Nekad je nužno odabrati stranu

Zrinka Paladino: Dekadanceom protiv dekadencije uma

Uz ispriku kazališnim kritičarima kojima zadire u područje, javno iznosim jedno izdvojeno mišljenje

Od desetak čudesnih točaka popraćenih različitom glazbom gotovo je nemoguće izabrati onu najdojmljiviju. Ima tu pomalo od svega što gradi živote svih nas, frustracije, izbezumljenosti, straha, no tu je i pregršt ljubavi, nježnosti, sreće. Divnih solo točaka, toplih priča o parovima kojih se partneri poput raskošnih ptica diče svojom obdarenošću, no zapravo žive jedni za druge, nježno zaljubljenih ljubavnika ili energičnih i lako u svakodnevni život prevodljivih grupnih performansa

Dogodilo se nešto Zagrebu. Nije u pitanju samo potres ili nesnalaženje svih koji bi o njemu i o njegovim građanima trebali brinuti, te im pomoći da prodišu, prebole i zaborave potrese, bolesti i nevolje. Tu je i ono nešto fizički neopipljivo, no stalno tako bolno prisutno – osjećaj polaganog odumiranja jednoga grada, koji one koji ga osjećaju i smatraju svojim, boli. Centar je i danju gotovo prazan, tope se čak i tako prepoznatljive zagrebačke podnevne gungule i šarmantni meteži, no zapravo su jezivije slike njegovih predvečerja i noći.

Pustoš milog nam grada plaši te ako uistinu “zagrebačkim ulicama cesta naših života teče”, ne piše nam se dobro jer se trenutno čini da tim gradom, osim smeća i grafita, ne teče ništa. Kao da smo došetali do kraja njegovih ulica i ne znamo dalje. Ono što je bilo, bilo je kobno, no, nažalost, nejasno nam je i ono pred nama. Dogode se, međutim, tom zapuštenom gradu i neki rijetki impulsi drugačijeg, boljeg i ljepšeg, koje malo ljudi ima privilegiju osjetiti, a koji duši Zagreba pristaju kao i gospodi odijela skrojena po mjeri i koji ukazu na jedine vodotoke kojima bi njegove ceste ponovno morale teći.

Isprika kazališnim kritičarima

Jedan takav zbio se gotovo potajno i neku noć u glavnom gradskom teatru, Hrvatskom narodnom kazalištu, naravno, koji je autoricu ovih redaka, inače po zanimanju arhitekticu / konzervatoricu, potaknuo da se upusti u kratko iznošenje dojmova o području o kojem i ne zna puno. Ako u ovom našem gradu i zemlji baš svi imaju pravo raspravljati o svemu, pa tako i o onom o čemu pojma nemaju – kuharice o virusima, starlete o pogubnostima cijepljenja… – te pritom inzistiraju da im se stavovi i javno obznane, zašto ne bi i autorica ove kolumne pisala javno o jednom baletu? Kako joj nije prvi, a, nada se, ni posljednji kojeg je odgledala, uz ispriku kazališnim kritičarima kojima zadire u područje, usudit će se javno iznijeti jedno izdvojeno mišljenje.

Prije nekoliko dana je, dakle, u zagrebačkom HNK premijerno izveden balet Decadance, koreografa Ohada Naharina. Onima koji za njegovo ime prvi put čuju, svakako ga valja upamtiti jer je Naharin čudo koje koreografijama oduševljava i nezaljubljenike u ples, a uza sve drugo je i zgodan muškarac (vjerujte na riječ ispisivačici ovih redaka. koja je slučajno sjedila do njega u kazalištu). Kako ga i baletnim libretom predstavljaju, izraelski je koreograf svjetskog glasa koji je desetljećima i koreograf najpoznatijega izraelskog plesnog kazališta Batsheva Dance Company, ali i kreator inovativnog jezika pokreta – gage, kojeg naziv nastaje znatno prije odabira umjetničkog imena poznate pjevačice.

Utjecaj na moderni ples

Zasnovana na istraživanju percepcije i mašte, osvještavanju forme, pronalaženju novih navika kretanja i prelaženju poznatih granica – gaga je svakodnevni trening Batshevinih plesača, ali se nezaustavljivo širi svijetom, među plesačima i neplesačima. O utjecaju Naharinova jezika pokreta na moderni ples svjedoči i dokumentarac Mr. Gaga Tomera Heymanna iz 2015. godine. Naharin se Batshevi pridružio 1974. godine kao dvadesetdvogodišnjak, po čemu je pohađao i njujoršku Juilliard School i Školu američkog baleta.

U New Yorku je 1984. godine osnovao i Ohad Naharin Dance Company te s njim nastupao do 1990. godine, kada je bio pozvan za umjetničkog ravnatelja Batsheve. Surađujući s novijim i mlađim koreografima iz cijelog svijeta osvajao je simpatije i mlađe publike te tako budio interes za plesno kazalište. I Barišnjikov je u ocjeni Batsheve bio krajnje jasan: „Ta grupa… u čudu sam. Nikad nisam vidio takvu kombinaciju ljepote, energije i tehnike“, a ona danas broji 40 plesača iz Izraela i cijeloga svijeta te nastupa oko 220 puta godišnje pred više od 100 000 gledatelja diljem svijeta. U četvrtak navečer je tim privilegijem počašćen i Zagreb.

Decadance je, poslužimo se ponovno libretom, kolaž isječaka iz ranijih koreografija Ohada Naharina, prvi put izveden 2000. godine povodom obilježavanja desete obljetnice njegova umjetničkog vođenja Batsheve. Predstava je nastala kao odraz želje da se repertoar tog plesnog kazališta svijetu prikaže u najboljem svjetlu, u čemu se u potpunosti i uspjelo i od prve je premijere više puta rekomponirana i obogaćivana te predstavlja re-kreaciju koju je moguće neprestano obnavljati.

Slabo poznajemo umjetnike

Kako to obično u životu često biva, lijepe stvari se preklapaju pa smo zahvaljujući suvremenom baletu kroz nastup ansambla od devetnaest izraelskih i hrvatskih plesača, doznali neke zgodne pojedinosti i o našim umjetnicima, koje, nažalost, tako slabo poznajemo. Ni sam Naharin vjerojatno nije upoznat s činjenicom da je jedna od hrvatskih plesačica u njegovu ansamblu unukom jednog od najvećih hrvatskih arhitekata, Ive Vitića.

Kroz jednu od plesnih točaka, koju bismo najprikladnije imenovali razotkrivanjem, povjereno nam je da je majka balerine Ive Vitić Gameiro željela sina te je kćer oblačila i šišala kao muško, želeći u obitelji još jednog Ivu. No, to nije utjecalo na uspješan razvoj njezine Ive u jednu od naših najtalentiranijih i najljepših balerina, na koju bi njezin zgodni, nosati pokojni djed sigurno bio ponosan. Barem koliko i na svoja djela.

Divna Natalia Kosovac, doznali smo, ne želi biti pokopana, već spaljena i u posudicama podijeljena svojima dragima, dok su roditeljske muke naše Japanke Rieke Suzuki, također prvakinje baleta zagrebačkog HNK, vezane uz želju da je napokon udaju. I kroz druga svjedočenja plesača, često vezana uz razloge vezivanja uz ples kao životni odabir, istkala se neobična veza plesača i publike, koja ni da je htjela nije mogla ostati imunom na energiju i emociju neobičnih i prepoznatljivih plesnih pokreta.

Desetak čudesnih točaka

Devetnaest je plesača solo točkama, u parovima, u manjim i većim grupama ili skupno, iskazalo svu raskoš svog talenta, ali i nevjerojatnu viziju i moć Naharinova da uz minimalna pomoćna sredstva ostvari suvremenu plesnu čaroliju. Gotovo u cijelosti golom scenom – jer tek je jedna od vizualno dojmljivijih točaka upotpunjena scenografskim polukrugom običnih crnih IKEA-inih drvenih stolica s kojih plesači zaustavljaju dah publici, krajnje jednostavnom i pročišćenom kostimografijom obilježenom sjajno usklađenim pastelnim i pješčanim tonovima, te naposljetku znalačkim oblikovanjem svjetla, ostvarena je nevjerojatna plesna sedamdesetominutna bajka.

Od desetak čudesnih točaka popraćenih različitom glazbom gotovo je nemoguće izabrati onu najdojmljiviju. Ima tu pomalo od svega što gradi živote svih nas, frustracije, izbezumljenosti, straha, no tu je i pregršt ljubavi, nježnosti, sreće. Divnih solo točaka, toplih priča o parovima kojih se partneri poput raskošnih ptica diče svojom obdarenošću, no zapravo žive jedni za druge, nježno zaljubljenih ljubavnika ili energičnih i lako u svakodnevni život prevodljivih grupnih performansa pri kojima energija izbija iz svake pore plesačkih tijela. Vjerojatno se većina u publici suzdržavala u želji da im se na tren pridruži i plesom iz sebe izbaci bar dio onog što je tišti. Ohad Naharin je živući dokaz da pravom koreografu ne trebaju pomagala. Dovoljno mu je ljudsko tijelo i ništa više.

I naposljetku, kako je ovaj osvrt na baletno ostvarenje ipak djelo jedne arhitektice i zaključimo ga riječima jednog arhitekta, neizostavnog Miesa van der Rohea, koji je svojom legendarnom rečenicom uzeo mjeru koječemu, a ne samo arhitekturi: Manje je više. Zahvaljujući intendantici Hrvatskog narodnog kazališta Dubravki Vrgoč i ravnatelju Baleta Leonardu Jakovini neki su se Zagrepčani o tome osvjedočili. Šteta što naši političari nisu brojniji među njima. Ne bi im škodilo malo oplemenjivanja i širenja vidika, naučili bi štogod.