Oni su se suočili sa svojim preprekama i osvojili naša srca. Iz dana u dan dokazuju kako ništa ne može stati na put njihovoj volji i energiji. Kreiraju sadržaj, razvijaju inovacije, pokreću promjene i nikad ne odustaju. Njihove priče naša su inspiracija za Svijet istih mogućnosti.

U novom nastavku specijala, Telegram i Hrvatski Telekom donose vam priču o Kanađanki koju je klizanje dovelo u Hrvatsku, a zadržala je ljubav prema načinu života, zemlji i suprugu Ivanu. Sarah Ćosić (38) danas živi i radi u Sesvetama, a s mužem je pokrenula uspješnu putničku agenciju Royal Croatian Tours te istoimeni YouTube kanal na kojem ih prati 30.000 ljudi.

Trenirala sam u klizačkom klubu u kojem nisam nikoga poznavala. Svi su pričali jezik koji ja nisam razumjela. Klizala sam cijeli život u Kanadi, ali ovdje su imali svoj program i tehnike koje sam ja tek trebala naučiti. Sve iz početka.

I tako izvan treninga, u gradu u kojem sam po prvi put, s nepoznatim ulicama i ljudima s drugačijim navikama. Htjela sam volontirati u dječjem domu, ali me nisu primili jer nisam znala hrvatski. Radila sam po osam sati dnevno kao dadilja za 2000 kuna mjesečno.

U Zagrebu sam trebala biti samo godinu dana. Kad god mi je bilo teško, rekla bih si da je ovo samo privremeno. Tu sam radi iskustva. Ovo je ono što sam željela.

I tako je i bilo. Samo što sam se četiri godine kasnije vratila u Zagreb. Udala sam se i s mužem započela malu boutique turističku agenciju. Od tad je prošlo više od 10 godina, sada pričam hrvatski, imamo troje djece, a naša videa o Hrvatskoj gledaju stotine tisuća ljudi na YouTubeu.

Bila sam spremna za avanturu

Završavala sam sociologiju na Sveučilištu Queen’s kad mi se prijateljica vratila s odmora u Hrvatskoj. Na prvom susretu mi je sve ispričala o svom putovanju. Ja sam već znala da, prije nego što krenem u realan život i nađem posao, želim putovati. Te sam večeri krenula istraživati zemlju za koju sam prvi put čula.

Cijeli život kližem. Ipak sam ja iz Kanade. Zato sam odmah pogledala i klizačke klubove i javila se Zagrebačkim pahuljicama. Poslala sam im pismo da želim doći u Zagreb i upoznati ih, ali da i jedni od drugih naučimo nešto novo. Vrlo brzo stigao je odgovor.

Poslale su mi čak i paket s hrvatskim proizvodima u Kanadu. U kutiji je bilo licitarsko srce i jedan CD s pričom o Zagrebu koji sam odmah otišla pogledati da vidim kako će mi novi život izgledati. Bila sam spremna za jednu veliku avanturu.

U Hrvatsku sam trebala doći na godinu dana. Planirala sam da to bude privremeno i da malo putujem okolo prije nego što se vratim doma i nađem posao. Fakultet mi je završio u petom mjesecu. Cijeli peti, šesti, sedmi i pola osmog konobarila sam u restoranu u susjedstvu i štedjela za put. Tražila sam što više posla, da što više zaradim.

Živjela sam u 15 kvadrata podruma

U Zagreb sam stigla sredinom osmog mjeseca. Roditelji jedne cure iz kluba imali su par soba u najmu pa su mi sredili smještaj za početak. Pokupili su me na aerodromu i odveli, naravno, na ćevape.

Živjela sam u sobi od petnaestak kvadrata u podrumu blizu Kvatrića. Kupaonicu sam dijelila s drugom sobom. Tamo sam ostala dva-tri mjeseca.

Morala sam pronaći posao jer mi je ušteđevina bila dovoljna tek za početak. Htjela sam volontirati i raditi s bebama. Jednog sam se dana tako prošetala do Nazorove. Baš sam htjela volontirati u nekom domu, ali nisu me primili jer nisam govorila hrvatski. Bilo bi im teško objasniti nešto tako da i ja to razumijem, rekli su mi.

Muža sam upoznala u klubu na Šalati

Posao dadilje i novi stan koji sam dijelila sa studentima pronašla sam preko Plavog oglasnika. Obitelj kod koje sam radila živjela je kod Zapadnog kolodvora. Imali su bebicu od šest mjeseci i išla sam kod njih gotovo svakog dana. Bila sam kod njih od 8 do 4 i zarađivala možda 2000 kuna mjesečno, ali trebali su mi novci.

Ponekad sam se osjećala usamljeno i izgubljeno. Najviše zbog jezika koji je bilo jako teško naučiti.

Jednog petka navečer dogovorila sam s prijateljicama iz tima da idemo van. Našle smo se kod mene na piću i kasnije otišle u klub na Šalati. Čim sam kročila u klub, prva osoba koju sam vidjela bio je Ivan. Zvuči otrcano, ali stvarno se to dogodilo. Krenula sam hodati prema šanku da si uzmem piće, a on mi je presjekao put i rekao nešto na hrvatskom. Prijateljica mi je prevela – ‘Izgledaš kao princeza’.

Cijelu noć smo šetali po gradu i pričali. Razmijenili smo brojeve na onim starim Nokijama. Nazvao me odmah sljedeći i pozvao na spoj. Našli smo se u nedjelju na glavnom trgu kod sata i sjeli u Tkalči. Bilo nam je odmah jasno da nam je vrijeme ograničeno. Hodali smo dok sam bila u Zagrebu i to je trebalo biti sve.

Došao je u Toronto odmah nakon faksa

Kad sam se vratila kući u Kanadu, čuli smo se redovno preko Skypea. Bilo nam je prirodno da se čujemo svaki dan jer smo tako radili i u Hrvatskoj. Ali bilo je teško. Nekog voliš toliko jako, a ne možeš ga vidjeti, ni dotaknuti. Odlučili smo da veza na daljinu više nema smisla i Ivan je došao u Kanadu čim je završio faks.

Tada je taman pokrenut program Work Holiday in Canada i on je bio među prvima koji su na taj način otišli raditi u Kanadu. Njegova diploma tamo nije bila primjenjiva pa je radio razne poslove. Konobario je u restoranima, radio na gradilištima, pospremao ručnike u teretani.

Ivan se nije žalio, on je osoba koja će se snaći u svakoj situaciji i ja sam to znala. No, nije bio sretan i vidjela sam to. Toliko je godina potrošio na pravo u Zagrebu, a za što točno?

Jednog smo se popodneva šetali po Torontu i razgovarali o tome. Zaključili smo da nema smisla graditi život tamo, ako znamo da bismo kad-tad htjeli pokušati u Hrvatskoj. Njegova diploma ovdje ipak vrijedi. Ja sam tada imala svoj obrt za produkciju videa i mogla sam radili bilo gdje.

Imali smo dvije svadbe

Kad smo se zajedno vratili u Hrvatsku, stanovali smo prvo kod Ivanovih roditelja u Sesvetama i nakon toga brzo našli stan. Ivan se zaposlio u jednom odvjetničkom uredu kako bi stekao uvjete za polagati pravosudni ispit. U struci se zadržao nekoliko godina, ali je to bio posao koji ga je iscrpljivao.

Ja sam se za to vrijeme bavila videom i počela raditi kao asistentica u razredu u Američkoj školi na Šalati. Paralelo sam pohađala i online faks za učiteljicu.

Ivan i ja vjenčali smo se 2013. godine i to dva puta. Manju svadbu, odnosno večeru s obitelji, imali smo u Kanadi. U Maksimiru je bila ona, klasična fešta od tri dana.

Moja je obitelj bila oduševljena. Još i danas pričaju o tome kako im je to bila najbolja svadba ikad jer u Kanadi sve završava do dva ujutro, a na našoj su dočekali zoru.

Brzo smo pokrenuli svoj biznis

Ja sam nakon vjenčanja nekoliko godina bila na porodiljnom, a Ivan je dotad radio lude sate u odvjetničkom uredu, a kasnije u banci. Htio se maknuti iz toga posla i ostvariti želju da otvori turističku agenciju, a tada se činio kao najbolji trenutak za to.

Tako smo 2015. godine pokrenuli Royal Croatian Tours. Prvi put koji smo isplanirali bio je za moju srednjoškolsku prijateljicu iz Kanade – tjedan dana u Splitu, Hvaru i Dubrovniku. Kad se posao zakotrljao 2019. godine, Ivan je dao otkaz u banci.

Danas planiramo veliki broj tura za naše goste. Htjeli smo Hrvatsku predstaviti svijetu na jedan drugačiji način. Prednost su nam dakako bili moje znanje engleskog i poznavanje zapadnih tržišta.

Živjeli smo od 6200 kuna mjesečno

I onda je stigla pandemija. Rodilo nam se treće dijete, Ivan je dao otkaz i ostao nam je naš posao u turizmu koji je korona preko noći ugušila. Što ćemo sad? Sva putovanja su nam bila otkazana. Nas petero živjelo je mjesecima s 4000 kuna državne potpore i 2200 kuna porodiljnog.

Bilo je na momente teško. Morali smo preseliti iz stana u Zagrebu natrag k Ivanovim roditeljima. Prodali smo auto, kupili jeftiniji i štedjeli koliko god smo mogli. Držala nas je misao da pandemija neće trajati vječno i da će nam posao opet kad-tad krenuti.

U to smo vrijeme imali nešto ušteđevine pa smo krenuli na put po Hrvatskoj. Troškovi su nam bili jako mali jer je bila slaba potražnja – nigdje nije bilo žive duše. Na Plitvicama smo hodali 15 minuta i nismo sreli čovjeka. Zamislite si prazne dubrovačke zidine. Čudo!

Hit videa pokrenuli smo tijekom pandemije

Na putovanja smo gledali kao na investiciju u marketing naše agencije jer smo sve živo dokumentirali videom. Prvo smo pisali blogove, a potom i otvorili YouTube kanal. Prvi video objavili smo u studenom 2020. godine. Prvo smo obišli Osijek, zatim Varaždin, Opatiju, Zadar i Rijeku.

Trebalo mi je dva tjedna da montiram taj prvi video. Danas mi treba svega par dana. Skupljali smo materijal i htjeli smo prikazati što sve nude prekrasna hrvatska mjesta, i to na najautentičniji te najbolji mogući način – kroz šetnju, razgovor s lokalcima, obilaskom povijesnih znamenitosti i kultnih mjesta.

Znali smo objaviti i razna šaljiva videa s Ivanovim roditeljima, o hrvatskim običajima, uspoređivali smo kanadske i hrvatske slatkiše, pekli zagorske štrukle s bakom Jagicom.

Planiramo proširiti svoj posao

I tako video po video, počelo nas je pratiti sve više ljudi. Prepoznali su nas mediji i turističke zajednice koje su na svojim stranicama podijelile naša videa o njihovim gradovima. Danas imamo 30.000 pratitelja, što vjerujem da je igralo veliku ulogu u rastu našeg posla.

Čim je pandemija popustila i granice se otvorile, agencija nam se počela vraćati u normalu. Posao nam se lani vratio na brojke prije korone pa je vrijeme da zaposlimo nekog novog, a planiramo i pronaći veći poslovni prostor za svoj ured.

Hrvatska zaista ima enormni potencijal koji smo mi na vrijeme prepoznali i u koji smo se sami zaljubili. Gdje god da dođeš, imaš nešto za vidjeti – more, planine i ravnice, a upravo sve to, i mnogo više, želimo pokazati ostatku svijeta.

Sadržaj nastao u suradnji s Hrvatskim Telekomom.