Portal za društvena i kulturna pitanja. I svijet koji dolazi.
FOTO: Krasnodar Peršun

Kultura

Život sina čuvenog Titovog generala: bio je preslobodouman za konzervativni Zagreb, otišao je u London, tek u 30-ima postao slikar i uspio

Telegramov Mladen Pleše razgovarao je s Šiblom o njegovoj obitelji, o tome kako je bilo odrastati kao gay u Zagrebu i životu u Londonu

Kultura

Život sina čuvenog Titovog generala: bio je preslobodouman za konzervativni Zagreb, otišao je u London, tek u 30-ima postao slikar i uspio

Telegramov Mladen Pleše razgovarao je s Šiblom o njegovoj obitelji, o tome kako je bilo odrastati kao gay u Zagrebu i životu u Londonu

FOTO: Krasnodar Peršun

Da bismo lakše razumjeli ozračje u vremenu njegove mladosti, Šibl je ispričao kako je imao prijateljicu, violinisticu u simfonijskom orkestru, dakle obrazovanu osobu, koja mu je jedan dan došla sva uzrujana. 'Kazala mi je da je užasnuta jer je čula neke strašne stvari o meni. Pitao sam ju o čemu je riječ, a ona je odgovorila da je čula da sam gay te odmah dodala da u to ne vjeruje jer da je tako, to bi bilo gore nego da sam ubojica'

Dok je slikar Duško Šibl, 71, tumačio zašto smatra da je Boris Johnson loš britanski premijer, odjednom je prstima obje ruke razbarušio svoju sijedu kosu. Zbog neuredne i toliko karakteristične frizure koju je Šibl napravio, učinilo mi se da pred sobom, jer mu je neodoljivo fizički sličio, gledam osobno engleskog predsjednika vlade.

Nakon što je uredio frizuru, Šibl je zaključio da je Johnson došao na vlast samo zahvaljujući valu konzervativizma koji je poplavio svijet. „Ali nije dobar premijer jer je produbio polarizacije u društvu. Da sam siromašan, glasovao bih za bivšeg laburističkog vođu ljevičara Jeremyja Corbyna koji se zalagao za pravednije društvo i drastične promjene. No, toga se većina uplašila“, kazao je Šibl.

Ni Joe Biden po njemu „nije Bog zna što, ali je prema Donaldu Trumpu pozitivac. On je zapravo desničar, ali u usporedbi s Trumpom ispada ljevičar.“

Razlika od uobičajene predodžbe

Tako smo već na početku razgovora upoznali dvije Šiblove karakteristike: kao intelektualac vrhunskog obrazovanja voli analizirati svijet oko sebe, od politike, umjetnosti do društvenih zbivanja, a s druge strane vrlo je vedar i duhovit čovjek koji se zna našaliti i na vlastiti račun.

Šibl se po mnogo čemu razlikuje od uobičajene predodžbe o umjetnicima. Njegov atelje u Zagrebu, primjerice, ni po čemu ne odaje dojam prostora u kojem stvara slikar. To je zapravo dnevni boravak s puno namještaja i televizorom, a ni traga štafelaju, bojama, kistovima, a nema niti karakterističnog mirisa slikarskih ateljea.

Ipak da je to slikarska stvaralačka oaza otkriva zid gusto premazan raznim bojama za koji Šibl s osmjehom primjećuje da je to njegova retrospektiva. Tu su i brojni kolaži od papira poslagani po stolu te desetine njegovih radova na zidovima, kojima je motiv ljudsko tijelo.

Slikar tek u 30-im godinama

Šibl objašnjava da je bio u situaciji kad nije mogao slikati, pa je umjesto boja i kista, radio kolaže od papira u bojama. Te kolaže nedavno predstavio na izložbi u Zagrebu.

Još je jedna bizarnost vezana uz Duška Šibla. Slikarstvom se ozbiljno počeo baviti tek u svojim tridesetim godinama. Nakon što je, naime, u Zagrebu diplomirao na Filozofskom fakultetu komparativnu književnost i povijest umjetnosti, odlučio je privremeno preseliti u London. Bilo je, kaže, više razloga za takvu odluku.

„Kako nisam završio jugoslavistiku, nisam mogao predavati hrvatski, a ono što mi se nudilo bilo je bez veze i izvan Zagreba. Osim toga, moj otac Ivan Šibl bio je politički disident zbog pripadnosti Hrvatskom proljeću 1971. i zbog toga mi se bilo teško etablirati u Zagrebu.“

Snimio Krasnodar Peršun Krasnodar Peršun

Potraga za osobnom slobodom

Zato je Šibl poželio otići negdje gdje nitko nije znao njegov obiteljski background, gdje ga nitko nije poznavao. Mladenački avanturizam također je igrao važnu ulogu pri odlučivanju o odlasku, a želio se potvrditi i pred samim sobom budući da su mu roditelji bili izrazito dominantne ličnosti. A u takvim obiteljima djeci nije lako živjeti u roditeljskoj sjeni.

Osim toga, pretpostavljao je da će mu odlazak u London omogućiti osobnu slobodu, da će moći biti ono što želi, bez cenzure i bez obzira tko će što reći na to. Na kraju, premda nikako ne najmanje važno, na odlazak iz Zagreba Šibla je potaknula njegova seksualna orijentacija.

„Često sam doživljavao neugodnosti jer sam bio gay, što je glup izraz jer to znači veseo. Uz to, bio sam pomalo sklon ekscesima, pa i slobodoumnom ponašanju, što tada naša mala i konzervativna sredina nije tolerirala“. Zahvaljujući tomu što nije bio crkveno indoktriniran Šibl je, priča, bio svjestan da njegova orijentacija nije nikakav grijeh.

‘Gore nego da sam ubojica’

“Danas je odnos spram ljudi druge seksualne orijentacije puno tolerantniji, političari lijeve orijentacije podržavaju LGBT zajednicu, a održavaju se i Gay Pride parade o čemu se u ono vrijeme nije moglo ni sanjati jer je mentalitet bio posve drugačiji.“

Kako bismo lakše razumjeli ozračje u onom vremenu, Šibl je ispričao kako je imao prijateljicu, violinisticu u simfonijskom orkestru, dakle obrazovanu osobu, koja mu je jedan dan došla sva uzrujana. “Kazala mi je da je užasnuta jer je čula neke strašne stvari o meni. Pitao sam ju o čemu je riječ, a ona je odgovorila da je čula da sam gay te odmah dodala da u to ne vjeruje jer da je tako, to bi bilo gore nego da sam ubojica.“

Zbog toga je, priča Šibl, vremenom postao neka vrsta debelokošca koji se ne osvrće na takve uvrede i incidente. „Kad sam bio mlad, bio sam jako osjetljiv, ali s godinama sam očvrsnuo. Sad me baš briga što neki ljudi govore, uvijek se pitam bože dragi od čega sve rade probleme”.

Zanimljiva obiteljska povijest

Šibl potječe iz ugledne obitelji. Njegov prapradjed koji se prezivao Schiebel otvorio je prvu tiskaru u Požegi te je bio njen gradonačelnik. Obitelj je doselila iz Brna, prabaka je bila Židovka, zvala se Anna Hernheise, ali je prešla na katoličanstvo.

Otac Ivan bio je partizanski general, narodni heroj, nositelj Partizanske spomenice 1941., književnik, političar, ali prije svega vrhunski intelektualac. Objavio je šest knjiga, među njima i Iz ilegalnog Zagreba 1941. te Ratni dnevnik po kojemu su snimljena i dva poznata filma, Kad čuješ zvona i U gori raste zelen bor.

Napisao je i scenarij za televizijsku seriju Sumorna jesen. Bio je glavni urednik lista Borba te generalni direktor Radio televizije Zagreb od 1954. do 1963. Najzaslužniji je što je Zagreb prvi u Jugoslaviji osnovao svoju televiziju. I zbog toga je, kaže njegov sin, imao problema u Beogradu. Inače, Ivan Šibl bio je na glasu kao kozer, društven, duhovit i iznimno šarmantan čovjek.

Majka Neva bila je perspektiva balerina, ali je prekinula karijeru vrlo mlada jer se udala. Nakon toga je diplomirala pravo, postala sutkinja te završila karijeru u Vrhovnom sudu.

Šibl s mamom Nevom, cijenjenom sutkinjom Vrhovnog suda u Dubrovniku, u stanu na Pločama Vjekoslav Skledar

Druženja intelektualne elite

Duško Šibl prisjeća se kako su se svakog vikenda u njihovom domu okupljali brojni prijatelji. „Dolazili su političari poput Većeslava Holjevca, Savke Dabčević Kučar, Mike Tripala, Franje Tuđmana, često su gosti bili Miroslav Krleža i njegova supruga Bela, pjesnik Zvonimir Golob, književnica Irena Vrkljan, Mani Gotovac, dirigent Miljenko Prohaska te brojni glumci i umjetnici.

„Bila je to,“ tvrdi Šibl, „intelektualna elita, ali ne u smislu elitizma, nego elita koja je promišljala stvari, raspravljala o njima, izmjenjivala međusobno ideje.“ Takva okupljanja, ističe Šibl, današnje generacije ne poznaju jer imaju internet pa se ne druže s drugim ljudima kako se to radilo nekada.

Bogat kulturni život Zagreba

„Ti su ljudi u ono „mračno doba“ razvijali hrvatsku kulturu, umjetnost, znanost, sport… Mi smo danas, nažalost, zemlja bez kontinuiteta jer oni koji su došli iz Kanade, Njemačke i Južne Amerike, ne priznaju ništa što je stvoreno prije njih. A u Zagrebu su se pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina održavali svjetski festivali, dolazili najveći umjetnici, slikarstvo je bilo na svjetskoj razini, kazališni i muzički život je bujao.“

Bilo je to vrijeme, tvrdi Šibl, kad su naši umjetnici pratili svjetske trendove što je bilo neobično jer smo bili socijalistička država.

„Na sreću u nas nije dominirao socrealizam, nismo pripadali istočnom lageru nego smo bili orijentirani prema Zapadu pa smo imali cijeli niz slikarskih pokreta i grupa koje su privukle pozornost svijeta. Bilo je to vrijeme Ede Murtića, Dušana Džamonje, Jagode Buić, Exata, Gorgone… Danas je takvo što nezamislivo budući da više nismo disidenti pa nismo zanimljivi Zapadu.“

Zagreb bez metropolskog sjaja

Napominje da nije snob, da nema ništa protiv ljudi koji su doselili u Zagreb, uostalom njegov je otac rođen u Virovitici, a majka u Sinju, no boji se da je grad izgubio svoj nekadašnji metropolski sjaj te da su Zagreb grad progutali došljaci.

„Izgrađena je Lenucijeva potkova, kazalište, Mirogoj, stvorena je baza da Zagreb postane velegrad, ali to nažalost nije iskorišteno. Uostalom, potres nam je pokazao tko smo i što smo”.

O Tuđmanovoj svehrvatskoj pomirbi

Prisjeća se kako njegov otac nikada nije govorio o ratu i svojoj ulozi u njemu, nikada se time nije hvalio. S obzirom da je Franjo Tuđman bio obiteljski prijatelj, Šibl ga ne voli kritizirati, ali ipak nije mogao ne spomenuti kako je njegova ideja svehrvatske pomirbe imala pogubne posljedice.

„Gubitnici u Drugom svjetskom ratu, oni koji su pripadali ustaškom režimu i njihovi potomci, postali su vrlo utjecajni u društvu. To je veliko zlo, jer nas oni guraju među poražene u ratu. A hrvatski partizani bili su dio pobjedničke alijanse, bez njih bi Istra i Dalmacija bile u Italiji i ne bi bilo današnje Hrvatske.“

Veliki narodi ne odriču se velikana

Čudi se i ne razumije današnji odnos spram Josipa Broza Tita jer je on, po Šiblu, bio svjetski faktor u pobjedi nad fašizmom i nacizmom.

„Premda je, dok je bio ministar, Zlatko Hasanbegović izmijenio ime Trga maršala Tita, nitko ne može poreći da je Tito bio povijesna ličnost. I zbog toga nije bilo mudro mijenjati ime trga. Veliki narodi ne odriču se svojih velikana. Mnogi u Engleskoj mrze Winstona Churchilla, ali nitko ne ruši njegove spomenike jer je povijesna ličnost. Elizabeta I ubila je svoju sestričnu, ali joj nitko ne poriče da je obilježila svoje povijesno razdoblje. Pogotovo to ne čine mali narodi koji nemaju puno takvih ličnosti. Nažalost, to je dio našeg mentaliteta.“

Misaono dijete s knjigom u ruci

Nakon Šiblovih političkih analiza, vratili smo se na početke njegovog bavljenja umjetnošću. Otac Ivan, koji je govorio da Šibli ne znaju crtati, poticao je Duška u djetinjstvu na čitanje, donosio mu knjige, pa je, kako kaže, i prije nego li je trebalo pročitao Marcela Prousta, Henryka Sienkiewicza.“Bio sam misaono dijete, boležljivo, pa sam imao vremena čitati.“

No Mila Petričić, Duškova nastavnica likovnog odgoja u osnovnoj školi, bila je vrlo stimulativna za djecu. „U to „sivo komunističko doba“, nosila je ljubičaste veste, ogrlice od graha, imala jer crvenu kosu, bila je doista osebujna osoba koja je jako utjecala na mene. No, iako sam volio boje, s pubertetom je ljubavi prema slikarstvu nestalo.“

Povratak slikanju u Londonu

No sklonost se, kako sam priznaje, vratila i to stjecajem okolnosti. Nakon što je došao u London dobio je studentsku vizu na dva mjeseca, pa je upisao školu za učenje engleskog jezika kako bi produžio boravak. I tada se prisjetio svoje ljubavi spram crtanja pa je, kako bi dobio višegodišnju dozvolu boravka, upisao malu privatnu likovnu akademiju Byam Shaw School of Art na kojoj je diplomirao 1982.

Nakon toga je, 1986., završio poslijediplomski studij na prestižnom Royal College of Art. „Bila je to mudra odluka jer je ljubav prema slikarstvu živjela negdje duboko u meni gotovo 35 godina. To sam odlučio spontano, jer sam uvijek bio neodlučan. No znao sam da želim postati slikar.“

Snimio Krasnodar Peršun

‘Osjećao sam se kao kod kuće’

Na pitanje zašto u Zagrebu nije pokušao upisati Likovnu akademiju, Šibl odgovara da se bojao da će ga rušiti na prijemnom ispitu. „Zamislite kakva bi to bila priča da je Šibl tri puta pao na prijemnom za Akademiju.“

Ne bez ponosa priča kako je isprva u Londonu radio razne poslove kako bi preživio jer se, kao ni drugdje na svijetu, ni tamo nije moglo živjeti samo od slikarstva. Istodobno lako se uklopio u tamošnji način života, od prve se u Londonu osjećao kao kod kuće.

„Impresionirala me mješavina brojnih rasa i kultura, život na ulici, neobuzdana gradska vreva, kulturni život, kazališta i galerije… Ali prije svega tolerancija prema drugima i drugačijima, posebice spram ekscentrika i lunatika.“

Ljubav koja traje 45 godina

Roditelji su mu pomagali koliko su mogli, a onda je upoznao svog partnera Rogera Francisa, trgovca umjetninama, koji mu je pružio dom. „Roger je bio presudan u mom životu, zajedno smo već 45 godina, on mi je omogućio sređen i ugodan život u Londonu za vrijeme studija koji je sve zajedno trajao punih sedam godina.“

Tako je Šibl ostao živjeti u Londonu, premda, kaže, nikada nije napustio Zagreb i Dubrovnik. „Živim uvijek s pripremljenom prtljagom, nekoliko smo mjeseci u Londonu, nekoliko u Zagrebu te Dubrovniku, a odnedavno i u Opatiji.“ Nakon što je Engleska izašla iz EU te se pojavio koronavirus, situacija se iz temelja promijenila.

„Sada Roger mora stalno vaditi vize pa se sve dodatno zakompliciralo. Uz to, napustio sam Dubrovnik i sad je moja treća destinacija Opatija. Godine su učinile svoje, Dubrovnik je predaleko, a osim toga taj grad se u političkom i kulturološkom smislu toliko drastično promijenio da to nema veze s ozračjem koje je nekada vladalo u tom prekrasnom gradu.“

Neobični kriteriji vrednovanja

Sa svojim partnerom Šibl danas živi u Barnesu, u prelijepom pitoresknom predgrađu Londona prepunom parkova, drveća, cvijeća, vjeverica, labudova… U tom idiličnom kvartu Šibl svaki dan šeće sat ili dva.

I to djeluje, vidi se, vrlo učinkovito na njega, pogotovo na njegov fizički izgled. Iznimno je vitalan, pun energije, gotovo da nema niti jedne bore na licu pa mu nitko ne bio dao sedamdeset godina.

London je, priča Šibl, i dalje meka za umjetnike, no konkurencija je toliko velika da se gotovo nemoguće probiti. „Zbog želje za afirmacijom mladi umjetnici prisiljeni su baviti svime i svačime, pa i ekshibicionizmom da bih ih netko zamijetio. Više uopće nije važan sadržaj, nije bitno što radiš jer su kriteriji vrednovanja neobični. Jedino je važno da te javnost zapazi.“

Što je sve danas umjetnost

Zbog toga, tvrdi Šibl, nerijetko pozornost privlače ljudi koji besramno ne znaju slikati, ali imaju energiju i ideje po kojima ih prepoznaju. Pa navodi primjer Tracey Emin, djevojke turskog podrijetla koja je izložila kao umjetničko djelo svoj raspremljeni krevet i time se proslavila.

Bila je čak u konkurenciji za Turnerovu nagradu, jer su je prigrlile feministice koje su objasnile da je taj krevet njena biografija. „Može se vidjeti s kim je spavala, imena partnera nalaze se na noćnom ormariću pa je to protumačeno kao nadvladavanje i nadilaženje vlastite ženske povijesti.“

Ima i onih, priča Šibl, koji su toliko prosti da se njihove riječi i geste ne mogu ponoviti, a neki dolaze na televiziju potpuno pijani, tamo sve izvrijeđaju i tako privlače pozornost. „Dakako, ima i fantastičnih umjetnika iza kojih onda stane veliki kapital i koji im omogući napraviti velike karijere“, priča Šibl.

Usporedba Zagreba i Londona

Zbog bogatih zbirki umjetnina londonske galerije su, objašnjava Šibl, nalik našim muzejima. „U nas galeristi, jer nema dovoljno kupaca, moraju raditi okvire, prodavati suvenire da bi preživjeli. Za razliku od Zagreba u Londonu se galerije mogu profilirati jer ima kapitala i kupaca čega na našem malom i siromašnom tržištu nema. Nažalost, nismo rođeni pod sretnom zvijezdom“, zaključuje pomalo rezignirano te dodaje da zbog toga nema usporedbe između Zagreba i Londona koji je svjetska metropola.

No Zagreb po Šiblu ima jednu veliku prednost. „U jedan dan mogu obaviti sedam stvari, a u Londonu jedva jednu stvar. A to je, kad dođete u moje godine, iznimno važno.“

Najvažniji je stvaralački proces

Ako neko vrijeme ne radi, Šibl kaže da postaje nemiran i nesretan. „Nešto neobično počne se događati i moram početi slikati. Nemam kontrolu nad tim, zapravo upadnem u neki polu trans. Za mene je upravo stvaralački proces najvažniji, a kad završim sliku, onda gubim interes za rezultat rada.“

Kao i dosta umjetnika Šibl priznaje da često „ubija“ i prerađuje svoje slike, a važan trenutak u njegovoj karijeri bio je nastup u Liverpoolu kad je taj grad bio prijestolnica europske kulture. „Tada sam prvi puta radio na pozornici pred publikom, sa mnom su bili plesači, snimatelji, bilo je to vrlo zanimljivo iskustvo. Cijeli taj kreativni proces morao se odvijati vrlo brzo, pa je bilo vrlo naporno.“

Performans koji ga je promijenio

Taj ga je performans, priznaje, iz temelja promijenio, ne samo kao umjetnika, nego i kao čovjeka. „Prestao sam biti zatvoren i povučen, od tada se puno bolje osjećam pred ljudima. Kad vidim druge idiote što blebeću po medijima, više nisam pod pritiskom da budem bog zna kako pametan. Riječju, postao sam puno komunikativniji, što je vrlo važno jer je slikarstvo usamljenička djelatnost.“

Slične performanse Šibl je izveo u plesnom centru u Zagrebu te na otvorenju izložbe u Dubrovniku. Godine života pomogle su mu da više ne bude toliko ekskluzivan te da bude otvoreniji i prema drugim vidovima umjetnosti. Priznaje također da nije zadovoljan onim što je postigao, ali da je za razliku od drugih starijih ljudi, koji se okreću sentimentu i prošlosti, on uvijek okrenut budućnosti.

„Bolje je tako, u životu nema happy enda, starenje i spoznaja prolaznosti su grozne, pa o tomu ne treba previše razmišljati“, zaključuje rezignirano Šibl.

Slikar prepoznatljive estetike

Njegova estetika lako je prepoznatljiva: motivi na njegovim slikama prepuni su ljudskih tijela, aktova, ljubavnih zagrljaja, strasti, pokreta, plesa, a erotika obilježava cijelo njegovo stvaralaštvo. Ističe kako na svojim slikama nikad nije pravio razliku između muškaraca i žena.

Priča kako je oduvijek znao da se kao slikar neće obogatiti, ali da ga je tješilo to što kao umjetnik, ako ne proda slike, može biti siromašan i živjeti kao boem. Za sebe tvrdi da nije skup slikar, cijenu radova određivao je prema prosječnoj plaći, pa je zahvaljujući tomu i u lošim vremenima uspijevao prodati svoje slike.

‘Ljudi su tu da promatraju’

Kad se opisuje kao slikara, Šibl kaže da kao umjetnik pokušava izraziti ljudsku prirodu i psihologiju kistom u dvije dimenzije.

“Ja sam promatrač, glavna funkcija ljudskog roda je promatranje, ne vidim drugu svrhu postojanja. Sjednem u kavanu i promatram svijet oko sebe te ljude i stvari zamišljam na razne načine te onda te emocije prebacujem na platno,“ zaključio je Duško Šibl.