Život Titovog osobnog snimatelja koji je desetljećima snimao moćnike diljem svijeta
'Dosje Labudović: Nesvrstani', film srpske redateljice Mile Turajlić, odnedavno je u distribuciji po nezavisnim kinima
Kad je nagrađivana srpska redateljica Mila Turajlić prvi put čula za ime Stevan Labudović, nije imala jasnu predodžbu o kome se tu zapravo radi, odnosno koliko je dojmljivo bilo životno iskustvo ovog velikog putnika, cijenjenog prijatelja alžirskog naroda, sveprisutnog dokumentarista pokreta nesvrstanih i čovjeka kojeg su desetljećima znali kao Titova “osobnog snimatelja”.
Nema u tome ništa čudnoga; neumoljiva logika vremena radila je ono što radi najbolje: u godinama prije Labudovićeve smrti (2017) u glavnom srpskom gradu malo tko ga se uopće sjećao, a na širem području bivše države bio je već temeljito zaboravljen (ako se za njega uopće ikada i znalo).
Međutim, prilikom posjete jednom filmskom festivalu u Alžiru, gdje je vremešni snimatelj dočekan s velikim počastima, Turajlić se iz prve ruke mogla uvjeriti da njegova priča neće biti tako brzo zaboravljena. Kad je potom postao protagonistom njezinih filmova, pobrinula se da za njega saznaju (ili da ga se prisjete) i puno dalje od sjevera Afrike.
Potraga za čovjekom i vremenom koje je obećavalo
Dragocjena Labudovićeva filmska građa koju je redateljica pronašla u beogradskom arhivu nekadašnjih Filmskih novosti možda suviše ne mijenja našu sliku Jugoslavije, ali još jednom demonstrira specifičnost njezine nekadašnje vanjskopolitičke uloge, konkretizirane utjecajnom idejom međublokovske nesvrstanosti, u ovdašnjoj kolektivnoj svijesti najsnažnije utjelovljene trojicom neposlušnih autokratskih vođa, Josipom Brozom Titom, Jawaharlalom Nehruom i Gamalom Abdelom Naserom.
Labudović: Ciné Guerrillas i Dosje Labudović: Nesvrstani dva su dokumentarnofilmska svjedočanstva redateljičine potrage za čovjekom i vremenom, za širokim prostorom i još šire postavljenim idejama koje su, u slučaju potonjeg filma, možda i unaprijed bile osuđene na propast, kako zbog nepovoljnih vanjskih silnica tako i zbog sustavnih internih kontradikcija. Unatoč bazično nostalgičnom tonu i neskrivenim simpatijama prema sâmoj ideji nesvrstanosti, redateljica od toga ne bježi, iako nema govora o nekoj široj kritičko-analitičkoj razradi problematike.
Svestrana Turajlić, potpisnica scenarija, režije, kamere te dijelom montaže i produkcije pošla je ovdje drugim putem pa se ne bavi slabljenjem i krajem, nego, kako sama jasno kaže, počecima nesvrstanosti, dakle razdobljem kad se činilo da bi to mogao biti početak nečega uistinu velikoga (što naposljetku nikad nije zaživjelo u svojoj punini).
Mahom dosad neviđene i zaboravljene snimke
Laureat jedne od kategorija posljednjeg Pulskog filmskog festivala, dokumentarac Dosje Labudović: Nesvrstani nakon nedavne premijere u zagrebačkom KIC-u počeo se prikazivati i u drugim našim ustanovama koje takve filmove prikazuju, primjerice u zagrebačkoj Kinoteci gdje sam se jedne večeri i sâm uputio. Nije naodmet odmah reći: u vrlo dobrom filmu, možda tek petnaestak minuta predugom, definitivno se ima što vidjeti.
Rađanje nesvrstanih Turajlić predočava dosad mahom neviđenim ili zaboravljenim snimkama, uz zanimljivu i povremeno duhovitu osobnu perspektivu čovjeka koji je svemu tome desetljećima svjedočio iz neposredne blizine, bilježeći iza objektiva kamere i one momente kojima se možda i ne bismo nadali, primjerice Tita dok čudnom tehnikom izbacuje pikado strelice na palubi mitskog Galeba.
Stevana Labudovića mogli bismo predstaviti na dva načina. Prvi, konvencionalan, glasio bi otprilike ovako: sin knjižara iz crnogorskog gradića Berane (Ivangrad 1949.–1990.) sa sedamnaest godina pristupa narodnooslobodilačkoj borbi, a poslijeratnu karijeru gradi iza kamere u državnim Filmskim novostima u kojima ostaje do umirovljenja, pri čemu vrhunac njegova dokumentarnog rada predstavljaju snimke iz Alžirskog rata za nezavisnost te brojne filmske role s Titovih političkih susreta i putovanja svijetom, počevši od prvog “Putovanja mira” krajem 1954. godine.
“Aktivan je omladinac, politički ispravan”
Drugi opis proizlazi iz službeničkog lista, tipične onovremene procjene socijalističkih drugova koji na zahtjev Kabineta predsjednika republike njegove radne karakteristike sažimaju ovako, citiram po sluhu:
“Na radu savestan i požrtvovan. Ne poseduje dovoljno opće kulture. Osećaj za kompoziciju kadra razvijen, voli svoj poziv, pokazuje dobre rezultate (…) Uslove za umetnički razvitak poseduje. Socijalno poreklo: sitnoburžoasko. Aktivan je omladinac, politički ispravan. U svojim istupima stoji na liniji naše partije. Ideološka izgrađenost druga Labudovića nije na dovoljnoj visini te bi tom pitanju trebalo da posveti više brige i upornosti.”
Ipak, bio je dovoljno “ideološki izgrađen” da mu se krajem 1954. povjeri dužnost službenog snimatelja Titova puta u Indiju i Burmu. Dok u filmu stoji pred oronulim, zahrđalim Galebom – u međuvremenu odvezenom na višegodišnji projekt obnove koji se sada navodno približava kraju – Labudović se prisjeća da prije putovanja nije imao pojma gdje zapravo idu. Prve stanice bile su Indija i Burma.
U središtu je Beogradska konferencija 1961.
Uslijedili su potom 1955. Titovi susreti s vođama Egipta, Etiopije, Indonezije i niza drugih zemalja tadašnjeg Trećeg svijeta te se redaju upečatljivi kadrovi Tita kako, dok energično pleše kolo, postavlja cigle i zida ili se pred razdraganim masama vozi ulicama siromašnih zemalja svojih saveznika, a poslije će se tu naći i snimke s poznate sjednice UN-a 1960. godine kad je urnebesni Nikita Hruščov sve zabavljao svojim čudnim ispadima.
“Snimio sam ga pijanog, snimio sam ga kako piša”, dodaje Labudović dok gleda kadrove bivšeg sovjetskog čelnika.
U središtu je ipak Beogradska konferencija održana u rujnu 1961. godine, službeno mjesto rađanja pokreta nesvrstanih gdje se inicijalnih 25 država složilo oko potrebe izgradnje drugačije svjetske geopolitike (deklarativno utemeljene na načelima koegzistencije, međusobne suradnje i stremljenja miru) čemu je trebalo prethoditi nacionalno oslobođenje preostalih kolonijalnih zemalja poput Alžira. Upravo je tada, godinu dana prije nego se i službeno oslobađaju Francuske, Tito Alžircima priznao nezavisnost.
Negativna propaganda velikih zapadnih sila
Zanimljiv kontrast euforičnom Beogradu pružaju izvještaji koje o događaju donose američki i francuski novinari. Za Jugoslaviju i ostale involvirane zemlje trijumfalan susret golema značaja, Beogradska je konferencija, predočava redateljica, u tim zemljama popraćena obezvrjeđujućim komentarima i reporterskim ismijavanjem. Primjerice, američki je dopisnik beogradsko okupljanje nesvrstanih državnika opisao jednako neprirodnim poput onog životinjskog u tamošnjem zoološkom vrtu.
Dosje Labudović: Nesvrstani razvija se na nekoliko razina. Osim bogatih arhivskih snimaka koje uglavnom komentira i objašnjava sâm Labudović, potom i intervjua s njim i drugim protagonistima tadašnjih događaja (recimo, s posljednjim jugoslavenskim ministrom vanjskih poslova Budimirom Lončarom), tu su i prijelazni, objasnidbeni dijelovi u kojima ponekad subjektivno, a ponekad historiografski uopćeno, priču o Jugoslaviji i nesvrstanima iznosi Mila Turajlić.
Naposljetku, tu je moment razotkrivanja zanatskog segmenta filma, onoga rudarskog pregledavanja snimaka i zahtjevnog procesa sinkronizacije nijemih snimaka i tonskih zapisa. Nema sumnje, strogo zanatski, film je lijepo zamišljen i izveden, a predočena je građa, ponavljam, izuzetno zanimljiva.
Beogradska konferencija kao esencija jugoslavenstva?
S druge strane, kao priča o nesvrstanima dokumentarac ponajbolje funkcionira kao sentimentalna posveta (onome što će dugoročno pasti u drugi plan jugoslavenskog iskustva i kolektivne memorije), a sekundarno može poslužiti i kao subjektivni uvod u kompleksnu baštinu s kojom se još nismo ozbiljnije pozabavili. Širu sliku, međutim, treba tražiti na drugim mjestima.
Taj blagi prigovor ograničenjima autoričine perspektive ne znači da u toj priči nije bilo pozitivnih, sjajnih stvari, no pretpostavljam da će se većina onih koji su u bivšoj zemlji živjeli teško složiti sa završnom tezom da je tih nekoliko dana u rujnu 1961. predstavljalo esenciju jugoslavenstva. Meni pojedini drugi događaji i procesi puno prije padaju na pamet.
Naravno, Turajlić na takvu interpretaciju ima potpuno pravo, a sada je na gledateljima da provjere koliko je ona uvjerljiva. Neovisno o tome što na kraju mislili, siguran sam da taj posjet kinu neće biti protraćeno vrijeme.