Ovaj arhitekt ima intrigantnu viziju za Zagreb: 'Donji grad je i prije potresa vapio za obnovom'

Nedavno održano predstavljanje studije ‘Donji grad – već sutra’ izazvalo je veliki interes same struke i predstavnika Grada Zagreba, a predsjednik uprave INGRE Danko Deban tom je prilikom istaknuo kako ovakvim projektima žele pokazati da građani, investitori i Grad Zagreb nisu na suprotnim stranama stola, već su dio istog rješenja. Cilj je, kaže, potaknuti raspravu za pronalazak dugoročnog rješenja za probleme zagrebačkog Donjeg grada.

Inače, studiju je inicirala i financirala inženjering tvrtka INGRA koja obnovu i razvoj gradova prepoznaje kao jednu od ključnih tema u narednom desetljeću, te se želi pozicionirati kao predvodnik developmenta skandinavskog tipa. Takav tip razvoja, ističu iz INGRE, podrazumijeva privatnu inicijativu uz jasnu artikulaciju javnog interesa, građenje koje uzima u obzir utjecaj na okoliš, prisutnost zelenih površina te potrebu osnaživanja javnog sadržaja.

Povodom predstavljanja studije koju su podržali predstavnici struke, ali i sam zamjenik gradonačelnika Luka Korlaet, razgovarali smo s jednim od autora studije, nagrađivanim arhitektom i predavačem na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, Marojem Mrduljašem.

TELEGRAM: Iz koje ste perspektive pristupili ovoj studiji i kako je uopće došlo do njezine izrade?

MRDULJAŠ: Studiji sam pristupio iz dvije perspektive. Jedna je stručna, a druga osobna. Već dugo živim i radim u centru Zagreba i kroz neposredno, svakodnevno iskustvo poznajem prednosti i nedostatke povijesne jezgre. Kao nastavnik na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu potičem svoje studente da neposredno iskuse urbanu stvarnost, te ističem nužnost empatičnog odnosa prema temama koje istražujemo.

Kada mi je INGRA prišla s idejom otvaranja interdisciplinarnog dijaloga o obnovi povijesne jezgre nakon potresa, predložio sam da odmah krenemo u konkretnije istraživanje. Željeli smo izaći s jasno utemeljenim, ali i radikalnijim prijedlozima kako bi imali o čemu razgovarati. INGRA je tu ideju podržala, pa sam okupio istraživački tim, a kao autor pridružio mi se i arhitekt Pero Vuković, te arhitektonski ured ARHIV koji je vjerojatno najdinamičniji i najpropulzivniji u Zagrebu.

TELEGRAM: No, recentni potresi nisu bili jedini povod ove studije. Zagreb je i prije vapio za obnovom. Što je po Vama najveći problem?

MRDULJAŠ: Katastrofalni događaji poput poplava, potresa, velikih požara ili ratnih razaranja često su kroz povijest bili pokretači temeljitih preobrazbi gradova. Potres u Zagrebu, srećom, nije bio toliko snažan da izazove veća razaranja, ali je povijesni dio grada ostao ranjen, prepun ožiljaka koji su i danas vidljivi. Pokazalo se kako su zgrade neodržavane, neobnavljane i neprilagođene suvremenim tehničkim standardima.

No, to tehničko stanje tek je jedan dio problema kojih su mnogi svjesni, ali smo se već toliko privikli na njih da ih prihvaćamo. Ima dosta zgrada koje su u svakom pogledu substandardne, unutarnja dvorišta su zapuštena i preizgrađena, javne institucije kao što su vrtići, škole i ambulante rade u neprikladnim uvjetima, parkovi koje održava Zrinjevac i koji su u vlasništvu grada su nedostupni ili nedovoljno vidljivi za javnost, a mogućnosti da se unaprijedi mreža javnih prostora se ne iskorištava.

Nova gradnja u Donjem gradu formalno se pridržava urbanističkih uvjeta, ali ne uzima u obzir niti javnu domenu niti ekološka pitanja. Neke od tih problema istraživale su i prethodne generacije arhitekata, urbanista i povjesničara umjetnosti i drugih stručnjaka, no oni su ostali neriješeni ili se situacija još i pogoršala. I to nas potiče da nanovo promislimo središte grada kroz pristup koji bi bio naglašenije problemski i kontekstualan, a što nije moguće regulirati samo kroz normativni Generalni urbanistički plan.

TELEGRAM: Dakle, cilj studije je nanovo promišljanje razvoja središta grada. Kako je to zamišljeno?

MRDULJAŠ: Tako je. Inicijalno, cilj nam je bio potaknuti promišljanje razvoja Donjega grada, te dovesti u pitanje postojeće modele i mehanizme upravljanja izgrađenim okolišem. Konstruktivna obnova nakon potresa primarno je tehničko pitanje koje je već precizno elaborirano u više studija i knjiga.

Umjesto toga, usmjerili smo se na zamjenske gradnje ili gradnje na praznim parcelama, a koje bi bile drugačije od recentnih interpolacija koje su vođene isključivo komercijalnim interesima i gdje je jedini bitni parametar kvadratni metar stambene površine. Većina onoga što danas vidimo u Donjemu gradu samo je posljedica normativnih pravila GUP-a, konzervatorskog formalizma i interesa investitora. Grad kao zajednica od tih gradnji malo ili ništa ne dobiva, ili čak gubi.

TELEGRAM: Može li se preokrenuti taj obrazac?

MRDULJAŠ: Odlučili smo istražiti može li se naći zajednički interes između svih građana Zagreba, investitora i krajnjeg korisnika, uz gradske službe kao posrednike u tom procesu. Ne može se grad razvijati na način da je pojedinačna osnovna urbanistička strukturna jedinica. Gdje je tu javni prostor, gdje su drugi komercijalni i javni sadržaji, kako aktiviramo dvorišta? Također, aktivni i jednakopravni sudionik u tom procesu pregovaranja treba biti i priroda.

Donji grad ima puno više potencijala nego što ih sada koristi i nas je zanimalo možemo li kroz mali broj pojedinačnih, ali ambicioznih arhitektonskih intervencija poboljšati njegovu urbanu kvalitetu. Također, jasno je da ne možemo apstraktno projektirati čitavi blok ili čitav Donji grad kao homogenu cjelinu jer je u njemu bezbroj vlasnika.

No, ono što možemo jest da svaku pojedinačnu intervenciju promišljamo na način da utječe na to kako blok funkcionira i živi. Jedna pametna intervencija može podržati već postojeće kvalitete koje su nedovoljno iskorištene, primjerice, otvoriti za javnost fragmente prirode u dvorištima, uspostaviti kontinuitet javnog prostora i osnažiti heterogenost sadržaja.

TELEGRAM: Zašto obnova u Donjem gradu stoji?

MRDULJAŠ: Konstrukcijska obnova nije fokus naše studije, ali iz osobnog iskustva mogu reći da se radi o nesretnoj kombinaciji dvije inertnosti; inertnosti institucija i inertnosti samih stanovnika i vlasnika stanova u Donjem gradu. Projektanti su mjesecima ili godinama bili blokirani razradom standarda i procedura, zahtjevi dugo stoje neriješeni, a vlasnici i stanari ne znaju kome se obratiti za pomoć.

Imate jednu gradsku i više privatnih firmi koje se brinu za održavanje zgrada i oni su se pokazali kao potpuno beskorisni. Sami stanari kalkuliraju. Iako se financira kompletna konstruktivna obnova, oni se moraju privremeno iseliti i platiti završne interijerske radove. Većina ih na to nije spremna, iako će konstruktivna obnova povećati sigurnost i kvalitetu zgrade, ali i i samu cijenu nekretnina. Također, dva potresa su se već dogodila, pa se po čistoj statistici očekuje da se oni skoro neće ponoviti.

Građani gledaju malo napukle debele ciglene zidove zgrada s kraja 19. i početka 20. stoljeća i misle kako je to ipak ‘solidno’ napravljeno, u duhu ‘nekada se znalo kako se dela, ipak je to bila Austro-ugarska’ i slično. Uopće ih ne zanima mišljenje struke i čak misle da ih netko želi prevariti i prodati im radove koji im ne trebaju. Upravo je nevjerojatno da vlasnici odbijaju mogućnost da im država i grad plate obnovu i praktički poklone novonastalu vrijednost.

Tužno je vidjeti to ogromno nepovjerenje građana i prema stručnjacima i prema institucijama. Upravo na primjeru obnove koja stoji vidimo da država i grad kao institucija za građane praktički ne postoje. Čuju se obećanja, ali ih gotovo nitko ne shvaća ozbiljno.

TELEGRAM: Je li po Vašem mišljenju Zagreb ‘mali Beč’ i treba li težiti zaštiti ambijenta Donjeg grada?

MRDULJAŠ: Patetično je i submisivno jedan ozbiljan grad nazivati umanjenom varijantom jednog drugog grada. To bih nazvao više simptomom kompleksa manje vrijednosti. Zagreb i Beč bili su dio iste državne zajednice i kultura Zagreba bila je pod snažnim utjecajem Beča, no i pioniri hrvatskog modernizma poput Viktora Kovačića zagovarali su emancipaciju od centra utjecaja.

Kada već govorimo o usporedbi, Zagreb je uzbudljiviji zbog svoje pozicije ispod Medvednice, pa zatim i zbog modernističkog sloja druge polovice 20. stoljeća. No, Zagreb je prepun nekonsolidiranih dijelova, preskakanja problema, slamova i favela usred grada. Na tom planu, svaka usporedba s Bečom ili bilo kojim drugim uređenim i konsolidiranim gradom prestaje.

TELEGRAM: Kako izgleda revitalizacija Donjeg grada po vašim razvojnim scenarijima? Spominjete model urbanističkog pregovaranja i urbanistički bonus. Kako osigurati dijalog građana, privatnih investitora i Grada u tom kontekstu?

MRDULJAŠ: Naši spekulativni scenariji predviđaju puno preciznija i detaljnija pravila nego što ih predviđa GUP. Oni precizno propisuju omjere između uloženog i dobivenog te se inzistira da svaka nova gradnja bude doprinos javnoj domeni. Ti doprinosi se odnose na tri glave grupe: javne prostore, programsku heterogenost te elemente zelene i održive gradnje. Što su veći ti doprinosi, proporcionalno su veće i raspoložive površine za komercijalni dio investicije.

Testirali smo tri tipa scenarija. Dakle, oni koji ostaju unutar okvira postojećeg GUP-a, zatim oni koji ga prekoračuju u smislu visine izgradnje, te scenariji koji povezuju više pojedinačnih investicija u urbane sustave. Pokazalo se da je već i unutar glavnih parametara GUP-a moguće ostvariti kvalitativne pomake, s tim da GUP, kada se promatra cjelina bloka teoretski dozvoljava veću gustoću izgrađenosti nego što je to danas slučaj.

Naše scenarije testirali smo na korektnim lokacijama u dva bloka; u bloku 11 između Prilaza Gjure Deželića, Klaićeve, Kačićeve i Primorske koji nas je zanimao zbog velikog parka u dvorištu, te u bloku 68 između Jurišićeve, Draškoviće, Palmotićeve i Amruševe čija nutrina skriva mali vrtić koji je, uz sve, i preizgrađen zbog kompleksa HT-a koji će se uslijed promjena u tehnologiji vjerojatno djelomice isprazniti.

Analizirali smo i blok 41 između Bogovićeve, Palmotićeve, Boškovićeve i Gajeve, ali tamo nismo predlagali scenarije jer se radi o izuzetno osjetljivom prostoru s jednom od najvećih objedinjenih parcela u centru grada.

TELEGRAM: Postoji li već nekakav dobar primjer interpolacije u Donjem gradu?

MRDULJAŠ: Naš argument za drugačiji tip arhitekture u Donjem gradu već je prisutan: imamo čitav niz zgrada koji je odstupao od pragmatičnog standarda. Raspoznajemo i čitav niz projekata koji odstupaju od generičke ugrađene kuće sa stanovima. Napravili smo katalog nekih od tih primjera koje mi zovemo ‘digresijama’ i sastavili svojevrsni urbani rječnik koji će pomoći za nove arhitektonske intervencije.

Važan dio identiteta Donjega grada proizlazi upravo iz tih ‘digresija’. Spomenimo samo zgradu Kinoteke u Kordunskoj, Marijana Haberlea ili pak meni posebno drag Dom Matice obrtnika u Ilici kojeg su projektirali arhitekti Aleksandar Freudenreich i Zvonimir Požgaj krajem 1930-ih. Ta visoka zgrada interpolirana je u Ilicu i unutar sebe sadrži divan interijerski skver s galerijom. To je natkriveni i zaštićeni urbani ‘dnevni boravak’ koji je preko današnje pivnice moguće doći do dvorišta s parkom u Dalmatinskoj.

Ima i suvremenih primjera među kojima ću izdvojiti mjerilom skromni projekt Miodraga Dragojevića i Andreje Ilijanić također u Ilici nakon Akademije likovnih umjetnosti. Ta stambena zgrada odstupa od građevinske linije te formira mali trg razvijen oko stabla koje se već nalazilo na parceli. U prizemlju su komercijalni prostori, a zgrada je dozvoljavala i prolazak prema nutrini bloka.

TELEGRAM: Možete li dati primjere i neki loših interpolacija ili prenamjena prizemlja zgrada u Donjem gradu? Koja su rješenja naprosto nedopustiva?

MRDULJAŠ: U nekim recentnim interpolacijama susrećemo upravo šokantnu situaciju da su u prizemljima smještene garaže ili je ulaz u garažu dominanti element prizemlja koje je potpuno zatvoreno prema ulici. Vidimo kako suburbani nouveau riche mentalitet i načini života prodiru u jezgro grada. Aktivna prizemlja su poželjna, ali znamo i da su mnoga prazna i da nije opravdano inzistirati da se ona uvijek izvode.

No, na tragu razmišljanja o novom tipu stana, u prizemljima mogu biti fleksibilni prostori koji već po potrebi mogu biti u različitim funkcijama. Podsjećam na nužnost veze između potencijalno javnog dvorišta i ulice, a preko privatne parcele i tu se vraćam na naše scenarije.

Što nam je prioritet, forma ili sadržaj? Možemo li dozvoliti jedan kat više, pa da prizemlje u većem dijelu ostane slobodno i funkcionira kao natkriveni trg i spoj prema parku, školi i li vrtiću? Već i sadašnji GUP zahtijeva veliki protupožarni prilaz u dvorište i tu već imamo potencijal uspostavljanja tih veza, pod preduvjetom da se regulira pravo služnosti.

TELEGRAM: Tvrdite da unificirani pristup putem GUP-a neće riješiti probleme Donjeg grada. Zašto?

MRDULJAŠ: GUP je plan velikog mjerila i neosjetljiv je na detalje i lokalne specifičnosti. Neke od tema o kojima govorimo mogle bi se adresirati detaljnijim planom, no za nas je svaka parcela specifična i mogla bi biti podložna pregovorima i analizama. Tako bi se odmaknuli od statičkih planova prema više dinamičkom modelu. Praksa pokazuje da su tumačenja statičkih planova i odredbi ne mogu zahvatiti specifičnost svake pojedine situacije.

Danas postoji obaveza provođenja arhitektonskog natječaja u užoj zaštićenoj zoni Donjega grada, no i natječaj je nedovoljno interaktivan i često se svede na formalna pitanja. Iz birokratiziranog i normativnog načina planiranja i upravljanja gradom, trebalo bi se okrenuti prema novim modelima. To zahtjeva agilne, nepristrane i stručno odlično kapacitirane gradske službe s autoritetom posredovanja između različitih interesa. U gradskim službama trebali bi raditi najkvalitetniji i odlično plaćeni stručnjaci, oni su ti koji imaju moć usmjeravanja razvoja grada.

TELEGRAM: Spominjete i zelene parkove između blokova zgrada. Primjerice, onaj iz Dalmatinske ulice. Postoji li još takvih zelenih površina koje nisu iskorištene, a imaju veliki potencijal i mogle bi biti dostupne građanima? Kako riješiti pristup u te parkove? I jesu li mogući sadržaji u tim parkovima?

MRDULJAŠ: Kada razmišljamo o Donjem gradu, prve asocijacije su reprezentativne promenade Zelene potkove. No, parkova i zelenila ima i u unutrašnjostima blokova. Ponekad se radi o fragmentima i privatnim parcelama, no ima i parkova koji su u javnom vlasništvu i koje uredno održava Zrinjevac. Park u Dalmatinskoj je gotovo kultno mjesto, naročito za roditelje s manjom djecom.

Tajna njegovog uspjeha jest u jednostavnoj činjenici da su se poklopila tri preduvjeta: prvo je postojanje parka, drugo je dostupnost iz više pravaca, u ovom slučaju iz Dalmatinske i Ilice, te treće postojanje kafića. Samo jedan blok dijagonalno, prema jugozapadu nalazi se puno veći, pa i ljepši park južno od Prilaza Gjure Deželića koji smo uključili u našu analizu.

Pa ipak, on se koristi u znatno manjem intenzitetu iz jednostavnog razloga što je dostupan samo iz jednog pravca i jer nema kafića, pa time niti toaleta. Potrebno je jako malo da neki prostor procvjeta, pa i da bude ekonomski uspješan.

TELEGRAM: Kako Zagreb stoji po pitaju ekologije i održivosti? Ima li prostora za unaprjeđenja?

MRDULJAŠ: U Donjem gradu gotovo nikakva pažnja nije posvećena tim pitanjima i upravo tu postoji mogućnost napretka. To nije samo pitanje energetske obnove nego naprednijih modela razmišljanja o metabolizmu grada. Danas zgrada može biti gotovo samoodrživ sustav, te može gotovo u potpunosti reciklirati vlastite otpadne vode i to putem rješenja baziranih na prirodi. Pročišćivač vode može istovremeno biti i zeleni vrt s ribnjakom.

Kompostana proizvodi toplinu koja se može vratiti u sustav grijanja. Susrećemo problematične situacije asfaltiranja dvorišnih površina koje ljeti stvaraju male toplinske otoke i ne dozvoljavaju prirodno upijanje vode u tlo, a slično vrijedi i za krovove. U blokovima u većoj ili manjoj mjeri priroda je već prisutna, no tu zelenu infrastrukturu treba jačati te senzibilizirati i poticati lokalne zajednice da sudjeluju u tom procesu.

TELEGRAM: U studiji se razmatraju novi modeli gradnje koji bi zadržali postojeće, ali i doveli novo stanovništvo različitih socijalnih skupina i životnih stilova u Donji grad. Možete li to malo objasniti? Naime, postoji mišljenje da bi u centru grada isključivo živjeli samo novi stanari koji mogu platiti skupi kvadrat stana.

MRDULJAŠ: Neizbježno je da je većina nekretnina u centru grada jedne EU države skupo ili skuplje nego na periferiji. U Zagrebu još uvijek u centru susrećemo heterogenost stanara u smislu njihove platežne moći što je djelomice i posljedica modela alokacije stanova u socijalizmu. Cijene novih stanova u centru grada su astronomske i nerealne, ali kao i u drugim gradovima, često je riječ o investicijama, ne nužno o pitanju prestižnosti ili poželjnosti života u centru.

Naime, u tom istom centru i dalje otpadaju dijelovi fasada na pločnik, što je opasno i baš se ne uklapa u definiciju poželjnog mjesta za život. Jedan od mogućih mehanizama održavanja socijalne heterogenosti su i javne investicije i to na tragu već postojeće prakse. Vi u centru imate domove za starije osobe, imali smo nekada i studentski dom. S tom praksom se može nastaviti, a zamisliva je i izgradnja gradskih stanova. Zašto graditi na dalekoj periferiji, kao što je sada slučaj?

Ako grad strateški želi socijalnu heterogenost u centru grada, on u nju može i investirati. Upravo je Beč uzoran primjer sustavnih investicija u gradske stanove s tradicijom dužom od jednog stoljeća i gdje je strategija oduvijek bila da se socijalno stanovanje ne getoizira na periferiju. No, nas zanimaju heterogenosti svih tipova, a koje potiču vitalnost grada i kulturne razmjene.

Zanimaju nas nove tipologije koje uvode i novu kulturu stanovanja. Također, turizam nije isključivo neprijatelj, iako ima gentrifikacijske učinke. Zagreb nije Venecija ili Split, ali dovoljno je velik da može apsorbirati turiste koje treba vidjeti kao vitalizirajuće partnere i sugrađane.

TELEGRAM: Za obnovu Zagreba već je osigurano više od 800 milijuna eura. Kažete da je Zagreb, u prvom redu njegov centar, doživio gotovo idealnu situaciju – proživio je snažan, ali ne i devastirajući potres, a zatim je dobio i novu, prema javnom dobru orijentiranu gradsku upravu. Stvoreni su preduvjeti za novi početak. Mislite li da će to biti dovoljno?

MRDULJAŠ: Situacija se odvija u suprotnom pravcu. Čini se da se dio raspoloživih sredstva uopće neće uspjeti iskoristiti. I dok se proces obnove u javnim zgradama ipak odvija, stambene zgrade u privatnim vlasništvima stoje zaglavljene u limbu između nepovjerenja između građana i institucija koji sam već opisao.

Također, ne govori se o gradu kao cjelini i o urbanističkim pitanjima. Pravila alociranja sredstava za obnovu vjerojatno ne podnose pretjeranu fleksibilnost, ali hipotetski postoji čitav niz mogućnosti. Možda bi se ta sredstva trebalo preusmjeriti u ostvarivo i u domenu koja nije opterećena mikro-interesima građana. Ako građani nisu spremni sudjelovati, može li se sredstva obnove preusmjeriti u obnovu infrastrukturu? Ili, može li se ići upravo u nove zamjenske gradnje. Zašto Grad ne bi bio investitor kao Beč?

---

Sadržaj nastao u suradnji s tvrtkom INGRA.