateškom pristupu cijeloj ovoj priči trebao bi biti otvoreni dijalog svih sudionika kulturnog života, stvaranje zajedništva. Pravo je vrijeme da kultura sama odluči što, gdje i kako rezati, umjesto da to za nju čine ljudi koji obično nemaju gotovo nikakvih pravih doticaja s materijom koju žele ukalupiti u nekakve strateške planove. Da, to zvuči kao nešto što realno nema nikakve šanse da se ovdje dogodi – jer, ključ po kojem ova naša mala žabokrečina funkcionira je ruka ruku mije, bez obzira na progresivni tumor koji se time samo dodatno hljebi.
Cijeli je ovaj sustav o kojem govorimo pun rupa, neke su ozonskih razmjera dok su druge još uvijek reparabilne. Potreban je kolektivni konsenzus kako bi se moglo krenuti s popravcima onoga što je još uvijek spasivo. Uzmimo primjerice plaće u sektoru institucionalne umjetnosti – one već godinama ostaju iste (ili neznatno manje) dok su plaće freelancera, pod pretpostavkom da oni još uvijek postoje, u stalnom opadanju. Zvuči radikalno, ali treba imati na umu da je nazavisna kulturna scena obično ta koja će generirati radikalnost umjetnosti. Dobro, nije za svakoga, ali zdrava nezavisna scena je potrebna kako mainstream umjetnost ne bi izgubila vrelo iz kojeg crpi elemente inovatinosti neophodne za njezin opstanak – jedini katalizator evolucijskih procesa inače rigidno učmalog establišmenta.
Nazovite me romantičnim, ali ideja genijalnog umjetnika je ono što je zapravo jedino bitno kad govorimo o kulturi. Divno je što postoji sustav, ma koliko god on manjkav bio, koji odmogućuje da svi ljudi koji od umjetnosti žive imaju od čega i živjeti. No, vrijeme u kojem živimo donosi potrebu da se stvori mjesto za one koji će dugoročno gledano oblikovati neke nove kulturne tekovine. To znači da je bazen postao toliko mali da se ribe koji samo dišu maknu iz njega. Brutalno? Da. Nužno? Itekako.
Nezavidni položaj kritike
Lako je meni govoriti o ljudskim sudbinama iz ove pozicije, mislite. Nije. No, činjenica je da se i umjetnost može graduirati po izvrsnosti. Na kraju krajeva, postoji cijeli niz stručnjaka koji to svakodnevno čini, a i priroda je iznašla sjajno rješenje za situacije u kojima životni prostor postaje pretijesan – kanibalizam. Sredstva koja se uplaćuju na račune umjetnika i institucija koji ne stvaraju, ali zato iza sebe imaju prave moćnike koji im omogućuju da održe status quo, dovoljna su da posluže kao sjajni početni impuls za neki drugačiji koncept umjetnosti.
Koliko god ovo radikalno zvučalo, ne želim nikako implicirati da sve treba baciti u jarak i zapaliti. Postoje značajni i hvale vrijedni pomaci koji će gotovo sigurno uhvatiti maha i pokrenuti stvari nabolje. Jedino što želim naglasiti jest da je potrebno promisliti o cijelom tom kontekstu imajući na umu činjenicu da stvari ne funkcioniraju i da se treba pronaći pravi put da ih se rekonteksualizira na način koji će omogućiti da se cijela priča osviježi.
Možda bi priču o revoluciji najlakše bilo započeti s materijalnim datostima kulture – građevinama u kojima ona živi. Upucavanje financijskih injekcija u građevinske projekte može se učiniti kafkijanskim gledajući iz perspektive stvarnosti u kojoj artistički korijeni kulture gnjile. Lako bi se moglo dogoditi da ćemo imati velebna arhitektonska zdanja koja će simbolizirati samo monumentalnu prazninu izgubljene slave jednog umjetničkog krajobraza.
Gdje započeti?
Sve su ova pusta naklapanja jednog još uvijek naivnog i entuzijastičnog zaljubljenika u kulturu. Apsolutno shvaćam da se vjerojatno ništa od ovoga neće dogoditi – bilo bi krajnje suludo očekivati da hoće.
Neka nada koju volim u sebi njegovati vrlo bi se artikulirano manifestirala već kad bi javni diskurs konačno priznao da postoje stvari o kojima treba razgovarati, o kojima treba razmišljati, na koje treba ukazati. Ne pozivam na politički aktivizam niti ni na kakve revolucije, pozivam na dijalog svih zainteresiranih koji će omogućiti da kulturni segment nastavi disati, barem toliko dugo da doživi novo vrijeme.
Umjetnost je još pred 50 godina predstavljala domenu ogromnog društvenog potencijala za promjene. Sada predstavlja samo zadnju rupu na sviralu bez ikakve stvarne mogućnosti da mijenja stvari. Ponekad onaj estetički moment umjetnosti naprosto nije dovoljan, a osobito ne u vremenu koje ne poznaje nikakve dominantne estetičke standarde. Vrijeme je da konačno nešto pokrene.