Nekad je nužno odabrati stranu

Život genijalnog Vangelisa: bez njegove muzike nemoguće je zamisliti kultne filmove, a on nikada nije naučio čitati note

Čuveni oskarovac skladao je praktički do trenutka svoje smrti

VANGELIS
Greek Musician and Composer
At the 1991 Cannes Film Festival,Image: 692765172, License: Rights-managed, Restrictions: Restrictions:
World Rights, Model Release: no, Credit line: Profimedia
FOTO: Profimedia

Naslovna pjesma soundtracka Vatrenih kočija kasnije je doživjela onu nezgodnu sudbinu pretjerane popularnosti i pretvorila se u klišej koji se koristi u svemu, od reklama za hemeroide do političkih kampanja seoskih načelnika, no u svoje vrijeme bio je to odvažan i originalan rad čiji je moderni zvuk neobično dobro nadopunio radnju filma

Jučer je preminuo posljednji od trojice velikih grčkih skladatelja koji su mijenjali europsku glazbu prošlog stoljeća. Najstariji među njima, Iannis Xenakis, umro je na ulazu u novi milenij, 2001. godine. Tek nešto mlađi, Mikis Theodorakis, preminuo je uoči prošle jeseni, navršivši devedeset šest godina. I evo, nepunih godinu dana kasnije, odlazi i Evángelos Odysséas Papathanassíou, naširoko poznat pod imenom Vangelis.

Tri života, tri senzibiliteta, tri različita pristupa glazbi. Sva su trojica imala problema s desnim režimima u Grčkoj, i svi su u jednom trenutku karijere završili u Parizu.

Avangardni Xenakis ostao je većim dijelom u području klasične glazbe, iako je njegov zvuk sve osim klasičan. Prije nego je promijenio arhitekturu europske glazbe 20. stoljeća, ovaj đak Politehničkog fakulteta u Ateni – najvećim dijelom samouki glazbenik – surađivao je u Le Corbusierovu arhitektonskom uredu.

Vangelisa politička borba nije zanimala

Xenakis je također tijekom Drugog svjetskog rata bio pripadnik grčkog pokreta otpora, no Theodorakis je taj kojeg danas prepoznajemo kao daleko najinvolviranijeg u političke procese zemlje. Nakon što je pedesetih živio u Parizu – i kao Xenakis – učio od velikog Olivera Messiaena, vraća se u Grčku gdje formira svoj prepoznatljivi zvuk kakav možemo čuti u filmu Grk Zorba iz 1964. godine. Iste godine ulazi u parlament.

Kad je tri godine kasnije vojna hunta preuzela vlast, ponovno se našao u pokretu otpora. Njegova glazba je zabranjena i uskoro je utamničen. Pod međunarodnim pritiskom dopušten mu je egzil u Pariz 1970. godine. Tamo je već dvije godine bio mladi Vangelis koji se, za razliku od Theodorakisa, ne odlučuje vratiti u zemlju nakon sloma vojnog režima 1974. godine.

Vangelisa politička borba nije osobito zanimala. Nakon što je uoči vojnog udara 1967. godine rasformiran Formynx, njegov uspješni mladenački pop-rock bend u kojem je svirao električne orgulje, glazbenik sljedeće godine prelazi u Pariz gdje sa svojim drugim sunarodnjacima u egzilu osniva rock bend Aphrodite’s Child. Nekoliko su godina jako dobro kotirali na europskoj glazbenoj sceni.

I kao dijete bio je sklon glazbenim eksperimentima

Do posljednjeg albuma iz 1972. godine – inspiriranog novozavjetnim pričama i nazvanog 666 – njihov početni sladunjavi zvuk dobiva progresivnije note, no bend je u tom trenutku već bio u raspadu. Sam Vangelis više se nije vidio u pop i rock glazbi; takav životni stil nije ga privlačio. Vraća se skladanju za film i tv, čime se već bavio prije egzila, a počinje i solo karijeru kao skladatelj.

No trebala mu je još jedna promjena. U godini kad se Theodorakis vraća u Grčku, Vangelis Pariz mijenja Londonom. Tu će izgraditi svoj “glazbeni laboratorij” i prepoznatljiv, instrumentalno raskošan zvuk obilježen dominantnim elektroničkim sekvencama.

Još kao dijete bio je nesklon formalnom glazbenom izričaju. Roditelji su ga upisali u školu klavira, ali mladi Evángelos, uvijek sklon eksperimentiranju s instrumentima, imao je drugačije ambicije, i brzo napušta školu. Boce i kuhinjsko posuđe koristio je kao perkusije ili bi napunio čašu vodom i proizvodio različite zvukove. Na žice obiteljskog klavira stavljao je čavle i ostao zadivljen onim što je mogao čuti.

“Glazba je za mene priroda…”

Nikada nije naučio čitati note, tvrdio je. U jednom od intervjua navodi: “Nikad se nisam osjećao kao glazbenik. Ne osjećam se tako ni sada. Glazba je za mene priroda, narav. Ne radi se tu o glazbenoj školi, nije to jedan od poslova; takvo poimanje čini mi se potpuno shizofreno. Možeš naučiti neke tehničke stvari u školi, ali najbolje je sam izgraditi svoju tehniku. Želiš raditi nešto svoje, ono što osjećaš…”

U prvih pet godina provedenih u Londonu kreirao je više zapaženih albuma elektroničke glazbe gdje se vidi njegov smisao za baratanje različitim tematskim okvirima. S redateljem Frédéricom Rossifom ostvario je više suradnji na dokumentarcima o prirodi, nastavivši tako ono što su započeli još 1970. godine. Međutim, Vangelisovi globalno najveći uspjesi tek su dolazili.

S Jonom Andersonom, vokalom britanskog benda Yes, osnovao je glazbeni duo Jon & Vangelis. Njihov debitantski album Short Stories približio se vrhu britanskih ljestvica. Do 1991. godine snimili su još tri albuma, no to se ponovno pojavio problem promoviranja i pojavljivanja u javnosti. Grk jednostavno nije htio imati previše posla s tom stranom šoubiznisa.

Za Vatrene kočije dobio jedinog Oskara

Vangelisove kompozicije iz sedamdesetih postale su prepoznatljiv aspekt Cosmosa (1980), izuzetno uspješnog američkog serijala o svemiru, predvođen velikim astronomom Carlom Saganom. No ništa što je napravio dotada nije se približilo popularnosti kompozicije koju je osmislio sljedeće godine za film Vatrene kočije, redatelja Hugha Hudsona.

Skladba za priču o dvojici britanskih trkača na Olimpijskim igrama 1924. godine donijela mu je jedinog Oskara i više ponuda no što je ikada htio, iako nije nužno njegovo najbolje djelo. Poslije je naslovna pjesma soundtracka doživjela onu nezgodnu sudbinu pretjerane popularnosti i pretvorila se u klišej koji se koristi u svemu od reklama za hemeroide do političkih kampanja seoskih načelnika, no u svoje vrijeme bio je to odvažan i originalan rad čiji je moderni zvuk neobično dobro nadopunio radnju filma.

Kompozicija je doživjela i olimpijsku promociju, prvo 1984. na Zimskim olimpijskim igrama u Sarajevu, a 2012. godine bila je dijelom otvaranja igara u Londonu, na mjestu gdje je i nestala nešto više od trideset godina ranije.

Izvanredna nadopuna mračne atmosfere Blade Runnera

Mnogi Vangelisa znaju prvenstveno po njegovom sljedećem filmu – SF klasiku Ridleya Scotta Blade Runneru. Inicijalna recepcija filma bilo je puna slabija od današnje, a ni kompozicija tijekom osamdesetih, kako su sintisajzeri ispadali iz mode, nije bila osobito cijenjena. No jasno je da je Grk ovim radom izvanredno nadopunio mračnu, kišovitu atmosferu neo-noir spektakla.

Danas je gotovo nemoguće zamisliti rezigniranog istrebljivača kojeg igra Harrison Ford – bez da istovremeno evociramo glazbenu pozadinu. Za filmskog skladatelja ne postoji veći kompliment od toga da se njegov rad automatski prepoznaje kao esencijalni dio filma. Kasnih osamdesetih Grk se vraća u Pariz, gdje nastavlja tražiti nova rješenja, nove zvukove.

“Moj studio u Parizu bio je nevjerojatan, zato što su zidovi i strop bili stakleni. Neki su mi ljudi rekli da je to luda ideja i da staklo neće pružiti dobro akustičko okruženje, ali uvijek sam imao lude ideje, a zvuk koji sam tamo dobio bio je fantastičan. Svirati dok promatraš Mjesec i zvijezde iznad sebe, izlazak Sunca, let ptica ili promjenu godišnjih doba, predivan je osjećaj”, navodi Vangelis.

Autor kompozicija za NASU i FIFU

U tom će studiju Vangelis ponoviti suradnju s Ridleyem Scottom za film 1492: Conquest of Paradise, koji tematizira putovanje Kristofera Kolumba, točno pet stotina godina nakon otkrića Amerike. Dok je sam film postao jedan od većih promašaja Scottove redateljske karijere, dijelovi Vangelisove kompozicije postali su česta referenca u popularnoj kulturi, primjerice u videoigrama. Te 1992. godine potpisao je soundtrack i za film Romana Polanskog, Gorki Mjesec.

Kasnih devedesetih snimio je dva klasična albuma o svom sunarodnjaku El Grecu. Zanimljivo, i sam Vangelis mnogo je slikao za života, a prvu izložbu održao je 2003. godine u Španjolskoj, zemlji u kojoj je i El Greco pronašao svoj umjetnički put. Svojoj se matičnoj zemlji još jednom umjetnički vratio 2004. godine, kad je dobio priliku komponirati glazbu za film Aleksandar, redatelja Olivera Stonea.

Mogli bi još dugo nabrajati Vangelisove prepoznatljive radove. Poznavatelji svemirskih misija identificirat će ga kao autora glazbene kompozicije koja je izašla u čast NASA-ine misije Mars Odissey iz 2001. godine, a upućeniji među nogometnim fanovima znaju da je skladao himnu za Svjetsko prvenstvo u Južnoj Koreji i Japanu.

Posljednji studijski album inspiriran svemirom

Skladao je praktički do trenutka svoje smrti. Zanimljiv je njegov ulazak u područje klasične glazbe s albumom Nocturnes iz 2019. godine, gdje su se ponovno našle i neke od njegovih najpoznatijih skladbi, poput ljubavne teme iz Blade Runnera, ovaj put odsvirane na klaviru. U jednom od posljednjih intervjua objasnio je da mu to nije bila zamisao, no učinio je to da udovolji svojoj glazbenoj kući.

Njegov posljednji studijski album izašao je 24. studenoga prošle godine, nedugo nakon što je u Ateni izdahnuo drugi grčki glazbeni velikan, Mikis Theodorakis. Inspiriran NASA-inom misijom, Vangelis je album nazvao Juno to Jupiter, po satelitu upućenom u Jupiterovu orbitu.

Osim gostovanja slavne rumunjske sopranistice Angele Gheorghiu, album sadrži i originalni audiozapis nekolicine NASA-inih znanstvenika koji su sudjelovali u ranijem lansiranju satelita. Ako jednog dana čovječanstvo bude slušalo glazbu na drugom planetu, Vangelis će biti sjajan izbor.