Malen, ljubičast i spor. Moj prvi auto i zašto nisam odustajao od njega
Moje dvije godine za volanom Twinga bez serva, ABS-a i klime
Nekih sedam ili osam godina nakon polaganja vozačkog ispita, koji sam htio položiti otkako me tata fotografirao za volanom svog stojadina još početkom 90-ih, došlo je vrijeme da dobijem ključ od svog auta. Prije toga bih tek povremeno vozio auto, kad bih, kao u pjesmi Zabranjenog pušenja “mazno’ ključeve”. A maznuo bih ih samo u krajnjoj nuždi, jer jednostavno nisam htio tu odgovornost da vozim tuđi auto. Htio sam svoj.
Studentski poslovi koje sam tada radio baš mi i nisu mogli omogućiti da si konačno priuštim svoj auto, već su pokrivali neke “dnevne troškove”, točnije džeparac. Stoga, snalazio sam se po gradu sa ZET-om. No, te 2015. godine, uručeni su mi ključevi ljubičastog Renault Twinga iz 2002. godine. Došao je red da se u obitelji auto prebaci na mene. Nisam mogao vjerovati! Konačno sam imao ključ svog auta, kakav god da je bio. Prva misao mi je bila: “Ja sad mogu sjesti u auto, natočiti ga i teoretski otići do Finske i nazad”, koliko god ta ideja bila glupa.
Od opreme nije imao gotovo ništa
A kakav je bio Twingo? Pa uz to što je bio ljubičast, od opreme je imao samo popis želja. Nisam imao klimu, budući da je motor od 1,1 litre zapremnine i svojih 55 anemičnih konjića bio preslab. Nije imao ni servo volan, niti ABS. Nije imao ni radio, premda sam to riješio s 350 kuna i odlaskom u trgovinu s elektronikom. Nakon jednog, dva YouTube videa vratio sam se u trgovinu s dijelovima za autoelektriku jer mi je falio još neki adapter za antenu ili tako nešto, no ugradio sam radio i imao sam luksuz – glazbu.
Nezahvalno bi bilo reći da nije imao baš ništa od opreme. Imao je električne prozore i namještanje retrovizora, što me i dan danas, četiri godine nakon što sam prodao Twingo, zbunjuje. Kako je netko mogao odlučiti da je to razumni paket opreme? Ne imati ništa, ali imati namještanje retrovizora na tipku? Imao je negdje u interijeru natpis Avantgarde, napisan nekakvim kitnjastim fontom, za što još uvijek mislim da je neka interna šala iz Renaultove tvornice.
Prestar za kasko
Nakon početne euforije, došlo je vrijeme da se službeno automobilčić prebaci na mene. Došao sam u poreznu upravu jer se tada još moralo odlaziti tamo, dok se danas sve može riješiti prilikom prijenosa automobila na novog vlasnika. Službenica je izvadila nekakvu knjižurinu za koju sam mislio da sadrži svu pamet svijeta. Nisam bio daleko od istine. U knjizi su bili popisani svi modeli automobila ikad registrirani u Hrvatskoj i koliko im s vremenom opada vrijednost. “Godište?”, pitala je gospođa blago povišenim tonom. “2002.”, rekoh kratko. Nakon ispisivanja hrpe teksta, na printeru starijem od svog Twinga dobio sam izračun prema kojem moram platiti nekoliko stotina kuna prijenosa.
No, dobio sam i bitniju informaciju, procijenjenu vrijednost automobila. Premda je imao “muzejskih” 80.000 kilometara u 13 godina, vrijednost mu je procijenjena na 11.000 kuna. Kako su se točno događale stvari u tim danima prijenosa automobila na mene, ne sjećam se. Sjećam se samo kraćeg razgovora s tadašnjim osiguravateljem, s kojim sam ugovorio obvezno autoosiguranje. Tada mi je ponudio i kasko, no zbog kilometraže i vrijednosti automobila, a i zbog mojih studentskih prihoda, kasno si jednostavno nisam mogao priuštiti, koliko god sam mislio da bi bilo korisno.
Uz to, Twingo nisam ni vozio svaki dan, a tadašnja ponuda kasko osiguranja nije bila nimalo fleksibilna. Dakle, tada sam kasko osiguranje mogao kupiti samo na jednu ratu, a izašlo bi me jednako kao da godišnje odvozim tisuću ili 15.000 kilometara. No, Uniqa osiguranje nudi Smart kasko, koji bi mi u tadašnjoj situaciji bio idealan. Budući da sam Twingo parkirao na ulici, mogao bih uzeti samo osnovni paket koji štiti od klasičnih šteta koje mogu nastati na parkiralištu. No, Twingo bi mogao i osigurati s proširenim paketom, u kojem sam biram kilometražu za koju želim pokriće, a ako sam dobar vozač, aplikacija bi mi tijekom vožnje za dobro ponašanje dala dodatne besplatne kilometre u moj ugovoreni paket.
Bolje je pitanje kamo nisam išao njime
S Twingom sam, u dvije godine koliko sam ga vozio, prošao sve. Do Finske nisam došao, no otišao sam prvi puta autom sam na more. I bio sam bahat. S tih 55 konja krenuo sam autoputom prema moru i sve je bilo okej. Uspješno sam prestizao kamione i stiskao gas do dozvoljene brzine ali zvukovi koje je auto pritom ispuštao nisu bili nimalo ugodni. Bilo mi je vruće bez klime, a zbog golemih prozora, kada bih ih imalo spustio, buka u kabini bila bi nesnosna, a temperature neznatno niže. Ne bih ni čuo taj radio koji sam ugradio.
I tako sam se vozio sve dok mi se u jednom trenu nije zaklopio desni retrovizor. Naravno, bilo je komično, pogotovo jer nisam vozio prebrzo. Popustio je neki vijak od starosti, pa se nije mogao nositi s pritiskom zraka. Ili je popustio neki plastični dio zbog sklapanja i rasklapanja retrovizora. Više se ne sjećam. Sjećam se samo da sam stigao na more i da nisam morao tegliti prtljagu od autobusne stanice do apartmana. Kakav luksuz.
U Twingu sam i zbog svog posla znao prevoziti neke stvari. Tako sam jednom prilikom nakrcao u njega više od deset laptopa. Morao sam čak spustiti zadnja sjedala kako bih ih utovario. Čekajući u jednoj od gradskih gužvi, nisam se mogao riješiti misli kako sam trenutno u auto utovario stvari i do deset puta veće vrijednosti od njega. Nije da sam išta dobio tim razmišljanjem, ali barem na tren nisam proklinjao auto što uz 35 stupnjeva nema klimu. Bar na taj tren.
Vrijeme za rastanak
Nakon dvije godine i gotovo 20.000 kilometara, došlo je vrijeme za oproštaj s Twingom. Naime, ponovno se unutar obitelji pojavio auto koji mogu otkupiti za poprilično malo novca, ako prodam Twingo. Teška srca, Twingo sam stavio u oglasnik uz neki šaljivi opis. Na oglasniku je proveo neko vrijeme, sve dok mi se ujutro nije javio čovjek, ponudio gotovinu i da će odmah doći po auto. Došao je za pola sata, napravili smo krug po ulici nakon čega smo otišli kod javnog bilježnika. Ja sam imao par tisuća kuna u džepu, a tip ključ mog Twinga.
Sljedeći auto bio je samo godinu dana mlađi Fiat Stilo koji također nije bio previše vožen, no imao je par stvari koje ga čine autom 21. stoljeća. Naime, imao je klimu. I gotovo stotinu konja. I retrovizore koji mu se nisu sklapali na autocesti. Ipak, bio je to vrjedniji auto, pa sam konačno mogao ugovoriti kasko, koji mi je dobro došao nekoliko puta u te dvije godine koliko sam ga vozio. Naime, viličar jedne samoposluge na obali imao je ne tako nježan dodir sa suvozačkim vratima, zbog čega je Stilo proveo par dana kod limara. Troška, osim živaca nisam imao, budući da je bio kasko osiguran. Kakvi god da su bili, iako su već davno prodani i u tuđim rukama, oba su vjernim služenjem zaslužila ljubav, a mi kao vozači sigurnu vožnju.
Ovaj članak kreiran je u suradnji s UNIQA smart kasko. Prvo digitalno kasko osiguranje na tržištu koje se aktivira i deaktivira po potrebi i ugovara putem mobilne aplikacije! Preuzmi aplikaciju na svoj mobitel već danas i počni pratiti svoju vožnju. (30 dana besplatno prati kako voziš)