“Na kraju godine u anonimnoj anketi sve učenike pitam kako nam je bilo i imaju li prijedloga kako da nam bude bolje. Nakon toga slušam njihove savjete. Ok, ne baš sve, ali neke uvažim”, priča nam Stjepan Šalković, profesor informatike u Srednjoj školi Krapina te nastavlja:

“Rekli su mi da prebrzo govorim pa sam odlučio usporiti. Ako mi se i učini da neću do kraja sata stići obraditi sve što sam zamislio, ne žurim, a sve što nismo stigli napraviti ostavim za idući sat. Traže me i više vježbi, pokazalo se da preferiraju praktičan rad, to im paše zato što na kraju vide rezultat svog rada.”

Osim u srednjoj školi Krapina u koju je došao raditi još kao apsolvent, aktivan je i u KRIK-u gdje s još 15 kolega profesora i nastavnika radi na promicanju ljubavi prema informatici i robotici, otvarajući svijet boljih mogućnosti generacijama koje dolaze.

“U KRIK-u sam od njegovog osnivanja. Kasnije sam preuzeo funkciju predsjednika, koja je nekako više funkcija vođe tima prijatelja koji se dogovaraju, razgovaraju, rade kad i koliko mogu, ali kad preuzmu obvezu onda i odrade. Udruga nam daje slobodu planiranju nekih stvari koje u školi nije moguće realizirati ili bi bilo teže”, priča nam.

U njihovim medaljama komadić je znanja koje su dobili u Krapini

Zimske škole počeli su organizirati prije 20 godina u suradnji s Hrvatskim savezom informatičara i Srednjom školom Krapina u kojoj radi.

“U Krapinu su se dolazili pripremati najbolji mladi informatičari Hrvatske i u medaljama koje su osvojili, vjerujem da ima jedan komadić znanja koje su dobili u Krapini. Zajedno s njima radili smo i s domaćim učenicima i nastavnicima u raznolikim područjima”, kaže dodajući da u vrijeme pandemije zima više nije bila opcija pa su radionice preselili u ljeto.

Dodaje kako sada rade samo s učenicima iz županije te s nešto malo manjim brojem, ali nastoje održati tradiciju. “Polaznici su nam svih uzrasta, od najmanjih koje uvodimo u informatiku do nastavnika kojima nastojimo pomoći da razviju svoje kompetencije. Imamo radionice weba, programiranja, robotike, izrade igara, ukratko svega što zanima polaznike, a za što možemo pronaći predavača”, pojašnjava.

Osmišljavanje i provođenje projekata, rezultati na natjecanjima, suradnja s školama i vrtićima, Zajednicom tehničke kulture i Hrvatskim savezom informatičara, kaže Šalković, razlozi su nagradama koje su dobili. No, temeljan je ipak rad s djecom, njihovo usmjeravanje i motiviranje, dodaje.

Prve radionice informatike imali su u prošlom stoljeću

“U Srednjoj školi Krapina informatička oprema uvijek je bila jedan od resursa koji se vrijedno obnavljao. U početku smo imali jednu učionicu, tada nismo ni sanjali o internetu. Prve radionice informatike bile su 1999., doslovno u prošlom stoljeću”, kaže te dodaje:

“Radili smo grafiku, uglavnom obradu slike i videa te osnovno programiranje. Tada je na radionice dolazilo po 50, 60 djece. U toj jednoj učionici imali smo i manje opreme nego polaznika pa smo je često i posuđivali. Tu nam je od velike pomoći bio Hrvatski Telekom koji nam je pomogao da opremimo učionicu. Donirali su nam dvadesetak računala.”

S vremenom je sve napredovalo. “Sada se na radionicama dizajniraju i programiraju web stranice, kolega Miljenko Ilić s polaznicima radi na robotici, a jako je popularan i 3D ispis. Danas je škola izvrsno opremljena, ravnatelj Ivica Rozijan nastoji da nastavnici imaju sve što im treba za rad, sluša nas i olakšava posao tako da nama ostane brinuti o djeci, a ne resursima”, govori nam.

Nastojim im ne stvarati pritisak

Na to otkriva kako motivira učenike. “Motivirati učenike najteži je dio našeg posla. Nastojim im se što više približiti, ali ipak biti nastavnik. Nastojim se našaliti, pohvaliti, potaknuti, stvoriti dobru atmosferu. Tada sve ide lakše. Jasno je da dođu i vremena kad ne ide, kad uspjeh izostane, ali kažem im da slažu svoje kockice kako im odgovara, da se ne osvrću kad zapnu nego da idu dalje. Nadareni učenici često su aktivni na više polja i teško im je uskladiti vrijeme. Nastojim im ne stvarati pritisak, nego ostaviti dovoljno slobode da sami planiraju.”

Dosta razgovaraju pa svakog usmjerava prema njegovim afinitetima. “Naravno, ima onih koji žele odustati kad nešto postane teško, kad se malo prespava gradivo, ali na kraju svi nađu svoj put. Za uspjeh su potrebni mrvica talenta i puno rada. Kroz sve aktivnosti, zadatke, nastavu i projekte uvijek ispliva jedan dio učenika koji žele i mogu više. Svima koji žele raditi nastojim omogućiti da se razviju, pomognem gdje treba i usmjerim”, kaže.

Ne podižem im letvicu previsoko

No, ne ide sve glatko kao što se čini na prvu. “Danas djeca brzo gube koncentraciju, čim naiđu na nešto teže lako odustaju. Tu nastupamo mi mentori. U tim je trenucima jako važno pronaći način kako održati motivaciju. Zato nastojim da atmosfera na satu bude ugodna i ne podižem im letvicu previsoko”, govori.

“Kroz rad postepeno pomičemo granice pa neki odu dalje no što su očekivali da mogu”, dodaje profesor koji je nebrojeno puta bio član državnog i županijskog povjerenstva za natjecanja učenika osnovnih i srednjih škola te mentor učenicima na državnim natjecanjima za što je dobio i prestižnu godišnju nagradu za izniman doprinos razvitku i unapređivanju tehničke kulture u Republici Hrvatskoj “Faust Vrančić”.

“Nagrada je te 2011. stigla nakon godina rada, a onda je i Krapinski informatički klub 2018. nagrađen za dugogodišnji rad. Baš sam nedavno za 50. rođendan dobio titulu izvrsnog savjetnika za informatiku, no posebno su mi draga priznanja mojih učenika”, priča nam.

Najlakše uče ako uče kroz igru

Uzimajući u obzir sve što mu učenici napišu u anketi, primijetio je da najbrže i najlakše uče, ako uče kroz igru. “Nedavno smo programirali pa smo u zadacima imali Krampusa i Djeda Božićnjaka. Uvijek nastojim da zadaci ne budu strogo matematički pa tako lakše dođu do rješenja. Sjajan primjer učenja kroz igru je projekt Generacije Now u kojem smo doslovno kroz igru razvili digitalnu igračku”, ističe.

Sudjelovali su u raznim projektima, a neki od najznačajnijih su Generacije Now Hrvatskog Telekoma te razni projekti u suradnji s Hrvatskim savezom informatičara, Hrvatskom zajednicom tehničke kulture i mnogim školama. Kroz projekt generacije Now, kaže, dobili su vrijednu opremu za IoT projekte, edukaciju i mogućnost da pokažu radove koje su učenici razvijali.

“Na projekt Generacije Now prvi smo se puta uključili prošle godine, bez prevelikih očekivanja i bili smo ugodno iznenađeni rezultatom. Ideja je bila zadovoljiti projekt, no djeca su dala sve od sebe i od dobivene opreme su napravili digitalni sintesajzer koji je na kraju odnio pobjedu”, govori dodajući da je ideju digitalnog klavira potaknuo kolega Dario Šimag koji je inače glazbenik, a u timu su bili Patrik Živić, Tomislav Martinez i Filip Podhraški.

Dečki su izradili bioničku ruku pomoću 3D pisača

“Sintić je svirao, spremao odsvirano i reproducirao. Ma, samo što ga nismo naučili pjevati”, entuzijastično priča. U drugoj fazi projekta tema je bila slobodna. Od novca koji su dobili u projektu dokupili su senzor koji prati pokrete ruke i odlučili napraviti bioničku ruku. Tim u kojem su bili Tomislav Martinez, Borna Bakliža i Dominik Presečki vodio je učenik Alen Šćuric, a dio mentoriranja odradio je kolega Goran Buntak.

“Dečki su izradili ruku pomoću 3D pisača i senzora pokreta te sve isprogramirali. Ideja je potpuno originalna i tako nešto ne postoji nigdje drugdje. Ruku su razvijali tijekom godine i usavršavali je. Primijetit ćete da je ruka sad druge boje nego na natjecanju. Morali smo raditi iznova jer nam se prva verzija deformirala na vrućini u autu nakon natjecanja. Izgledala je više kao žalosna vrba, nego kao ruka, ali zato sada imamo bolju i jaču bioničku ruku”, kaže u šali, ali s ponosom dodaje:

“Ruka je jedinstvena u svijetu. Ne može podići čašu, ali zato može skinuti kapu ili namjestiti frizuru, možda i malo masirati.” I ove godine su se prijavili na projekt Generacije Now. Poprilično su tajnoviti te ne žele previše otkrivati što spremaju. Došapnuli su nam da će u prvoj fazi u kojoj treba izraditi digitalnu igračku vrlo vjerojatno napraviti brodić kojim će se moći upravljati mobitelom.

Mentorski rad ga ispunjava

“Ove godine nastavljamo raditi na projektu i mislim da je to izvrstan način učenja. Sve pohvale IRIM-u i HT- u, organizaciji, sadržajima, predavačima i nadam se da će takvih projekata za škole i udruge biti još više“, govori nam profesor koji aktivno radi kao mentor učenicima na školskim, županijskim i državnim natjecanjima, ali i smotrama iz područja elektrotehnike i računarstva.

I dok skromno govori o svojim titulama, rado se hvali uspjesima svojih učenika. Između ostalog, svake godine, najmanje jednog učenika priprema za državna natjecanja.

“U prošloj generaciji Antonio Macan, sadašnji FER-ovac, bio je pobjednik natjecanja Worldskills iz područja izrada programskih rješenja, a državnu maturu iz informatike riješio je 100 posto. Prije dvije godine Sandi Šajfar na tom je natjecanju pak bio drugi“, govori nam napominjući da se mnogi bivši učenici rado odazivaju na radionice koje organiziraju u Krapini.

Uspjesi bivših učenika su na ponos

“Neki dan sam zamolio Tomislava Smrečkog, sudionika državnog natjecanja iz informatike i razvoja softvera da mi pomogne u izradi jednog standarda kvalifikacija. Aplikacije su mu u malom prstu. Po završetku FER-a Tomislav je radio kao programer, a uskoro kreće raditi u tvrtki Rimac automobili na autonomnim taksijima. On je poticaj ostalima da vide da se može uspjeti”, kaže dodajući da je još mnogo vrijednih učenika stasalo u Krapini.

Iako je u području informatike i robotike u srednjoj školi još uvijek više mladića no djevojaka, profesor govori da se situacija polako mijenja. “Šteta je što je tako. Tehnička zanimanja i područja još su nekako tradicionalno muška, no ne bi trebala biti“, kazao je pozivajući djevojke da im se pridruže na radionicama KRIK-a čiji rad mogu pratiti na njihovim službenim stranicama.

Sadržaj nastao u suradnji s Hrvatskim Telekomom