Zoran Ferić: 'Već nekoliko godina budim se u svijetu koji ne prepoznajem. Labirint prošlosti idealno je mjesto za bijeg'
Telegram je zamolio neke od naših najvećih književnica i književnika da nam otkriju gdje i kako pišu svoja djela
Danas mi se svakoga jutra događa ono što se u Kunderinom eseju o Don Quijoteu u knjizi "Umjetnost romana" događa ovom tužnom liku: izašao je iz kuće i više nije bio kadar prepoznati svijet. U čitavom tom kaosu pomaže mi baš moja radna soba. Ona je moje "Vremensko utočište" i u njoj trenutno s užitkom čitam ovaj proročki roman Georgija Gospodinova.
Kad bi ljudi koji me ne poznaju vidjeli moju radnu sobu i kad bi ih netko upitao koliko imam godina samo na temelju izgleda te sobe, rekli bi: sto. A takvi su mu i romani, komentirala bi neka mlađa kolegica, ili kolega sa smislom za humor, ali ne i za poštovanje. I uopće me ne čudi što sam u ovoj sobi još prije dvanaest godina napisao roman koji govori i o diskriminaciji starijih. Onih koji su na putu iz treće dobi u četvrtu, kad se svi okolo čude što su još živi.
Soba u kojoj pišem doista je stara devedeset godina, trideset je godina starija od mene i bar dvadesetak od prvih Marinkovićevih i Novakovih priča. Nastala je u vrijeme kad se još nije mislilo o Drugom svjetskom ratu, kad je u arhitekturi Zagreba cvjetala moderna, a masivan hrastov stol s ormarom za knjige, velika drvena komoda i luster u obliku pauka s pet nogu, napravljeni su za djedov stan u jednoj tada modernoj ulici.
Nema u toj sobi onoga što bi pripadalo mojoj generaciji, nema uokvirenih plakata na zidovima, nema omiljenih stripova, nema ploča ni kazeta, nikada nije bilo gramofona, ni kazetofona, nema memorabilija iz zlatnih osamdesetih. Jedino što ovdje pripada novom dobu je kompjutor na kojemu ovo pišem.
Oni pišu moje knjige
A i on na neki način pripada mlađim generacijama, jer ja čitavih tridesetak godina pomalo žalim za svojom starom narančastom pisaćom mašinom koja je svojim zvukom davala takt mojim rečenicama. I naravno, u toj sobi povlašteno mjesto imaju sabrana djela spomenutih Slobodana Novaka i Ranka Marinkovića.
Isto tako i drame i proze Ive Brešana, roman Johna Irvinga, romani Juliana Barnesa i drugih pisaca koje izuzetno poštujem i koji su mi pomogli napisati i većinu mojih knjiga. To da neki pisac pomalo piše i tuđe knjige, taj minuli rad i prekogrobni angažman, valjda su piscu najveći komplimenti.
I dok su u mom ormaru za knjige pisci koji su mahom fizički mrtvi, a književno itekako živi, u ovoj sobi sve podsjeća i na moje mrtve, koji su mrtvi na mnogo načina i koje baš zato nastojim svojim riječima oživjeti. I dok tako sjedim za pisaćim stolom svoga djeda, ponekad me taj namještaj i čitava soba podsjećaju na neku lijepu i dragu grobnicu u kojoj mogu biti bliže onima kojih više nema.
Gdje je nestala ironija?
U literaturi je ironiju, najvažniju figuru tih mojih dragih pisaca, danas zamijenila nježnost i blagost, a modernističku estetiku ružnoće borba za lijepo; pesimizam se teži preobraziti u pozitivu. Nije to preobrazba iz čovjeka u kukca, nego iz kukca u čovjeka.
I to u dobu kad je odnos čovjeka prema čovjeku mahom posredovan ekranima, kodovima i antenama, kad je empatiju jednog ljudskog bića prema drugome zamijenilo deklarativno razumijevanje elektroničkih algoritama, a dobri stari trač histerični javni linč na društvenim mrežama, otuđenost je poprimila razmjere epidemije. Mora se priznati da baš u tome ima puno ironije.
Danas mi se svakoga jutra događa ono što se u Kunderinom eseju o Don Quijoteu u knjizi “Umjetnost romana” događa ovom tužnom liku: izašao je iz kuće i više nije bio kadar prepoznati svijet. Već nekoliko godina budim se u svijetu koji ne prepoznajem.
Vremensko utočište
Demokracija se preobrazila u vulgarni populizam, nasuprot tome hara agresivna politička korektnost, luđaci su na vlasti u najmoćnijim državama. Sve besramnije ekonomsko iskorištavanje siromašnih, kreteni koji su odjednom dobili pravo glasa na društvenim mrežama grupiraju se i formiraju golemu internacionalu kretena. Znanost koja je kapitulirala pred teorijom zavjere, žrtve nacizma koje se preobražavaju u svoje krvnike, sveopći osjećaj povrijeđenosti i bijes, šovinizam, i muški i ženski…
I u čitavom tom kaosu pomaže mi baš ova soba, ona je moje “Vremensko utočište” i u njoj trenutno s užitkom čitam ovaj proročki roman Georgija Gospodinova. Labirint prošlosti je idealno mjesto za bijeg.