“Meni je to krajnja budalaština”, iskreno se razgnjevio Kićo. “Ja sam normalni radnik glumac, radim kao freelancer, to je ponižavajuće da uopće komentiram to smeće od novinarstva. Dakle, ja i dalje živim i radim na alternativnoj sceni, vozim bicikl, moja Dragana i ja sami kuhamo, ha, ha…”.

Lica koja znaju baratati lovom

Pet godina kasnije sjetih se te snuff epizode parazitskih tabloidera dok je Kićo Burić u Reykjaviku doživljavao veličanstvenu krunidbu za najboljeg glumca u izboru Europske filmske akademije. Nagrada mu je pripala za ulogu ruskog oligarha u filmu Trokut tuge švedskog redatelja Rubena Östlunda. Burićeva impresivna i zaslužena svjetska karijera koja se udarnički kuje mimo ustaljenih celebrity struja, počela je bukvalno na ulici – iz alternativnog backgrounda Jugoslavije sedamdesetih 20. stoljeća.

Inače neka od Burićevih najupečatljivih fikcijskih lica itekako znaju baratati s lovom. Bankar Glembay, recimo, u Brezovčevoj predstavi. Ili mafijaš Vuko u četvrtoj epizodi gorke socijalno-noirovske serije Patrola na cesti redatelja Zvonimira Jurića i scenarista Jurice Pavičića. Moćna scena ide ovako: u golu asketsku prostoriju, ukrašenu bilijarskim stolom, upada rastrojeni Frane (Slavko Sobin) kojega je prekogranično švercanje odvelo u vražju mater i život mu je u pitanju. Duguje opakim momcima.

“Jesi gladan?”, mljackajući, očinskim rutinerstvom ga pita Vuko, s onim neponovljivim toplim ledom u Burićevim očima.
“Nisam”, muklo procijedi Frane.
Nije Frani ni do jela, ni do čega, jer duguje Vuki sedamdeset hiljada eura, ali ni ta prokleta cifra nije više ista: “E, vidiš sad je sto… Kamate, prijatelju, kamate…”, poslovnjački brunda Vuko, ne prestajući s klopom.

Lutalački nerv doveo ga je u Dansku

I Burićev prvi svjetski filmski uspjeh, srpski narkolord Milo, mračnim se poslovima drži na vrhu kopenhaškog podzemlja. Jedan od trojice glavnih antijunaka brutalne hitoidne trilogije Pusher danskog redatelja Nicolasa Windinga Refna, naprosto dobija napadaje kad mu sitni rasparčivači pokušaju podvaljivati eksiće umjesto heroina, kupujući vrijeme koje neumitno curi. U posljednjem nakrvavijem činu trilogije, Kićo odjeven u mesarsku pregaču prvo uputi “kjerkegordski” zapitan pogled u nebo a zatim stane čerečiti izdajnika. Bilo je tamo krvi do koljena, a tvrdokuhana danska poslastica je 2012., šesnaest godina nakon proizvodnje originala, u režiji Matthewa Reada doživjela i britanski remake, u kojem je Burić također odigrao Mila.

Lutalački nerv doveo ga je u Dansku u prosincu 1982. Isprva je šljakao na bauštelama, prao suđe po špelunkama Kopenhagena, svirao u indie bendovima i sudjelovao u manjim performerskim skupinama. Početkom 90-ih, kad su počele pristizati izbjeglice s područja ex-Jugoslavije, danske nevladine udruge osnivaju praktički ilegalne škole za prvu pomoć izbjegličkoj djeci. U jednoj takvoj Kićo je našim klincima davao satove glume. Baš je tamo, legenda kaže, od neke kolegice čuo da se priprema film Pusher, otišao je u zakazano vrijeme na casting i – zamalo se pošorao s redateljem!

Nicolas Refn se tada ponašao izričito arogantno prema Buriću (očito mu je odmah odgovarao za rolu rabijantnog Mila), namjerno je iz njega isprovocirao prgave reakcije i dao mu ulogu. Odlično su međusobno kliknuli, Burić je nakon tog iskustva svjedočio da ga je rad na Pusheru podsjetio na nekadašnji ludizam Kugla glumišta u starom kraju. Uloga Mila 1997. je Buriću priskrbila najugledniju dansku filmsku nagradu Bodil za najboljeg sporednog glumca. Iste godine dobija ulogu taksista Mehe u iznimno popularnoj tv-seriji Taxa. Na seriji su se izredali najveći danski redatelji, a Burić definitivno postaje tamošnja zvijezda kod publike. I ostalo je povijest.

Razvalio kao neponovljivi barun Lenbach

Rođen je u Osijeku 13. svibnja 1953. godine. Kao petnaestogodišnji tinejdžer upada u Omladinski studio osječkog Miniteatra koji je vodio redatelj Branko Mešeg. U podrumskom ozračju Radničkog doma, uz boksačke mečeve u velikoj sali i mirise gulaša i pregorenih girica iz obližnje birtije, stvarala se progresivna scena, kako Burić veli „grupe mladih napaljenih na Jimija Hendrixa“. Početkom sedamdesetih seli u Zagreb, ubrzo postaje jedan od najradikalnijih performera tadašnje scene.

S Dunjom Koprolčec, Damirom Bartolom Indošem, Željkom Zoricom Šišem, Zlatkom Svibenom, Burić u svibnju 1975. osniva kultnu skupinu Kugla glumište. Beskompromisnim multimedijskim i društvenim angažmanom Kugla je samosvjesnim provokacijama postala jedan od međaša moderniteta tadašnje hrvatske i jugoslavenske scene, savršeno uhvativši priključak s globalnim stanjem. Burićev iskonski performerski instinkt trajno se u Kugli napojio zalihama radikalne energije i umijeća.

Burić tu live teatarsku izvedbu srećom nikad nije ugasio u sebi. Uz projekte u danskim kazalištima (Det Kongelige Teater, Republique Teater…), nastavlja istraživanja s istomišljenicima na hrvatskoj sceni. Tako nas je razvalio kao neponovljivi barun Lenbach (Teatar ITD, 2008.) u Brezovčevoj transpoziciji Krležine Agonije u arhetipski sinjski pejsaž. 2009. je u koprodukciji ITD-a i Eurokaza, Burić postavio Knjigu mrtvih, dirljiv i autoironičan hommage eri Kugle; njegov „Kabaret tamne zvijezde“, uzbudljiv brak Brechta, Fassbindera, dadaističkih iskustava i obnovljenog punka (Teatar ITD, 2015.) na Marulićevim danima 2016. osvojio je dvije nagrade: za najbolju predstavu, Mia Biondić za najbolju žensku ulogu.

Na fonu socijalnog beznađa

Iako je iza sebe već naslagao bogat niz serija i filmčina po svijetu (2009. igra ruskog tajkuna u blockbusteru 2012 Ronalda Emmericha), u hrvatski film je prvi put ušao 2014. u Koscu Zvonimira Jurića, sumornoj luzerskoj priči na granici psiho-horora. Kada se 2016. pojavilo malo veliko čudo Hane Jušić Ne gledaj mi u pijat, Burić je u gustoj simbiozi s Mijom Petričević, Arijanom Čulinom i Nikšom Butijerom, iznio savršenu partiju disfunkcionalne obiteljske atmosfere uzajamnog maltretiranja i škrte ljubavi na fonu socijalnog beznađa.

U islandskoj noći svoga mukotrpno zasluženog trijumfa, Burić se zahvalio ekipi filma Trokut tuge, svojoj supruzi i djeci. Izrekao je i važnu maratonsku mantru da je gluma posao na duge staze. I da je, počinjući glumiti u kazalištu u Jugoslaviji, uvijek vjerovao u kolektiv. Prevažne riječi šampiona s ulice.