Nikola Dmitrović, 42- godišnji je profesor matematike i informatike i odnedavno ravnatelj zagrebačke XV. gimnazije, inače jedne od najuspješnijih svjetskih škola na međunarodnim natjecanjima znanja. I sam je dugi niz godina pripremao i vodio timove iz MIOC-a na natjecanja iz informatike, a njegovi učenici osvajali su zlatne i srebrne medalje, te su u zadnje četiri godine tri puta svi bili članovi olimpijskog tima.

Danas, iako je ravnatelj te elitne gimnazije i dalje radi sa svojim natjecateljima, a uključuje se i u organizaciju i pripreme za natjecanja iz ostalih predmeta. Za Telegram je ispričao kako se time počeo baviti, koja je uloga mentora u cijelom tom procesu, te kakav je angažman potreban da bi se stvorili vrhunski timovi prepoznati u svijetu, ali i nove generacije koje će mijenjati svijet nabolje.

Privlačio ga je rad s natjecateljima iz informatike

Želja da predaje u MIOC-u pojavila se još kada je kao student na PMF-u ondje odrađivao praksu, a tu je priliku dobio nekoliko godina poslije diplome. Predavao je tada u privatnoj ekonomskoj školi i stigao mu je poziv iz MIOC-a da na jedno polugodište dođe predavati informatiku. Bez razmišljanja je dao otkaz i odazvao se pozivu. “Nisam previše dvojio, iako je to bio posao na pola radnog vremena i na šest mjeseci”, prisjeća se Dmitrović i dodaje da se na polugodištu otvorilo mjesto za profesora matematike, pa je ostao i još neko vrijeme paralelno predavao oba predmeta.

“Kako je vrijeme odmicalo preuzeo sam samo informatiku i pomalo se počeo uključivati u rad s natjecateljima. Tada s time najviše bavio naš pokojni kolega Mladen Pregrad. Mene je sve to jako zanimalo i privlačio me rad s natjecateljima, ali bio sam suviše mlad i nisam se htio previše gurati. U početku sam pomagao starijem kolegi i bio backup”, prisjeća se Dmitrović.

Inače, za cijelu tu priču oko natjecanja profesor Dmitrović prvi put je čuo na trećoj godini fakulteta. Studirao je sa Zvonimirom Bujanovićem, danas profesorom na PMF-u i tada jednim od naših top informatičkih natjecatelja iz matematike i informatike. “Sjedio je pored mene i nešto šarao, pisao po papiru i onda sam ga upitao što to radi? Odgovorio mi je da su to zadaci za natjecanja, objasnio mi sve o tome i ta me priča prilično zaintrigirala”, prisjeća se.

Sami pronalaze novac za natjecanja

No, Dmitrović se u cijelu tu priču aktivno uključuje 2008. godine i od tada sa svojim učenicima putuje na natjecanja iz informatike u Ameriku koje svake godine organizira American Computer Science League (ACSL). “Prvi odlazak u Ameriku bio je na Topcoder HS natjecanje u ožujku. Natjecalo se troje naših učenika koji su ušli u finale, a među njima je bio i Igor Čanadi, jedan od naših legendarnih natjecatelja. Pomagao sam im oko priprema i u jednom trenutku Igor mi je rekao; ‘Ajde profesore idite s nama u Ameriku da vidite kako sve to izgleda, a i treba nam mentor koji će nas voditi’. I tako su me njih trojica, u dogovoru s tadašnjom ravnateljicom, odveli u Chicago“, prisjeća se Dmitrović i dodaje da je to natjecanje platila jedna američka informatička firma kako bi privukla nove generacije programera.

Dva mjeseca kasnije s profesoricom Renatom Gjurić vodi grupu od petnaest učenika u Washington na finale ACSL natjecanja. “Do danas sam osam puta putovao u Ameriku. Zadnji put smo vodili deset učenika, odnosno dva tima u New York i to je koštalo 150 tisuća kuna”. Objašnjava da je dio troškova tog natjecanja platilo Ministarstvo i Grad Zagreb, a sto tisuća su sami prikupili od raznih IT kompanija koje su prepoznale njihov rad. I upravo su, govori, ta natjecanja nadogradnja koju pružaju svojim natjecateljima.

“Zanimljivo je da naši timovi na tim natjecanjima zadnjih godina nikada nisu bili ispod trećeg mjesta. Uvijek su na postolju i to im je dodatno iskustvo za ostala natjecanja poput Olimpijade ili državnih natjecanja, a da ne kažem što im znači biti u New Yorku pet dana, pa otići u muzeje, letjeti avionom. I to je ono što mi radimo. Smišljamo kako da unaprijedimo cijelu stvar”, govori profesor.

Svi članovi olimpijskog tima su Miočani

I u školi je tih godina počeo intenzivnije organizirati pripreme za natjecanja jer se dogodio i maleni pad u rezultatima. Njihovi su učenici bili prisutni na svim natjecanjima, ali nisu osvajali toliko medalja kao prije. “Peta gimnazija u Klaićevoj je bila dominantnija, a imali su i nekoliko članova olimpijskog tima. No, zanimljivo je da ta ekipa MIOC-a koja je u natjecanjima tada bila ispod V. gimnazije zapravo jedna stvarno super generacija. Danas su ti ljudi svuda po svijetu, imaju svoje startupe, zaposlili su se u Facebooku i Googleu na visokim funkcijama, a neki od njih su doktorirali na svjetski poznatim sveučilištima”, govori Dmitrović.

Nakon što je preuzeo sve timove natjecatelja iz informatike odlučili su, objašnjava, malo pojačati i modernizirati pripreme, te uvesti nove metode i sustave za rješavanje zadataka . “Naišle su nam i super generacije koje smo uhvatili i malo po malo smo potpuno preuzeli primat”, kaže ravnatelj i naglašava da je zadnjih deset godina veliki broj medalja s domaćih i međunarodnih natjecanja završio u MIOC-u.

“Uvijek je u pojedinim krajevima Hrvatske postojao netko tko je bio je u olimpijskom timu, no prošle godine se prvi put dogodilo da smo osvojili sve što se moglo osvojiti na državnom natjecanju iz informatike. Dakle, svih dvanaest medalja, a zadnje tri od četiri godine svi članovi olimpijskog tima naši su učenici”, naglašava ravnatelj.

Nitko ne očekuje od trenera da zabije gol kao Ronaldinho

Među današnjim natjecateljima ističe maturante Patrika Pavića i Dorijana Lendvaja koji trenutno u svojem portfelju imaju tri zlatne medalje sa svjetske olimpijade i sjajne rezultate na drugim informatičkim natjecanjima. “I dalje se natječu, ali smo nažalost zbog korone propustili dva odlaska u Singapur. I to je nešto čemu su se jako radovali. Odradili smo sva ta natjecanja online, ali to nije isti doživljaj. Patrik i Dorijan također postižu i sjajne rezultate iz matematike i to je jedna snaga u cijeloj toj priči jer pravi informatičar mora jako dobro znati matematiku, bez toga ne ide”, objašnjava profesor i dodaje da njih dvojica već polako preuzimaju vođenje nekih timova iz nižih razreda.

“I to je velika stvar u cijeloj ovoj priči. Naši bivši olimpijci kad upišu fakultete vraćaju se u školu i preuzimaju timove, dodatno rade s njima i prenose znanje na razini za međunarodna natjecanja”. Objašnjava nam da i on sam tu razinu jako teško može pratiti. “Ali nitko ne očekuje da trener može zabiti gol kao Ibrahimović ili Christiano Ronaldo. Isto tako ne očekuje se od mentora da zna riješiti najteži zadatak nego da potakne natjecatelja kad je za to vrijeme, da organizira, menadžira, savjetuje i najvažnije bude uz učenika”, govori.

Kod nas se upisuju natjecatelji iz cijele zemlje

Većina osnovnoškolaca koji su postizali rezultate na državnim natjecanjima dolaze u MIOC, a zadnjih godina, kaže Dmitrović, za to se sve više odlučuju i natjecatelji iz raznih krajeva Hrvatske. “Evo i ove godine imamo učenike iz Rijeke, Vinkovaca, Hrvatske Kostajnice. Svi oni su bili državni natjecatelji u osnovnoj školi i kasnije su upisali MIOC”, govori ravnatelj.

I zbog toga se puno puta susretao s komentarima da je lako s takvim učenicima osvajati zlato. “To je s jedne strane olakotna okolnost. Lakše je možda napraviti zlatnog olimpijca od djeteta koji je četiri puta u osnovnoj školi bio državni prvak i već je član juniorskog olimpijskog tima, ali prema takvim učenicima imate i veliku obvezu. Ne možete ih prepustiti sebi samima i čekati da po defaultu postanu netko i nešto. Takvim natjecateljima morate osigurati dodatne pripreme i dobre uvjete za rad”, objašnjava.

Spominje i elitna natjecanja u Americi, Rusiji i Rumunjskoj koja nisu financirana od strane Ministarstva ili Hrvatskog saveza informatičara koji organizira olimpijadu. “Odlasci na ta natjecanja su zapravo nadogradnje za koje mi sami tražimo izvore financiranja. Taj naš dodatni angažman se isplati jer natjecatelji ondje dobivaju iskustvo i sigurnost”. S druge strane, nastavlja Dmitrović, s učenicima koji se natječu posebno se radi i na redovnoj nastavi. Iako to nije propisano u kurikulumu oni rješavaju i dodatne, napredne zadatke koje im zadaju njihovi nastavnici.

U pripremama je bitna kreativnost, pa i strpljivost

“Natjecatelji također odlaze i na ljetne kampove i zimske škole u organizaciji Hrvatskog saveza informatičara čiji sam vanjski suradnik i to bude jako korisno. Ondje veći dio dana programiraju, rješavaju zadatke, svađaju se oko rješenja, zadaju si izazove, a u slobodno vrijeme igraju picigin na plaži ili se druže”, govori i dodaje da je najbitnije motivirati učenike i konstantno smišljati nove ideje.

“Mislim da do sada niti jedne pripreme nisu bile identične onima od prethodnih godina. Mentori moraju biti kreativni i drugačiji, trebaju pronalaziti načine kako im prenositi ideje i načine razmišljanja tijekom rješavanja algoritamskih problema. Nema smisla pokazivati im gotova rješenja jer je svaki zadatak drugačiji i što više zadataka riješe samostalno ili kroz diskusiju rezultat će biti bolji, pa im konstantno dajemo hintove”, kaže Dmitrović.

U cijelom tom procesu, nastavlja, treba biti strpljiv. “Sjećam se da sam u počecima kada sam imao timove iz prvih razreda znao jako pritisnuti da što prije dobijem natjecatelje, pa bi od njih pedesetak opstalo petero koji bi to postigli i da su sami radili. I tada sam promijenio pristup i shvatio da ne treba žuriti. Treba ih polako uvoditi i na neki način prevariti; jer kada shvate da su predaleko dogurali neće odustati. I s takvim pristupom ostajalo ih je i petnaestak u sustavu”, objašnjava.

Klinci u MIOC-u nevjerojatno su motivirani

Profesor Dmitrović vjeruje da su u MIOC-u predavanja iz svih predmeta na malo višoj razini. “Ovdje radimo drugačije. Kritički se razmišlja, ako treba dubi se i na glavi da bi se nešto smislilo, prenijelo, drugačije napravilo. I to nije slučaj samo kod matematike ili informatike. Svi nastavnici rade tako. Evo, primjerice, na hrvatskom učenici pišu eseje, imaju rasprave, debate, pa čak i glume. I takav bi pristup trebao biti u svim školama, ali s druge strane morate imati učenike koji su motivirani i žele raditi”, govori ravnatelj.

Prvi put se s toliko motiviranim klincima susreo još kao student na praksi u MIOC-u i zato je poželio jednog dana ovdje raditi. “Ta djeca stvarno slušaju na satu, upijaju ono što im govorite, odgovaraju na pitanja, zajedno razmjenjujemo ideje i debatiramo. Često i kontriraju nekim mojim idejama, pa zajedno pokušavamo pronaći rješenje”, opisuje profesor i dodaje da ne bi mogao raditi s učenicima koji imaju problema s disciplinom.

“Ne bih mogao uvoditi red u razrede koji su nezainteresirani jer želim raditi i prenositi znanje. Suosjećam s onim profesorima koji žele isto, a onda im se sat svede na prepucavanje s nekim učenikom jer baca stolice ili izlazi kroz prozor. Ovdje toga nema. Uđete u razred, bacite par pošalica i kažete idemo delati i oni svi krenu delati”, smije se Dmitrović.

Nikada nije zamjerao natjecateljima na lošem rezultatu

U natjecanjima, govori, postoji isključivo pozitivno suparništvo, no ponekad se i sam nađe u problemu jer u timu ima učenike koji osvoje zlato, pa i one koji su na zadnjem mjestu. “Nekad na državnim natjecanjima od dvanaestero učenika zna biti jedanaest Miočana i htjeli – ne htjeli netko od njih će biti prvi, a netko zadnji. I s ovim prvim slaviš, daješ mu five, veseliš se s njim, a onog na zadnjem mjestu tješiš, bodriš i pokušavaš sve okrenuti na šalu”, govori Dmitrović i dodaje da nikada do sada nije zamjerio svojim natjecateljima kada su gubili ili nisu uspjeli riješiti neki zadatak.

“Nažalost sam viđao mentore koji su to radili. I to nije u redu. Ta natjecanja nisu obavezna i mi na njima sudjelujemo jer nam je to gušt. To je samo dodana vrijednost i ulaganje u učenika uz nadu da će možda jednog dana biti prepoznat u sustavu ili će postati karika koja će napraviti nekakav softver koji će pridonijeti čovječanstvu. I onog dana kada ja od svega toga budem dobivao novac kao José Mourinho , a kada, recimo, Pavić bude dobivao kao Cristiano Ronaldo, e onda ću ja smjeti njega i on mene pitati zašto Hrvatska nije osvojila zlato na olimpijadi”, mišljenja je Dmitrović.

Na natjecanjima nedostaje djevojaka

Na pitanje jesu li novije generacije drugačije od prethodnih, odgovara da je to teško reći. “Kad su oni prvi odlazili govorio sam ‘nikad više takvih’, pa su došle druge generacije, pa treće za koje sam mislio isto i sad se zaredalo da svake godine dođe netko jako dobar” govori. Veći je problem, nastavlja, što na natjecanjima ima malo djevojaka.

“U prvom razredu krenu na natjecanja i na pripreme, ali na prijelazu u drugi razred dosta ih otpadne. One koje ostaju do mature postaju super, poput Eme Borevković, ili Paule Vidas, cura koje su osvajale medalje na informatičkim olimpijadama znanja. Prošlih godina sjajan uspjeh imale su i Vlatka Vazdar, Miranda Kreković i Nina Kamčev, odlična fizičarka koja radi u Australiji”.

I nije takva situacija samo kod nas, napominje Dmitrović, jer i na olimpijadi sudjeluje svega deset posto djevojaka. “A, gdje one nestanu i zašto? Teško je pitanje. No, primijetio sam da cure brže izgube samopouzdanje u ovoj priči. Dečkima nije toliki problem izgubiti na natjecanju ili biti zadnji. Oni će se naljutiti, možda i pustiti suzu kada ih nitko ne vidi. Kod cura je to drugačije. Možda se više plaše neuspjeha i češće odustanu. To sam vidio i kod djevojaka koje su postizale vrhunske rezultate”, kaže Dmitrović.

Sadržaj je nastao u suradnji s Hrvatskim Telekomom