Nekad je nužno odabrati stranu

Željka Udovičić o Danima satire i živopisnom odnosu s Magellijem, s kojim u Gavelli radi novu predstavu

Boris Homovec razgovarao je s izbornicom Dana satire koji upravo traju

FOTO: PIXSELL

“Postoji nit vodilja ovih Dana satire, ona se sama nametnula: kada steknete uvid obzirom na 50 prijavljenih predstava mahom iz regije, primjetno je udaljavanje od komediografskog u korist satiričnog. Kako satira reagira promptno na društveni trenutak, očito je da što su vremena teža, teme niču na svakom koraku. Satira ne nudi samo zaborav i razonodu, već postavlja pitanja, često i neugodna. Satira je politična, doista ima potrebu analizirati tu grotesknost zbilje koja nas okružuje. Autori predstava ovoga su puta odabrali suvremenu riječ da bi progovorili na kazališnim daskama o onome što ih zanima.

Utjecaj suvremenih pisaca je primjetan, poput Ivana Vidića, Mate Matišića, Roka Vilčnika, Richarda Beana, velika je zastupljenost i autorskih projekata, s temama koje te autore provociraju osobnim promišlanjima i iskustvima, u rasponu od Arpada Schilinga, do Zijaha Sokolovića. Ima i nekoliko predstava temeljenih na klasičnim predlošcima, čitanih na dramaturški nov način”, priča etablirana dramaturginja i izbornica 41. Dana satire Željka Udovičić Pleština, zavaljena u fotelju Kerempuhova ureda, dok prati odjeke tog satiričnog festivala, koji je u punom jeku.

Svaku večer zadovoljna i nasmiješena publika s pljeskom ispraća ansamble iz Slovenije, Mađarske, Crne Gore, Srbije, Njemačke, Makedonije i Hrvatske, sve do 21. lipnja, kada Dani završavaju svečanom dodjelom nagrada. Trenutno s Magellijem priprema u Gavelli komad Ponovno ujedinjenje dviju Koreja Joela Pommerata, kojim će se otvoriti jesenska sezona, s jakim ženskim ansamblom: Ksenijom Pajić, Jelenom Miholjević, Barbarom Nola, Natašom Janjić, Tenom Nemet Brankov i Petrom Svrtan. S redateljem Dinom Mustafićem radi na tekstu Aziz Predraga Lucića na Splitskom ljetu, što smatra zanimljivim projektom, radujući se skorašnjem odlasku u grad pod Marjanom.

TELEGRAM: Gdje je naša satira, u komparaciji s regionalnom?

UDOVIČIĆ PLEŠTINA: To je zanimljivo pitanje. U komparaciji s regijom naravno da postoje velike sličnosti, ali i neke razlike. Ovaj festival postao je, čini mi se, najboljim u regiji toga žanra. Ovaj festival još uvijek ne možemo smatrati relevantnim, iz financijskih, ne kvalitativnih razloga, u europskim okvirima. Postala je stvar prestiža regionalnim kazalištima doći u Zagreb na Dane satire. Znate, svi mi u ovom istom geopolitičkom prostoru prolazimo tranziciju, borimo se s tom mladom demokracijom, koja je već ostarila, a nikako da se definira. Primjetna je visoka kvaliteta i postojanje različitih teatarskih estetika, nastalih u različitim produkcijskim uvjetima.

TELEGRAM: Zašto postoji stalna autorska potreba da se sa scene progovara o političkoj svakodnevici?

UDOVIČIĆ PLEŠTINA: Teatar jest oduvijek bio političan, no on ne smije biti politikantski, jer je tada često samo lažno kritičan, zapravo apologetski , onda ide niz dlaku, a takve predstave nemaju težinu. Još se Aristofan beskompromisno rugao svojim suvremenicima na vlasti. Ljudi danas, istina, često traže bijeg od stvarnosti kad idu u kazalište, ali i taj bijeg može biti s razlogom. Kazalište ne može mijenjati svijet, nemamo mi te iluzije, ali može mijenjati nas i postavljati prava pitanja.

TELEGRAM: Slažete se kako postoji kriza dobrih komediografskih predstava?

UDOVIČIĆ PLEŠTINA: Treba davati šansu mladim ljudima, autorima i redateljima. Jer, kod nas si mlad autor još u petoj deceniji. Ne čini mi se da imamo krizu kvalitetnih tekstova, pogledajte samo uspjeh Matišićevih Ljudi od voska, Dora Delbianco je dobila nagradu, Tomislav Zajec je napravio krasnu adaptaciju Črne mati, zemla i tako dalje… U komparaciji s regijom, tu smo puno jači. Uz iznimke, nama nedostaju redatelji koji imaju hrabrosti to pročitati na neki svoj promišljeniji način, s jakim autorskim pečatom.

Uvijek se vrti istih četiri, pet etabliranih redateljskih imena. Osvježenje je kad nam dođe redatelj iz regije s nekom drugačijom energijom, ali i onda se ne treba ograničavati. Jer, kad nađemo nekog takvog, onda se on vrti po svim kazalištima, prodavajući manje, više istu estetiku. Jer kada je broj premijera u sezoni sveden na četiri, onda se na žalost, iako je za razumjeti, traže neka unaprijed sigurna rješenja. Nedostaje nam malih scena, off projekata… Treba se u institucionalnim teatrima udaljavati od bulevarskog kazališta, koje mora ostati nezavisnoj sceni, koja sama sebe prehranjuje.

TELEGRAM: Kakva je dijagnoza hrvatskog glumišta ?

UDOVIČIĆ PLEŠTINA: Teško je napraviti rez bez zajedničke volje. Da bi se nešto promijenilo, trebamo svi zajedno sjesti oko jednog stola. Kad bi autorski ugovori za pojedinačne projekte ulazili u radni staž, onda bi i ti mladi ljudi, koji svake godine izlaze s Akademija, imali perspektivu i fluktuacija bila veća. Ništa se ne smije betonirati, treba nam zraka, protočnosti.

TELEGRAM: Zašto ne postoji bolja komunikacija između ravnatelja kazališta? Zašto se još uvijek gotovo u svakoj sezoni isti naslov postavlja u dva teatra?

UDOVIČIĆ PLEŠTINA: Ja mislim da je komunikacija među ravnateljima nedovoljna. Ne vidim razloga da se to ne uvede kao princip od osnivača, da se uvedu zajednički mjesečni kolegiji ravnatelja svih kazališta zbog repertoarnih i inih koordinacija. Ne mogu shvatiti, na primjer, da netko ne želi da predstava u susjednom kazalištu ne uspije. Jer neshvatljivo mi je da želiš biti bolji u lošem okruženju. Kazališta jesu repertoarno različita i trebalo bi izbjeći da u ovako maloj sredini isti naslov igra u sezoni u dva kazališta. To nije produktivno.

Primijetila sam kako hrvatska kazališta u manjim mjestima, u borbi za publiku podilaze bulevarskim repertoarom, što je potpuno pogrešno. U Šibeniku smo Brešan i ja, poslije brojnih pučkih komada, postavili Zločin na kozjem otoku Uga Bettija, koji itekako progovara o dalmatinskoj maloj sredini u kojoj je igran, a publika, koju se podcjenjuje, bila je oduševljena da vidi i nešto drugo.

TELEGRAM: Što vas istinski povezuje s Paolom Magellijem, s kojim upravo radite novi komad u Gavelli, a surađujete već trideset godina?

UDOVIČIĆ PLEŠTINA: Istina je, ja sam imala sreću da upoznam, gledala sam njegov Metastabilni gral, Prokićev tekst, koji je tada gostovao u HNK. U to vrijeme sam pisala kritike za Omladinski radio i nisam bila oduševljena tom pretencioznom predstavom, imala sam svoj izgrađeni stav. Kao i svi klinci. Zanimljivo je da se mi nismo upoznali u kazalištu, već nas je upoznao Krešo Dolenčić, na pripremi Univezijade 1987.

I sad već imamo zajednički staž od 30 godina, što zvuči prestrašno. Ja sam u međuvremenu radila i s mnogim drugim redateljima, ali ja vjerujem u timove i zajedničke estetike. Magelli je, pored nekih bitnih, divnih profesora na Akademiji, utjecao i na formiranje mog estetskog svjetonazora. I danas mi je smiješna njegova rečenica dok smišlja neku scenu, kad veli na probi: „Ali, to piše“, iako , to nigdje ne piše u tekstu. Jer ono što piše ionako čujemo na sceni, ali treba vidjeti i pokazati zašto to piše. Ne može svaka predstava uvijek uspjeti onako kako bismo željeli, ali uvijek se vidi napor.

TELEGRAM: Koliko često ste se svađali? Je li to konstantan odnos ljubavi i mržnje?

UDOVIČIĆ PLEŠTINA: Nije bilo faze da smo prestajali raditi zajedno, ali je uvijek bilo faza da smo se svađali. S Dinom Mustafićem, pristojnim čovjekom i divnim redateljem, nema te vrste svađa. Sa svakim se radi drugačije. S Magellijem, koji ima taj mediteranski temperament, svađala sam se sto puta na krv i nož, na nedizanje slušalice, na optužbe: ti nemaš pojma, a ti si malograđanka, a toga ima i dandanas. Klinci moje sestre govore kad se teta i Paolo razgovaraju da je to uvijek show! Kad smo radili Mandat, moju prvu predstavu, ja sam imala nešto za reći, bacio je pepeljaru, toliko se iznervirao da je vikao: okej, onda ti izrežiraj tu scenu, glumci su ostali u šoku, jer su u jednom trenutku ostali sami na sceni i napali me zašto sam ga potjerala! Sve je to dio kreativnog procesa i teatarskog folklora.

TELEGRAM: Glumci su ekstatični kad rade s njim.

UDOVIČIĆ PLEŠTINA: Razlog je taj što Paolo nema drugog života, osim kazališta. On čak i bolestan, kad uđe u mrak dvorane, funkcionira tako da je za njega proba pitanje života, ili smrti. On nikada ne odrađuje. Ekstremno postojanje unutar kazališnog procesa kod njega je specifično. On inzistira uvijek na tome da čeprka iz glumaca, ima podjelu, ne prilagođava glumca liku, već lik glumcu, poštuje njihovu osobnost. Kad smo radili jedan tekst, to je bio Liliom Molnara, igrom slučaja postavljali smo ga dva puta za redom, prvo u Njemačkoj, pa u Mađarskoj, to su bile dvije toliko različite predstave, jedna duža sat i pol od druge, jer su imale različite podjele i osobnosti glumaca.

TELEGRAM: Jeste li nostalgični ?

UDOVIČIĆ PLEŠTINA: Jesam, priznajem. Znam da to zvuči otrcano i ofucano, možda je tome razlog optimizam pamćenja, ali moja nostalgija s godinama raste. Da li je moguće da je ranije bilo bolje? Moja, odnosno naša generacija umorna je od iznevjerenih očekivanja. Stalno smo nešto čekali, imali smo te divne osamdesete, imao si mjesto na koje si došao na kojem smo izmjenjivali sve informcije, danas je to zamijenjeno brzinom mobitela. Mi smo zvali 981 da bi dobili informacije, tamo je neka teta listala enciklopediju, dok je danas sve na Googleu. Morali smo čitati, s entuzijazmom stjecati znanje…

I prema odnosu prema kulturi nekad, sam sve nostalgičnija. Postoji i taj strašni moment da smo mi, moja generacija, stalno nešto čekali. Taman kad smo zakoračili u prve profesionalne godine, došao je rat. Imali smo tada neki motiv, motore koji su nas održali, onda smo čekali poratno vrijeme kad smo ponovno stavljeni na čekanje. Potom je došla recesija pa smo se morali strpiti još malo. I tako cijeli život čekamo. Ovo je vrijeme tragično i po tome što nam se s naslovnica smiješe političari, da i djeca znaju tko su oni, a ne znaju tko je Alma Prica. To smatram pogubnim, i mediji snose veliku odgovornost za takvo stanje stvari.

TELEGRAM : Generacije velikih glumaca na ovim prostorima su već otišle, imaju li dostojnu zamjenu?

UDOVIČIĆ PLEŠTINA : Razmišljala sam često o tome. Kad sam se nedavno vozila taksijem u Beogradu, veli mi taksist, kad je čuo da sam iz kazališta: evo, svi odlaze, čujem da je umro i Relja Bašić. Da, ti velikani odlaze, koje smo svi znali i voljeli. U ono vrijeme je kultura imala drugačiji tretman. Ne vjerujem da nema i danas dobrih glumca koji bi mogli nadomjestititi tu generaciju koja je na odlasku, međutim javnost ih tako ne doživljava, niti tretira. Žutilo je zahvatilo sve medijske i kulturne pore.

Svako dijete je znalo tko su Milena Dravić i Ljuba Tadić. Danas je zanimljivija nekakva žena nogometaša, ja doista ne razumijem koji je interes javnosti za takve likove? Tu Slovenija daleko bolje stoji, tamo je kultura prisutnija i ima bolji tretman u medijima. Znate, ja u medijima ne želim govoriti ni o svojoj bolesti, ni o tome jesam li smršavila. Želim pričati o svojoj premijeri i kazalištu, a to malo koga zanima. Probala sam jednom odgledati samo 15 minuta nekog TV realitija, jer je to fenomen današnjice, ali da to ispada slikom nečega čemu moramo težiti, to je doista prestrašno. Pogledajte samo kako i kojim akcentima govore na Dnevniku, izdavaštvo nam je na izdisaju, tragedija da jedan Algoritam propada…

TELEGRAM: Pritom se ministrica ne očituje o krizi izdavaštva, ali daje izjavu, baš kao i predsjednica države i premijer, o Thompsonu. Što to govori?

UDOVIČIĆ PLEŠTINA: Uopće da se razgovara o Thompsonu? I da to čine i predsjednica i premijer i ministrica kulture? Ne nalazim snage da budem optimistična, kriteriji vrijednosti okrenuti su nam naopačke. Zar mi moramo izlaziti na ulice zbog kurikularne reforme? To je strašno. Tumačenja demokracije su kod nas doživjele fantastične razmjere.

TELEGRAM: Znam da ste svojedobno bili u SDP-u, zašto danas više niste politički aktivni?

UDOVIČIĆ PLEŠTINA: Moji stavovi su ostali isti, iako nisam član nijedne stranke. Ja mislim da su u umjetnosti jedino i mogući lijevi stavovi koji se zalažu za slobode s odgovornošću, koji preziru svaki konzervativizam. Umorni smo od različitih tumačenja povijesti, gledanja unazad, umjesto gledanja unaprijed. Kad čujem za novu Ljevicu, ovo što Markovina danas govori je pametno, to su stavovi koji su mi bliski. Zašto nisam aktivna? Svoje vrijeme sam svojedobno i u Ministarstvu i na gradu potrošila da pokušam nešto promijeniti i nadam se da sam, unatoč frustrirajućoj tromosti administracije, uspjela barem ponešto. Sada su drugi na redu.

TELEGRAM: Doživjeli ste razočaranje?

UDOVIČIĆ PLEŠTINA: Ja sam bila u Vujićevom ministarstvu, on je za mene bio fantastičan ministar, nikad nisam od njega čula rečenicu: „ovo se mora“. Ministar se mora izboriti u svojoj vladi za svoj resor. Pogledajte budžet za kulturu onda i danas! Četiri puta manji! Frustrirajuće je bilo koliko smo vjere i nade polagali u Andreju Zlatar, čiji je mandat ispao promašajem, što mi je žao. Sa svakom promjenom vlasti krećemo ispočetka. Ja to ne mogu razumjeti. Političar je kod nas osramoćeno zanimanje. To je postalo blamažom, zato jer svatko kreće ispočetka i svaki novi ministar misli kako sve počinje od njega. U četiri godine mandata nitko ništa ne može postići, bez kontinuiteta. Ministri su činovnici koji služe narodu, baš kao i ministranti. Oni nisu duhovne vođe. A to se zaboravlja. Kako onda ne biti razočaran?

TELEGRAM: U nekoliko navrata odbili ste zasjesti u fotelju kazališnog ravnatelja. Zašto?

UDOVIČIĆ PLEŠTINA : U pravu ste, bilo je govora, bilo je ponuda. Nekad sam imala volju za to. Kad sam radila s Krešom Dolenčićem u Gavelli 2003. nakon što je SDP izgubio vlast, mislila sam se javiti za ravnatelja Gavele, ali kako je Krešo htio još jedan mandat biti ravnateljem, odustala sam. Mislila sam ostati umjetničkim ravnateljem. No, tad je Stazić postao ravnateljem i ja se nisam vratila u Gavellu. Zašto danas više nemam tu volju? Nisam osoba koja doživljava ravnateljsko mjesto kao titularnu povlasticu. Ravnatelji su odgovorni činovnici. Došlo je do toga da se ravnatelji najmanje bave umjentošću i promišljanjem kazališta, već su postali administrtivci, koji se bave revizijama , pravnim začkoljicama i nedostatkom financijskih sredstava.

Nemam više vremena baviti se toalet papirom, kad je to postalo veći dio posla ravnatelja. Mnoga naša kazališta još uvijek nemaju dramaturge i umjetničku jezgru kao što imaju u Ljubljani, ne može jedan čovjek kao kod nas to sve raditi. Znate, bio je u vrijeme Jugoslavije intendant splitskog HNK-a Ivica Restović, kojeg su zvali da se kao jedan od najuspješnijih intendanata vrati, inače je pravnik, kod njega su umjetnički savjetnici bili jedan Brečić i Zuppa, a on je rekao: “ Nisam ja više za to. Prije sam znao na koja vrata moram kucati, sad ima toliko vrata na koja bih morao kucati, previše ih je!“. To sam jako dobro zapamtila.

TELEGRAM: Možete li kao kazališni profesionalac imati čistoću gledanja predstave, poput prosječnog gledatelja?

UDOVIČIĆ PLEŠTINA: Ja svaki put iznova uđem u kazalište kao najobičnija, najbezazlenija, najzainteresiranija publika, bez ikakvih predrasuda. Još uvijek s jednakim entuzijazmom na probama mogu raditi, uvijek se veselim, a mogu skupiti i količinu stresa, kao da je pitanje života i smrti. Kad gledam predstavu, ja sam obična publika, evo lutkarsku Crvenkapicu sam s djecom gledala više puta i uživala, ali znam biti i podjednako ljuta kad vidim neki loš rezultat na sceni. I na licu mi se sve to uvijek vidi. Kakvu si facu napravila, znaju mi reći glumci poslije predstave!

TELEGRAM: Žive li etablirana dramaturginja i glumac, kao životni partneri, teatar 24 sat dnevno?

UDOVIČIĆ PLEŠTINA: Nažalost da. Ja velim mužu: molim te, ne želim na kraju dana još slušati i o tvojim probama, dosta mi je mojih, ajde da se radije dogovorimo tko će oprati suđe. Kod nas nema vikenda i neminovno je da se teatar preseli i u našu kuću, da se o tome stalno razgovara. Milana to nikad ne smeta, dok bih ja umjesto o umjetnosti kazalištu tu i tamo radije pričala o umjetnosti kuhanja.