Sa 17 je počeo opsesivno razvijati biznis u polju; sad ima malo čudo na 400 hektara i sina s kojim radi od jutra do mraka
Priča o Mariju Puškariću iz Kaniške Ive koji je počeo s malim, skromnim obiteljskim gospodarstvom
Sa samo 17 godina Marijo Puškarić iz Kaniške Ive kraj Garešnice znao je da je poljoprivreda njegov život. I dok su njegovi vršnjaci promišljali o karijeri ekonomista, inženjera, pilota, Marijo je maštao kako povećati prinos kukuruza i pšenice na poljima tada svog malog seoskog gospodarstva. U to mu se vrijeme otac razbolio, a živjelo se skromno od uzgoja kokica, svinja, krava, pšenice i kukuruza. Osim za učenje, boravak u srednjoj školi u Karlovcu, Marijo je koristio za razvijanje ideja kako unaprijediti poljoprivredni bizinis.
“Ukidanjem carina i zaštita, cijene kukuruza i pšenice znatno su pale u Hrvatskoj i te 2000. godine postao sam svjestan kako ćemo proizvodnjom tih kultura teško opstati. Pratio sam tržište, sve proučio i provjerio i zaključio kako se moram okrenuti novim prilikama: sadnji cikorije, krumpira, crvenog luka i češnjaka koje najvećim dijelom uvozimo” – pripovijeda Marijo jasno nam dajući do znanja kako je zbog razgovora s nama morao na sat, dva prekinuti obilazak polja.
https://video.adriaticmedia.hr/videos/ZuNGBYpt
Od četiri do 400 hektara
A da ih obiđe danas mu treba doista mnogo vremena. S nekadašnja skromna četiri hektra proizvodnju je povećao na čak 400 hektara, malo je i skromno gospodarstvo pretvorio u ugledan poljoprivredni obrt Agro Puškarić koji zapošljava 13 ljudi, ima najmoderniju mehanizaciju i sustav za navodnjavanje, sigurno tržište i poznate kupce te bez problema uz bok može stati bilo kojem poljoprivrednom gospodarstvu u Europi. Godišnje posadi krumpira na 150 hekatara i ostvari urod od oko 7000 tona te je najveći hrvatski proizvođač tog povrća, a slično je i s cikorijom. Crveni luk sadi na 30 hektara , a češnjak na 50 hektara, od kojeg očekuje urod od 300 tona. Tog se povrća u Hrvatskoj godišnje potroši oko 2000 tona, a nažalost najviše onoga iz Kine. Iz te ga se zemlje godišnje uveze oko 1800 tona u vrijednosti oko trinaest milijuna kuna, što i te kako ruši domaću proizvodnju jer je uvozni jeftiniji i naravno niže kvalitete.
Zašto volimo češnjak
Redovito uzimanje češnjaka regulira tlak, razinu kolesterola i šećera u krvi
75 hektara češnjaka godišnje zasadi se u Hrvatskoj
Sve arome domaćeg češnjaka
Na pitanje je li istina da je kineski češnjak doista tako loše kvalitete i kako prepoznati domaći, Marijo diplomatski odgovara „da, naš češnjak sasvim sigurno nije lijep kao uvozni, manji je i nepravnilnih češnjeva, ali zato ima aromu i miris neusporediv s onim iz daleke Kine. Za aromatičan češnjak presudni su, kaže, agroklimatski uvjeti i tehnologija proizvodnje koja je na njegovom OPG-u na svjetskoj razini.
“Bez planiranja proizvodnje, vrhunske tehnologije, navodnjavanja, zaštite bilja, velikog znanja i brige o usjevima vrlo je teško uspjeti. Prije odluke o sadnji krumpira ja sam, primjerice, obišao velike njemačke proizvođače, gledao kako oni rade, čitao dostupnu literaturu na internetu, obilazio sajmove diljem Europe. Vrlo brzo postalo mi je jasno da bez ulaganja u navodnjavanje nema uspjeha. Tada sam uložio 2,5 milijuna kuna u akumulacijsko jezero i opremu za navodnjavanje pa sada ne moram gledati u nebo i čekati kada će pasti kiša”, priča nam Marijo. Gdje će prodati svoje povrće ne mora brinuti. Ima stalne kupce, a jedan od njih je Kaufland kojemu proda 20% svojih proizvoda. Suradnja je odlična, kriteriji su jasni, problema s plaćanjem nema, a to je svakom poduzetniku najvažnije.
Zašto volimo češnjak
400 aktivnih kemijskih spojeva češnjaku daju izuzetna medicinska i kulinarska svojstva
Netipični poduzetnik
Sasvim je jasno kako je on sve samo ne tipični hrvatski poljoprivrednik i poduzetnik jer zadnjih 15-ak godina ne razmišlja o ničem drugom nego kako unaprijediti posao, imati najbolje proizvode, zadovoljne radnike, modernu tehnologiju i vrhunsko znanje. Marijo nije brinuo o tome kakav auto vozi, gdje će na odmor i ima li se najbolji mobitel. Važno mu je jedino bilo živjeti svoj san kroz život na polju.
“Radim naporno, svaki dan od jutra do mraka, često i vikendom, posla je mnogo i mnogo je različitih dužnosti, a najveća nagrada u svemu mi nije novac nego sponzaja da kad obilazim svoja polja vidim usjeve na koje sam ponosan. To je za mene najveći uspjeh”, govori Marijo i dodaje kako se trudi uvijek imati oči otvorene, pratiti što se događa i na polju i na tržištu.
Polje ne trpi površnost
Poljoprivreda ne trpi površnost i neznanje, a on je, kaže, spreman učiti dok je živ i sve naučeno primjeniti. “Nikada nisam novac od proizvodnje trošio na luksuz, moja obitelj i ja živimo skromno. Sve zarađeno ulažem u razvoj, jer samo se tako može uspjeti”, naglašava Marijo. A da je riječ o ozbiljnom razvoju svjedoči činjenica kako je u zadnje tri godine u proizvodnju, novo skaldište, tehnologiju, mehanizaciju… uložio više od 30 milijuna kuna. Oko 10 posto je njegovog novca, ostalo su sredstva banaka i lizing kuća. U posao su, osim njega uključeni supruga i sin Filip koji studira agronomiju. Ima i tri kćeri koje su za sada fokusirane na školu.
I sin Filip živi za zemlju
Iako ima tek 20 godina, sin Filip je, kaže, srce OPG-a jer već sada on je operativni voditelj posla. „Kao i ja, i Filip živi za zemlju i on je poslu posvećen još od srednje škole. On radi plan cijele proizvodnje, i premda studira, upravlja svime s fakulteta, a zajedno donosimo odluke – navodi Marijo i dodaje kako mu je upravo to najveći motiv da radi punom parom. Uobičajenih osam radnih sati za njega je nezamislivo jer obično radi 12 i više, a ne razmišljati o poslu ne može, jer on živi ono što radi. Sigurno je da je upravo to jedan od razloga, što za razliku od brojnih drugih hrvatskih poljoprivrednika, Marijo Puškarić svoj san o uspjehu ostvaruje na domaćem polju.
Sadržaj donosimo u suradnji s Kauflandom.