ZKM u novu sezonu kreće dramom Ivora Martinića. Premijera je u subotu, a mi smo sjeli s njim

TELEGRAM: Ova poplava u backstageu drame “Dobro je dok umiremo po redu” ima apokaliptičan učinak?

MARTINIĆ: Dramu sam pisao tijekom poplava u Slavoniji 2014. godine i tako su zapravo dobile svoje mjesto u drami. Učinilo mi se zanimljivo da je mjesto zbivanja prostor prošlosti i ohlađenosti, a da je sve što se događa oko toga mjesta, prostor dramatičnosti i tragike. Drugo, prirodne nuspojave je nažalost nemoguće predvidjeti, a iako se poplave na našim prostorima događaju relativno rijetko, stalno postoji bojazan od njih. No, ljudi svejedno žive, grade kuće i uspomene na prostorima mogućih poplava, kao što ljudi i dalje žive i grade na prostorima gdje su česti potresi. Taj suživot s mogućim katastrofama i smrti, bio mi je inspirativan u drami koja se bavi smrću na više razina.

TELEGRAM: Čehov bi garant vašu novu dramu nazvao komedijom.

MARTINIĆ: Moguće. Mislim da je Čehov tako nazivao drame želeći rastvoriti prostor glumcima da izađu iz uvjetovane dramatičnosti i tragičnosti u interpretaciji napisanog i istraže humorne strane drame. Redatelj Aleksandar Švabić i sjajan ansambl ZKM-a ne rade predstavu na prvu loptu i vjerujem da će donijeti jedno uzbudljivo čitanje koje će biti humorno i tragično u isto vrijeme.

TELEGRAM: A opet mi je nekako to dosad najbeznadežnije što ste napisali. Je li u pitanju isključivo imaginacija ili su se tu uplele i neke stvarne osobne depre?

MARTINIĆ: To mi je jako puno ljudi reklo, ali za mene ova drama nekako nije beznadna. Odnosno, možda je beznadna za likove drame, ali na razini onoga što likovi shvate i nude kao alternativu, meni je donijelo nekoliko lijepih umirujućih spoznaja. Na primjer, prostor obitelji u drami se širi prema prostoru prijateljstva i suosjećanja prema ljudima koji nam nisu u rodu. Na kraju tako ipak postoji neki minimum suosjećanja prema drugom.

TELEGRAM: Sve vaše drame prodiru iza zidova kompleksnih porodičnih odnosa. Obitelj vam je trajna inspiracija?

MARTINIĆ: Da, nekako kroz temu obitelji najlakše pišem o svijetu oko sebe. Obitelj se kao zajednica mijenja kroz stoljeća i za dramu kao formu je zanimljivo pratiti te promjene, sukobe s naučenim pravilima, trenucima kad se obitelj transformira… U ovoj drami pišem o smrti obitelji, o ocu koji je ostavio majku, te sinu koji odlazi u drugu zemlju, daleko od obiteljskih odnosa koji ga opterećuju.

Zanimalo me imamo li pravo na promjenu? Imamo li pravo rušiti pravila koja smo sve do jučer poštovali bez obzira koliko bi to naše bližnje moglo boljeti. Drama o smrti obitelji na taj način postaje drama o slobodi. Nedavno sam završio dramu “Bilo bi šteta da biljke krepaju” koja se ne bavi temom obitelji. Vjerujem da će ta drama biti početak nekih novih tema za mene.

TELEGRAM: Interesantna mi je ideja da sina razmetnoga uopće ne pokažete na sceni. Odmah ste bili načisto s tim rješenjem?

MARTINIĆ: U prvim verzijama drame sin je bio ispisan kao lik. Mislim da je dobro da sam ga negdje na početku ispisao da ga i na takav način istražim. Tijekom rada učinilo mi se da je njegov sukob završen – on je odlučio otići i s time je riješen, problem s time imaju ljudi oko njega. Htio sam se baviti smrću na mnogim razinama, pa i u smislu da se u drami sve događa u prošlosti, da jedni govore umjesto drugih, da oni koji su ostali preuzmu njegov narativ, pa recimo majka prekida s djevojkom umjesto sina, majka i otac sve što žele poručiti sinu izgovaraju jedan drugome. Odluka da sina nema, mi je rastvorila i pitanje egoizma i nemogućnosti da se stvari izraze.

TELEGRAM: Svijet promatran iz vizure “proklete male zemlje” vodi u ksenofobičnost?

MARTINIĆ: Ne nužno. U drami se o maloj zemlji govori u kontekstu toga kako su male zemlje često premrežene političkim i ideološkim problemima zbog kojih često imamo dojam da živimo u prošlosti, te se dobiva dojam klaustrofobije. U velikim zemljama se lakše odmaknuti, više je prostora za izgubiti se. Kada pogledate naslovnice naših novina onda vidimo da su nam glavne teme još uvijek one ideološke. Volio bih da se vode debate o ekologiji, globalnom zatopljenju, zdravstvu…

TELEGRAM: Bavite se važnom temom odlazaka, jednom od najtraumatičnijih koje potresaju ovu zemlju. Otići ili ostati nije samo egzistencijalno pitanje?

MARTINIĆ: Apsolutno, tema odlaska se može promatrati na više načina. Nažalost, trenutačno svjedočimo situaciji u Hrvatskoj kada ljudi odlaze gotovo isključivo iz egzistencijalnih razloga. Žao mi je vidjeti ljude koji odlaze zbog toga što nema posla ili zato što nisu adekvatno plaćeni. Od ljudi koji odlaze često se može iščitati iscrpljenost i zbog političke situacije i korupcije, dobivanje posla isključivo preko veze.

Nedavno smo mogli svjedočiti audio snimkama afere Agram gdje gradonačelnik glavnog hrvatskog grada zapošljava po rodbinskim vezama, s nevjerojatnom okrutnošću i neosjetljivošću prema svim mogućim pravilima ili zakonima. Za mnoge ljude je oslobađajuće otići i dobiti posao samo zato jer si za taj posao i kvalificiran.

TELEGRAM: Kakva su vaša iskustva egzila?

MARTINIĆ: Treba reći kako je odlaziti moje prirodno stanje. Već sam s 14 godina otišao iz roditeljskog doma kako bih pohađao srednju školu u Splitu, a potom sam upisao Akademiju dramske umjetnosti i preselio se u Zagreb. Nakon desetak godina života u Zagrebu odlučio sam otići u Barcelonu gdje živim već tri godine. Mijenjati mjesto boravka me osvježi, razbistri mi pogled, drži me aktivnim i budnim.

Takav način života je naravno i težak, ali vjerujem da je isto tako za mene najbolji. Uz razvoj telekomunikacijske tehnologije, niskobudžetne letove i slično, moguće je živjeti na različitim prostorima i još biti prilično povezan s najbližima. Kada ste rođeni u malom mjestu na jednom otoku s dugom poviješću emigracije, mogućnost odlaska je upisana u biografiju rođenjem.

TELEGRAM: Kako objašnjavate da vaše drame nalaze osobito dobar prijem na latino područjima?

MARTINIĆ: Sve je krenulo zahvaljujući velikom uspjehu kojeg je postigla predstava “Moj sin samo malo sporije hoda” u prijevodu Nikoline Židek i koprodukciji Festivala europske drame i Hrvatskog centra ITI. Ta predstava do danas ima više od 500 izvedbi, brojne nagrade i gostovanja. Kako je ta drama nastala u Buenos Airesu koji je kazališni centar španjolskog govornog područja, vrlo brzo su je poželjela raditi i ostala kazališta u Južnoj Americi.

Uspjeh te predstave je doprinio interesu i za ostale hrvatske drame, pa se tako danas u Buenos Airesu mogu pogledati i predstave po dramama Vedrane Klepice, Ivane Sajko, Darka Lukića, Tomislava Zajeca… Uspješne predstave se događaju rijetko i nitko ih ne može predvidjeti, ne postoji recept, niti je tekst jedini element uspjeha. Jednostavno je riječ o sretnim okolnostima.

TELEGRAM: Ove sezone u zagrebačkom HNK-u radite adaptaciju teksta po kultnim filmovima “Nebo nad Berlinom” i “Cabaret”. Kriptofašistički val koji nas je zapljusnuo daje vam dodatnu snagu za rad na tom projektu?

MARTINIĆ: Svakako je zastrašujuće na koje sve načine to vrijeme kraja 20-tih godina 20. stoljeća asocira na ovo što živimo danas. Prvenstveno zbog sitnih netrpeljivosti, medijske manipulacije, relativiziranja nasilja, egzistencijalnih tjeskoba i rasta populizma i potrebe za karizmatičnim vođama. Situacija u čitavoj Europi je uznemirujuća. Ignoriraju se sukobi, opasne, populističke izjave političara u želji za novim mandatima… Sve bi to trebalo odmah najoštrije osuditi.

U tom smislu je izazov raditi na adaptaciji, razaznavati razne impulse, razne događaje koji se krajem 20-tih nisu činili toliko opasnima, no svejedno su kasnije pretopljeni u jedan od najvećih sukoba u Europi. Nadam se da će predstava “Zbogom Berlin” biti upozorenje svima nama, da budemo stalno budni, jer fašizam je tu oko nas, u našim tramvajima, u načinu na koji pogledamo imigrante na ulici, kako se odnosimo prema starijima, drugačijima, strancima… Protiv fašizma se treba boriti svakodnevno, ni u jednom trenutku ga se ne smije ignorirati.