Zoran Žmirić za Telegram: ’Da nam je danas dobro, ne bismo se stalno vraćali na to kako je bilo nekad’

Razgovarali smo za Telegram, paleći vremenske mašine nostalgije, ali i dotičući se surove stvarnosti Ukrajine, gdje čitatelji obožavaju Zoranova antiratna djela.

TELEGRAM: Ovaj mitski crveni Wartburg karavan dođe nešto kao vremeplov?
ŽMIRIĆ: I bio mi je vremeplov, cijelo vrijeme dok sam pisao roman. To je jedini automobil kojeg su moji roditelji imali, u njemu su sestru i mene vozili na izlete, ljetovanja, u bolnice, s njim se odlazilo na vjenčanja, sprovode, u njemu se dovlačila zimnica, selio se namještaj, u njemu su se vodili ozbiljni obiteljski razgovori, smijalo se i plakalo… Više je emocija ostalo u tom istočnonjemačkom automobilu negoli čovjek uopće može zamisliti.

Provlačeći to iskustvo kroz roman u kojem tematiziram odnose u jednoj obitelji, neprekidno sam se vraćao u neku bezbrižniju prošlost iako generalno nisam nostalgičan tip i mahom se trudim da mi putokazi budu usmjereni prema naprijed. No, ta zavodljivost nečega čega više nema, a posebno kad pišući, maštom dopunjavaš mjesta koja su izblijedjela iz sjećanja, doista se činila poput nekog portala kroz koji sam se često vraćao u osamdesete.

TELEGRAM: Nostalgija, osim topline oko srca koju nam pruža, može biti i opasna?ŽMIRIĆ: Uvijek s nostalgijom riskiraš propasti u zečju rupu. No istina je i ovo: da nam je danas dobro, ne bismo se stalno vraćali na to kako je bilo nekad.

TELEGRAM: U finalu romana kao da ste iz neorealizma otišli u metafizičnost. Ili me to čitateljski osjećaj vara?
ŽMIRIĆ: Možda se tako čini zato što nisam eksplicitno stavio točku tamo gdje bi to čitatelj očekivao već sam je pomaknuo negdje između redova.Taj ikonički automobil je još u prvoj ideji dobio ulogu literarnog lika i s vremenom postao predmet spoticanja između oca i sina tako da cijeli zaplet vodi k jedinom logičnom rješenju kojeg, na koncu gledam iz jednog sasvim drugog kuta.

Mislim da će na taj način doći do punog značenja izreka koja kaže da čitajući knjigu čitaš sebe, jer što god čitatelj odabrao od kraja, bit će funkcionalno. Istini na volju, ne bježim ni od toga da mi je u pisanju važna simbolika, pa ni „Hotel Wartburg“ u tome nije izuzetak. Tako primjerice dim iz auspuha koji s prašinom koju automobil u vožnji po makadamu ostavlja iza sebe i tako vozaču zamagljuje pogled unatrag, te čisto vjetrobransko staklo kroz koje se jasno vidi bistar dan, govore dovoljno o tome da prošlost pripada prošlosti.

TELEGRAM: Priča se proteže od osjećanja s kojim smo odrastali uz seriju „Grlom u jagode“, do disfunkcionalne porodične atmosfere „Shininga“…
ŽMIRIĆ: Uf, kakav blast from the past, pogotovo s „Grlom u jagode“. Polaskan sam, stvarno. Uz „Sivi dom“„Grlom u jagode“su definitivno nešto najbolje uz što sam odrastao.

TELEGRAM: Je li glavni junak uopće ocu oprostio nasilnost?
ŽMIRIĆ: Iako ja to nisam jasno naznačio u tekstu, u mojoj ideji jest. Na koncu je shvatio kako je bolji od osjećaja kojeg je taj teški odnos ostavio na njega, te da neki ljudi jednostavno ne znaju drugačije. Jer, kako je netko mudar u prošlosti rekao: „Svaka patnja krije misao o neopraštanju“.

TELEGRAM: Njegova fragilnost i očeva spoljna tvrdokornost kao da su lice i naličje istog bića?
ŽMIRIĆ: Da, gotovo kao dualizam našeg društva, barem kad je o mojoj generaciji riječ, pogotovo što svaki moj lik na leđima nosi društveni kontekst. Kreirajući lik Vanje Kovačevića u „Pacijentu iz sobe 19“ stvorio sam frankensteinovsko čudovište skrpano od stotine likova i njihovih sudbina, zato taj lik zrcali dijagnozu društva u cjelini. Tako sam se, pišući „Hotel Wartburg“, također prisjetio gomile ljudi i događaja koji su mi obilježili djetinjstvo. Generacija mojih roditelja imala je sasvim drugačije metode u odgoju i nešto su drugačije pokazivali emocije od moje generacije, kao što je i moja generacija drugačija od generacije moje djece.

U mom djetinjstvu bila je prava rijetkost da roditelj uzme dijete u krilo i kaže mu da ga voli, no to ne znači da nisu voljeli svoju djecu. Krenuo sam slagati te karaktere na način da sam nekolicini prijatelja moje generacije postavio pitanje: „Jesu li vam roditelji ikada rekli da vas vole?“ Svi do jednog odgovorili su „Ne. Ali ja sam nekako znao da me vole“. Možda to danas zvuči kao da su djeca nekad odgajana u logorima, no to se tada nije činilo čudnim. Također, to je vrijeme kad je nasilje nad djecom bilo društveno prihvatljivo, susjedi se nisu zamarali s time što bi u liftu vidjeli dijete u kratkim hlačicama čije su noge išarane šibom. Dapače, još bi ga i oni izružili ili bi mu se narugali: „Aha, jesi dobio? I neka si, sigurno si zaslužio“.

Na istu stvar u školi nitko ne bi reagirao, eventualno bi te neki nastavnik tjelesne kulture vidjevši te išibanoga, poslao u svlačionicu da se ne sramotiš pred drugima. Tamo negdje sredinom osamdesetih u mom naselju klinca je na pješačkom oborio autobus. Vozač je prestravljen zaustavio i izašao vidjeti je li sve OK, a ovaj je šepajući pobjegao iz straha da se to ne pretvori u cirkus. Bojao se da će ga roditelji istući jer nije pazio dok je prelazio cestu. To su gotovo anegdotalne situacije uz koje smo odrastali i samo zato što nitko nije platio glavom ili težim psihičkim poremećajem, danas se na to možemo osvrtati s nešto manje težine nego je pristojno.

TELEGRAM: Uvijek imate jako izraženu simpatiju za luzere u svojim djelima?
ŽMIRIĆ: Što da vam kažem? Svoj se svome raduje, ha ha… Ma i nemam. Možda ih samo prečesto prikazujem na način da čitatelji suosjećaju s njima?

TELEGRAM: „Hotel Wartburg“ djeluje kao prequel „Pacijenta iz sobe 19“. Možemo ih čitati kao duologiju?
ŽMIRIĆ: Nije tako zamišljeno, no dobro primijećeno. Moguće je zato što sve moje knjige objavljene nakon „Blockbustera“ dijele isti svemir. Primjerice spomenuti Vanja iz „Pacijenta“ pojavljuje se kao epizodni lik u zbirci priča „Kaleidoskop“ gdje je i dalje u sobi 19. U „Blockbusteru“ i „Snoputniku“ postoji ista scena u kojoj vojnici iz napuštene srpske kuće kradu video kazete s filmovima. Također sve knjige vežu i neke zajedničke ideje, kao što u gotovo svim knjigama ispišem jedno poglavlje koje propitkuje tko smo mi doista i kakve sve posljedice proizlaze iz naših odluka. U tom smislu „Hotel Wartburg“ može završiti na onom mjestu gdje počinje „Pacijent“.

TELEGRAM: Vaši snažni antiratni otisci, roman „Blockbuster“ i zbirka poezije „Zapisano metkom“ objavljeni su i u Ukrajini. Kontekst se surovo poigrao s tom činjenicom.
ŽMIRIĆ: Da, teško mi je to gledati. Moj prevoditelj Volodimir Krinitski preveo je obje knjige smatrajući kako su važne za ukrajinski narod. Zahvaljujući njemu postigle su uspjeh u Ukrajini. Danas Volodimir, miran, tih i vrijedan čovjek, veliki zaljubljenik u našu književnost, prevoditelj slavenskih i skandinavskih jezika, negdje brani svoj dom, a sutra će imati materijala za napisati neki svoj „Blockbuster“, neko svoje „Zapisano metkom“. Što je najbolje, ja mu to od srca želim, zato što će to značiti da će imati istu onu sreću koju sam devedesetih imao ja – vratiti se kući.

TELEGRAM: Posjetili ste Ukrajinu, promovirajući „Blockbuster“. Koje uspomene otamo nosite?
ŽMIRIĆ: Godine 2018. proveo sam tri dana u Kijevu i nisam sreo nikoga tko mi nije postao prijatelj. Posebno pamtim gostovanje na Espreso TV, televizijskoj postaji koja je diljem svijeta postala poznata zahvaljujući tome što je 2014. omogućila emitiranje prosvjeda Euromajdana nakon čega je njihov novinar Dmitro Dvojčenkov bio otet, pretučen te odveden i zatočen na nepoznatoj lokaciji. Dvojčenkov je naknadno pušten, a Espreso TV je postao medijska senzacija.

Ugostili su me u polusatnoj emisiji. Vrhunski profesionalizam uz ozbiljno tretiranje naše ratne traume i naše književnosti. Jednako dobro iskustvo imao sam gostujući na nacionalnoj TV, a također dojmljiva je bila i antiratna tribina u sklopu samog sajma knjiga na kojoj sam gostovao uz Marinu Olinik, tada glavnu urednicu ukrajinsko-američkog časopisa „Vrijeme i događaji“, a na kojoj su bili i ukrajinski pisci veterani kao i ukrajinski ministar kulture. Pamtim Ukrajince koji za sve dane festivala po pola sata strpljivo čekaju u redu kako bi kupili ulaznicu za književni festival, brojna druženja s njima nakon promocije „Blockbustera“, studente koji kupljene knjige odvlače u putničkim koferima…

TELEGRAM: Sjajna je inicijacija glavnog junaka „Wartburga“, šišanjem na nulericu i prvim otkrivanjem kožne jakne sa zakovicama… Roman je podijeljen u tri dijela, a svaki dio obilježen je soundtrackom – od sevdaha, soula do rocka. Muzika vam je važna kao gorivo?
ŽMIRIĆ: S vremenom sam shvatio ono što je tu bilo oduvijek, glazba je neodvojivi dio mog pisanja. Iako preferiram mračniji gitarski rock, kad pišem obavezno slušam glazbu, uglavnom onu koja mi se uklapa u tekst. Pišući „Hotel Wartburg“ slušalice su mi bile pune sevdaha i Pink Floyda.

TELEGRAM: Svirali ste u riječkim indie bendovima. Na koji način vas je rock impostirao, pripremio za život?
ŽMIRIĆ: Kao i većini Riječana moje generacije, rock je bio moj prvi alat kojim sam se u kreativnom smislu odvajao od dotad znanog svijeta, odskočna daska u mistični prostor u kojem sam pronalazio istomišljenike. Zahvaljujući rocku dosta rano sam počeo putovati, upoznavao sam nove i drugačije ljude, učio od njih. Sad kad razmišljam o tome, susreti s drugima uvijek su me ispunjavali, činili da se osjećam živ, pomagali mi da rastem, otvarali vrata koja su vodila dalje, sve do ovog mjesta u vremenu gdje sam sada. Zbog svega toga prema glazbi osjećam ogromnu zahvalnost.

TELEGRAM: Živjeli ste nekoliko godina u Irskoj, trbuhom za kruhom. Ipak ste se vratili? Okej, sad je možda i svejedno gdje će vas atomski zateći…
ŽMIRIĆ: Nemate pojma koliko ste u pravu. Kad s 20 ili 30 napustiš svoj dom, još uvijek si dovoljno energičan i savitljiv da možeš na novoj zemlji pustiti korijenje. Ali kad odeš s 40, ili kao ja sa skoro 50, onda znaš da si preko koljena prelomio veliku stvar i da pred sobom više ne vidiš prepreke. Otišao sam ostavljajući iza sebe cijeli stvoreni život i u Irskoj krenuo ispočetka graditi nešto drugo. I što je najbolje, u tome sam i tako razbio uvriježeno mišljenje moje generacije koja kaže kako bi i oni otišli samo da su mlađi.

Nema to veze s godinama. Te četiri godine na europskom tržištu rada donijelo mi je više potvrda o tome koliko moje znanje vrijedi, negoli sam to za života uspio doživjeti u Hrvatskoj. Da, nakon tog iskustva sad zaista mogu reći da u roku od tjedan dana mogu spakirati najnužnije stvari i bez straha se zaputiti bilo gdje. To je u smislu otpuštanja nekih unutarnjih sprega neprocjenjivo iskustvo.