ZKM s lomače povijesti spašava ruska remek-djela. Posjet Čehovljevu 'Višnjiku' donijet će vam 3 sata života više
Gledajući ga, imate dojam da neke note prvi put čujete kako zaista zvuče
Popovski je suvereno ohrabrio glumce da oslobode smijeh iz naličja “Višnjika”. Smijeh, podsmijeh i melokomedija bogato natapaju ovaj vodvilj tuge. Jer, i mi smo, kao da izravno dolazimo iz radionice proroka Čehova, tako neodoljivo smiješni u zaustavljanju tog izgubljenog danas kojeg želimo rastegnuti do vječnosti.
U kaosu neproglašenog trećeg svjetskog rata oholi luđaci histerično lože lomače za ruska remek-djela. Za to vrijeme, oni mudri, ranjivi i zabrinuti, uporno se bore i pomno čuvaju te otiske našeg smisla. Zagrebačko kazalište mladih ubraja se u ove potonje. Nakon antologijskih “Karamazovih” Dostojevskog, u režiji Olivera Frljića, smisleno rudarenje po ruskim zlatonosnim rudačama se nastavilo. Na blagostanje svih nas.
Ovoga puta zekaemovci su otpečatili testamentarnu dramu Antona Pavloviča Čehova, pa na branje “Višnjika” pošli kao da vlastiti testament beru i mirišu. Kao da je ta noć u kojoj se na sceni daju, to danas u kojem kratkotrajno žive, već odavno nestalo. Prava tema “Višnjika” krije se u izbrisanom prezentu. Dok nas prošlost terorizira ili se gubi u toplim amnezijama a budućnost lupeta i laže, ono između što bi trebalo biti naša istinska žila kucavica, kao da ne živi ni jedan jedini dan.
Smijeh, podsmjeh i melokomedija
Zato je Čehovljev “Višnjik” tako vječno suvremen. Na to organsko čitanje “Višnjika” kao uskraćenog prava na današnjicu, zekaemovce je poveo 54-godišnji makedonski redatelj Ivan Popovski. Đak kultnog moskovskog GITIS-a (Državnog instituta za kazališne umjetnosti) u klasi majstora Pjotra Naumoviča Fomenka, napajao se na tamošnjem gejziru dubinskog znanja i strastvene melankolije, stvarajući vlastitu fuziju teatarskog monašenja.
Popovski je popločan golemom ljubavlju prema glumcima i autoru. Nježno je surov u želji da tu ljubav rekonstruira do krajnjih granica (finu diskretnu suradničku ruku imao je u dramaturginji Ivani Đuli), bez trunke podozrenja, cinizma ili egoizma. Zato je ovaj “Višnjik” tako brutalno čist u nuđenju veličanstvene partiture. Gledajući ga, imate dojam da neke note prvi put čujete kako zaista zvuče.
Popovski je suvereno ohrabrio glumce da oslobode smijeh iz naličja “Višnjika”. Smijeh, podsmijeh i melokomedija bogato natapaju ovaj vodvilj tuge. Jer, i mi smo, kao da izravno dolazimo iz radionice proroka Čehova, tako neodoljivo smiješni u zaustavljanju tog izgubljenog danas kojeg želimo rastegnuti do vječnosti. A ne ide. Samo djeca su u stanju hazarderski igrati tu iluziju. Kao da igraju na sve ili ništa.
Delikatni ton infantilizacije
Zato je Popovski cijeloj priči dao delikatni ton infantilizacije – u vizualnom, tjelesnom i duševnom oblikovanju. Kostimografkinja Doris Kristić i autorica scenskog pokreta Petra Hrašćanec u tome su bivstvovale kao organska nadgradnja performerskom iskazu. U lijevom kutu posve gole scene (vibrantnu suspregnutu genezu prostora potpisuju scenografkinja Nina Bačun i Popovski) na klaustrofobičnoj splavi stiješnjeni su ostaci doma Ranjevske.
Sve je tu već bivše, zgurano kao pred selidbu. Između tih krhotina jedva se i prolazi a kamoli sanja. Pa odjednom isluženi ormari ili umorni ljudi dobiju svoje djetinje replike. Zato Ljubov Andrejevna Ranjevska (svemoćna je Katarina Bistrović Darvaš u istraživanju komi-tragedskih otajstava ove žene) često zauzima spasonosni gard lutke, kao da je ušuškana na zaboravljenom i sigurnom krevetu djetinjstva.
Gajev je prebrzo ostarjelo dijete
I njezin brat Gajev (divna je druidska utopija kojom ga slika Filip Nola) prebrzo je ostarjelo dijete, krhko od nesposobnosti za hvatanje u koštac sa životom. A Lopahin u velebnom gardu Uga Koranija u svoje djetinjstvo ponire neželjenim sjećanjima na zlostavljanje, a šeretskog derana često zaigra kao ulaznicu u društvo tužnih vlastelinskih sjena. Nerijetko bježi u osamu i sklupča se kao progonjeno mladunče.
Vrhunaravni trio Darvaš / Nola / Korani čvrsto je jezgro u kojega svoj višedimenzionalni vez nadahnuto, briljantno i žestoko upliće zekaemovska zbornaja komanda: Tina Orlandini (fragilna a ćudljiva Anja), Milica Manojlović (stamena i ranjiva čuvarica ključeva Varja), Rakan Rushaidat (vjesnik revolucije Trofimov), Pjer Meničanin (vlastelinska okamina Simeonov), Doris Šarić Kukuljica (opsjenarka i usamljenica Šarlota Ivanovna), Frano Mašković (klaunerijski samoubojica Jepihodov), Petra Svrtan (ekspresivna udarnica Dunjaša), Vedran Živolić (prepredeni pozer i izopćenik Jaša), Kristijan Ugrina (kmetska prikaza i izdanak činovničke kaste), Amir Bukvić (Firs, rahla duša, jedini preživjeli iz vremena sjećanja).
Tri sata boravka u „Višnjiku“ Popovskog i družine donijet će vam tri sata života više. Nije to malo. Premnogo je.