Životario je kao barski pijanist, jedva preživio Auschwitz, a nakon rata postao važan esejist. Zatim se ubio u salzburškom hotelu

U jednom od eseja iz knjige O starenju: revolt i rezignacija – kod nas nedavno objavljenoj u nakladi Oceanmorea – Améry je tako Nietzscheova, a posredno i Kirilovljeva promišljanja okarakterizirao kao “glupariju o slobodnoj smrti”. Bilo je to 1968. godine. Jedanaest godina kasnije, okončao je svoj život u jednom salzburškom hotelu, na najplastičniji način oprimjerivši svoj filozofski zaokret.

Međutim, nije njegova smrt bila kirilovljevska, motivirana ponajprije dokazivanjem određenog filozofskog principa. Učinio je to Améry nakon što je više desetljeća na sebi nosio žig Holokausta, isti onaj koji je polagano ubijao mnoge koji su ranije uspjeli izmaći smrti u najgorem barbarstvu ljudske povijesti, isti onaj koji je ranije utopio Paula Celana, a kasnije Prima Levija.

Šezdesetih godina 20. stoljeća nova suđenja nacistima

Rane šezdesete godine bile su vrijeme ponovnog suočavanja s nacističkim zločinima u Europi. Dakako, u Zapadnoj Njemačkoj to je pitanje otvaralo najviše rana. Godine 1961. na njemački je preveden roman Zar je to čovjek, spomenutog Prima Levija, talijanskog kemičara i književnika koji je u jednom trenutku s Améryjem dijelio baraku u Auschwitzu.

Iste godine u Jeruzalemu je suđeno nacističkom birokratu Adolfu Eichmannu za njegovu ulogu u provođenju Holokausta, za što je osuđen na smrtnu kaznu vješanjem, izvršenu 1962. godine. Početkom veljače sljedeće godine Hannah Arendt u The New Yorkeru objavila je prvi esej iz onoga što će ubrzo postati knjiga Eichmann u Jeruzalemu. U određenoj mjeri, Améryjevi najpoznatiji eseji nastali su i kao odgovor na njezine teze, i zaslužuju najmanje jednako toliko intelektualne pozornosti.

U Frankfurtu je između prosinca 1963. i kolovoza 1965. godine održano ono što se nazivalo der zweite Auschwitz-Prozess: serija sudova pred koje su izvedeni niži i srednje rangirani činovnici, koji su djelovali u logoru smrti Auschwitz-Birkenau. Ranije je pitanje odgovornosti za Holokaust načelno bilo reducirano na manju grupaciju najviših nacističkih dužnosnika, što dakako nije moglo odgovarati istini.

Améry je 1964. prekinuo dvadesetogodišnju šutnju

Ova su suđenja djelomično revidirala tu pojednostavljenu sliku; mnogi, međutim, nisu bili zadovoljni ishodom, smatrajući da se pitanje moralne odgovornosti mora postaviti pred čitavu naciju. To će već nekoliko godina kasnije znatno odvažnije učiniti zapadnonjemačka omladina, iako će i oni u periodu koji je uslijedio, svjesno ili nesvjesno, upadati u ponor antisemitizma, što Améryju dakako nije promaknulo.

U svakom slučaju, spomenuta su suđenja izazvalu veliku pažnju europske javnosti, a jedan od ljudi koji je u tom trenutku prekinuo svoju dvadesetogodišnju šutnju bio je i Améry, tada pedesetdvogodišnji novinar i esejist, duhovni apatrid s briselskom adresom.

On je u seriji radijskih govora ponudio svoju interpretaciju i vlastito iskustvo provlačenja kroz ralje Holokausta, što će 1966. godine prerasti u izuzetno važnu knjigu eseja kod nas prevedenu pod nazivom S onu stranu krivnje i zadovoljštine. Bio je to početak njegove zrele esejističke faze tijekom koje se pozicionirao kao jedan od važnijih esejista njemačkog govornog područja u drugoj polovici stoljeća.

Nakon Nürnberških zakona znao je što slijedi

Prije nego je izgubio domovinu, a potom i odbacio svoje rodno ime, Améry se smatrao austrijskim državljaninom i odazivao na ime Hans Chaim Mayer, dodijeljeno mu u rodnom Beču 1912. godine. Sin jedinac asimiliranog Židova i majke katolkinje, Hans je u već u ranom djetinjstvu iskusio traumu: otac mu je poginuo na bojišnici Prvog svjetskog rata. Majka ga je odgajala u katoličkoj vjeri, do koje nije pretjerano držao. Nakon što je završio gimnaziju, preselili su u Beč, gdje sin pohađa kolegije iz filozofije i književnosti.

Zbog loših materijalnih uvjeta paralelno sa studijem morao je raditi, između ostaloga kao portir, pomoćnik u knjižari i barski pijanist. Međutim, s usponom antisemitizma teška vremena tek su dolazila. Proglasom Nürnberških zakona 1935. godine asimilirani Mayer postao je svjesniji svog židovstva, iako ga tada u Austriji zbog toga još nisu mogli lišiti građanskih prava. Dvije godine kasnije, na protivljenje svoje majke oženio je djevojku iz Graza koja je dolazila iz istočnoeuropske židovske obitelji.

S austrijskim pripajanjem Trećem Reichu 1938. godine supružnici su prebjegli u Francusku, a potom u Belgiju, od kamo ga belgijske vlasti kao njemačkog izbjeglicu vraćaju u Francusku. Završio je interniran u kampu Gurs na jugu zemlje.

Prije Auschwitza, Gestapo ga mučio u Belgiji

Isprva podignut pri kraju Španjolskog građanskog rata za republikance koji su bježali pred Franciscom Francom, poslije su tamo internirani uglavnom židovski bjegunci pred Hitlerom, a nakon francuske kapitulacije pred Njemačkom Phillipe Pétain koristio ga je kao koncentracijski logor za Židove i unutarnje disidente.

Améry je 1941. godine uspio pobjeći i ponovno odlazi u Belgiju, gdje se priključuje pokretu otpora. No opet se našao u njemačkim rukama kad ga je u srpnju 1943. godine uhitio Gestapo: širio je antinacističku propagandu među njemačkim okupatorskim trupama u Belgiji. Ovog puta završio je u Fort Breendonku, gdje su nacisti zatvarali političke protivnike u Belgiji.

Kako Améry nakon opetovanog mučenja nije odao tražene informacije – prvenstveno zato što ih nije ni imao – odlučili su ga poslati u Auschwitz. Naposljetku, po nacističkim zakonima bio je Židov. A kako je u jednom od svojih eseja primijetio i Sartre, Židov je onaj kojeg drugi smatraju Židovom.

Nezaobilazna knjiga svjedočenja o Holokaustu

O iskustvu mučenja u Belgiji, a potom i o životu u logorima Auschwitz, Buchenwald i Bergen-Belsen – od kamo će ga u travnju 1945. osloboditi britanska vojska – Améry je ispisao fascinantne i zastrašujuće stranice u već spomenutoj knjizi iz 1966. godine. Pet eseja koji kod nas dolaze s podnaslovom Pokušaji prevladavanja svladanog čovjeka u sljedećim su desetljećima postupno postali nezaobilazno mjesto svjedočenja o iskustvu Holokausta i traumatskog sjećanja općenito.

Za tu knjigu vrijedi ono što vrijedi i za ostale zbirke eseja iz njegove zrele faze. Radi se o kombinaciji autobiografskih promišljanja isprepletenih s filozofskim idejama, prvenstveno egzistencijalističkim učenjem Sartrea, odnosno primjerima iz književne tradicije, uglavnom iz njemačkog modernizma. Njegov naglašeno intelektualni horizont poimanja svijeta oko sebe, kao i nešto zrelije godine – u Auschwitz je stigao s trideset jednom – ono su što ga razlikuje od autora kao što su Primo Levi, Imre Kertész ili Elie Wiesel.

Stoga je i njegovo iskustvo logora prvenstveno iskustvo intelektualca kojem je oduzeta duhovna sastavnica identiteta. Intelektualci su u logoru bili predmet prijezira, kako među esesovcima tako i među supatnicima. Stolar je nacistima bio stostruko korisniji od nekoga tko je ranije izučavao antičku grčku ili Hegelovu filozofiju.

Trenutak kad je izgubio povjerenje u svijet

Takve su ovdje čekali uglavnom najteži fizički poslovi koji su uglavnom vodili u sporu smrt. Razum, sloboda i autonomija, čitava prosvjetiteljska tradicija u kojoj je bio duhovno formiran, prestali su postojati najkasnije u trenutku kad mu je na podlakticu crnom tintom upisan šesteroznamenkasti broj, njegovo novo ime.

Uistinu, ljudima poput Améryja prvo su slamali duh, a tek onda tijelo. Lakše je bilo onima koji su očuvali vjeru u religijske ili političke utopije; on ih nije imao ni prije ni poslije Auschwitza. Povjerenje u svijet, kako sam tvrdi, izgubio je još i ranije, prilikom poniženja mučenjem u režiji Gestapa, u spomenutoj belgijskoj utvrdi iz Prvog svjetskog rata.

Nije on iskusio ni blizu najgore metode torture, no gubitak ljudskog dostojanstva u toj situaciji pratio ga je do kraja života. Nije zato mogao ni uvažiti uvide Hannah Arendt o banalnosti zla. Ljude su oduvijek mučili i nastavljaju to činiti, argumentirao je Améry, no Treći je Reich “svu puninu svojeg postojanja ostvario upravo u mučenju.”

“Prisila i nemogućnost da se bude Židov”

“Tko je prošao muke, ne može se više u svijetu osjećati kao kod kuće”, napisao je on, koji je dobro znao što znači izgubiti zavičaj. I koliko god za njim čeznuo, nije mu se mogao vratiti: prvo mu nije bilo dopušteno, potom mu nije bilo zamislivo. Nakon rata dugo nije objavljivao u Njemačkoj i Austriji; zavičaj je sveden tek na tuđinsko mjesto gdje će jednog dana u hotelskoj sobi ostaviti svoje ugašeno tijelo. Zavičaju i ljudima koje je nekoć smatrao sunarodnjacima, nikako nije mogao oprostiti Hitlera.

O tom piše u pretposljednjem eseju knjige, nazvanom Resentimani. Osjećaj obezvrijeđenosti nasilno nametnut nacističkom mržnjom ne može samo tako ishlapjeti u vremenu, činilo se Améryju; osveta neće riješiti ništa, ali neće ni oprost. Ne takav oprost koji bi oglušio na kolektivnu krivnju suputnika nacizma. Narod koji se poziva na Thomasa Manna mora u svoj identitet integrirati i Adolfa Hitlera, a potom odbaciti sve ono što je učinjeno u njegovih dvanaest godina tiranije između 1933. i 1945. godine, pisao je.

Ljudima koji su prošli Holokaust, pisao je Améry, trebalo je dugo da ponovno nauče “jezik slobode”, a njega samog čekalo je i pitanje identiteta: ono što je nazivao “prisilom i nemogućnošću da se bude Židov”. S jedne strane, nije mogao ostati u svom austrijskom imenu; Hans je postao Jean, Mayer je uz malo domišljatosti postao Améry. No već u zrelim godinama, nije mogao postati Francuz ništa više no što je mogao postati Židov. Tako je doživotno osuđen na stranost.

Na hrvatski preveden i roman-esej o Charlesu Bovaryju

Sa svojom drugom suprugom Marijom – prvu, Reginu, mladu je iznevjerilo srce, dok je on bio u Auschwitzu – Améry je ostatak života proveo u Bruxellesu. Međutim, kako pokazuje pismo koje joj napisao taj dan, i ona je u trenutku njegove smrti bila u Salzburgu. Ta kratka poruka umirućeg čovjeka voljenoj ženi sadrži nekoliko ključnih misli koje otvaraju prostor za raspravu o ostatku njegova stvaralaštva.

Misleći na nju o tom trenutku, Améry je svoje muke usporedio s onima Charlesa Bovaryja, jednog od najponiženijih književnih likova s kojim je suosjećao kao čovjek koji je i sam – na drugačiji način – bio posve lišen dostojanstva.

Ne čudi da ga spominje u predsmrtnom pismu ako znamo da je “roman-esej” – Charles Bovary, seoski liječnik – posljednja knjiga koju je napisao, godinu dana prije smrti. I ovaj je naslov, u izdanju Disputa, od prošle jeseni preveden na hrvatski jezik.

Zanimljiva knjiga eseja O starenju: revolt i rezignacija

“Na kraju sam svojih snaga i ne mogu gledati svoje fizičko, mentalno i intelektualno propadanje”, također je u pismu supruzi napisao autor ogleda O starenju: revolt i rezignacija.

Odnedavno dostupna na hrvatskom jeziku, ova knjižica eseja možda nema onu prodornost i provokativnost knjige o kojoj je ranije bilo govora, a u prvim esejima počesto pleše između puke apstraktnosti i općih mjesta, no u najboljim svojim dionicama donosi zanimljiva zapažanja o starenju kao socijalnom i kulturnom fenomenu.

Nije samo naše tijelo ono što nas čini starim. Ulogu u tom uvijek ima pogled drugih. Prije nego što se sam takvim osjeti, čovjeka drugi ljudi počnu smatrati “bićem bez potencijala”, navodi Améry. Dok je čovjek mlad, pokušava iskoračiti u nešto moguće, a moguće je zato što društvo to priznaje kao moguće.

Naravno, ta je socijalna dob relativna i ovisi o pojedinčevu društvenom položaju: kao što vidimo primjerice u svijetu politike, mnogi joj uspijevaju umaći sve do zadnjeg dana.

“Dani su sve dulji za one koji zapovijedaju”

“Nije li tako da su upravo vrhovi i potpornji društva postariji ljudi, štoviše, u previsokim godinama te da je naraštaj koji vlada naraštaj pedesetogodišnjaka do sedamdesetogodišnjaka? Ne treba previše dramatizirati oko starosti niti se razmetati metaforikom sutona. Dani su sve dulji za one koji zapovijedaju, ali i za one druge koji ih samo prate kao svita“, upozorava Améry.

S druge strane, kulturno starenje je ono što veoma dobro i samo spoznajemo. “Tko dođe do ruba, netko godinama prije, netko malo poslije, jednom će shvatiti da više ne razumije svijet”. Sustav znakova koji razumijemo postupno ili naglo izgubi svoje značenje; kulturni kodovi se promijene i novoj generaciji ne znače isto što i starijim. Oni koji ih ne uče uvijek iznova, ostaju nasukani na kopnu bez značenja.

Pedesetak godina nakon Améryja, svijet se vjerojatno mijenja brže no ikad. U tom smislu, starost vreba sve ranije, a kako živimo sve duže, ukoliko odustanemo od utrkivanja sa suvremenošću, vrijeme starosti potencijalno je sve duže. Smrt sve duže raste u nama.

Istovremeno, odustajanje od utrke s pojedinim trendovima danas je možda najbolje što možemo učiniti za sebe. Do neke mjere, ovdje bi možda bilo dobro (p)ostati čovjek pobune. “On nije junak, tek svatković: junak je onoliko koliko je to svatko tko stari i umrijet će”, zaključuje Améry.

Knjiga Dići ruku na sebe nije apologija samoubojstva

On koji je u nacističkim logorima svjedočio urušavanju prosvjetiteljskih vrijednosti u koje je kao mlad čovjek toliko vjerovao, ostatak svog života bavio se promišljanjima o smrti. Holokaust je za njega dokinuo onu estetsku komponentu smrti nerijetko prisutnu u modernističkoj umjetnosti, kako je to recimo u Mannovoj Smrti u Veneciji, a kao čovjeku koji se godinama borio za goli život spomenuta ničeanska ili kirilovljevska ideja slobode u smrti dugo mu je bila nerazumljiva – sve do jednog trenutka.

Da odmah razjasnimo, knjiga Dići ruku na sebe: diskurs o slobodnoj smrti, nije apologija samoubojstva, no svakako se opire literaturi koja samoubojstvu pristupa isključivo kao patološkom fenomenu ili (trenutnom) slomu prosudbene moći. Takva knjiga uvijek je više otvoreno pitanje nego odgovor, iako je u njegovom slučaju možda signalizirala konačnu odluku.

“Na putu sam u otvoreno. Nije lako, ali svakako je oslobođenje.”, napisao je voljenoj Mariji u svojim posljednjim minutama, u trenutku prije skoka. Kao što je u literaturi o Holokaustu već primijećeno, na neki način bila je to odgođena smrt, začeta desetljećima ranije. Za preživjele, Holokaust nije završio slomom nacističkog režima.

Društvo cinično moralizira ljudima koje je iznevjerilo

Ako bi to izrazili jezikom Prima Levija, spašeni su naknadno mogli postati utopljenici, kako se na kraju i njemu dogodilo, devet godina nakon Améryja. Za osobu koja u sebi nosi “projekt slobodne smrti” – neovisno o tom hoće li ga u konačnici “realizirati” – Améry koristi naziv suicidar.

“Suicid je jednako malo sramota kao i siromaštvo ili bolest”, tvrdi on. “Što je suicid drugo nego prirodna smrt?” Između ostaloga, tim kao da kaže: po tom činu više smo ljudi nego po tom što jedemo, spavamo ili radimo potomke, što rade i toliko druga stvorenja na ovom svijetu. I ponovno je društvo to koje subjektu osporava njegovu volju i slobodu odlučivanja o vlastitom životu.

“Napokon, mora se živjeti, kažu ljudi u svojoj ljudskoj mudrosti. Ne mora se, utoliko manje što se sve ionako svodi na to da jednog dana koji će sigurno doći ne samo da više nećemo morati živjeti, nego to više nećemo smjeti“, piše Amery. Društvo koje jedne šalje u dimnjake smrti, društvo koje golema većina ljudi u patnji uglavnom ne zanima, cinično moralizira istim tim ljudima koje je iznevjerilo, primjećuje on.

Jedan među milijunima koji su prošli pakao na Zemlji

S esejima iz zbirke Dići ruku na sebe Améry je doveo do vrhunca svoj projekt obrane slobode i autonomije pojedinca. Suicid je posljednja instanca slobode, i na određeni način, njegova obrana te slobode nastavak je obrane dostojanstva pojedinca, nastavak pobune protiv društvenog dokidanja osobnih prava u ime ideologije, zvala se ona fašizam, komunizam ili kršćanstvo.

Za Améryja, životni zahtjev vrijedi samo kao “zahtjev da se utekne pred životom bez dostojanstva, ljudskosti i slobode”. Njega, katoličkog apostata, Imre Kertész proglasio je “svecem Holokausta”, čovjekom osvjedočena života koji je osjetio kada treba preći u apoteozu.

Ako se složimo s tim, morali bismo samo pridodati da je on bio jedan među milijunima svetaca koji su tih godina prošli pakao na Zemlji, a čije hagiografije nikad neće biti ispisane.