Povezani smo svakog dana, svakog sata, na svakom mjestu, s bilo kime do koga želimo stići. Jednako ljudi u svijetu ima pristup internetu koliko i pitkoj vodi. U moru rečenica i djela koja svakodnevno izmijenimo, neka bar svaka deseta bude usmjerena nekome koga volimo, koga poštujemo, kome se divimo. Jer prave su i snažne veze ono što nam život čini boljim, a ono što ih veže više je od mreže.

U suradnji s Hrvatskim Telekomom pronalazimo Ono što nas povezuje. U drugoj epizodi donosimo priču o inspirativnom dvojcu, Luki i Marinu, koji su, haklajući u zagrebačkim Dugavama, osmislili način kako pomoći vlasnicima kućnih ljubimaca. Odustali su od fakulteta, dali otkaze na stalnim poslovima i otisnuli se u složeni svijet poduzetništva. Zajedno su riskirali, učili i štedjeli, a nama su otkrili što ih povezuje.

---

“Odjednom je počeo nekontrolirano povraćati, posvuda, po cijelom stanu. Ne znaš što ćeš i kamo ćeš sa sobom, a u glavi ti je samo panika. Djevojka i ja smo mu pokušavali pomoći, ali nismo znali kako. Onda sam se sjetio nazvati svoju prijateljicu veterinarku“, prisjeća se Luka Majer.

Tog se kolovoza na sjeveroistoku otoka Krka, u naselju Šilo, Louis nagutao morske vode. Ovaj mješanac staforda i labradora, čije lice uvijek izgleda kao da se smije, kod Luke je tada bio svega nekoliko mjeseci. Udomila ga je njegova djevojka Tessa, kaže nam, ispred šoping centra.

“Neka je djevojčica stajala ispred i poklanjala psiće. Louis nije imao rep i nitko ga nije htio. Tessa se sažalila i donijela ga kući. Postao je naš, svugdje smo ga vodili s nama pa tako i na more“, kaže Luka.

Nasmiješeni staford-labrador bez repa, pokazat će se kasnije, Luki će zauvijek promijeniti život. Jer, u samo nekoliko minuta, koliko je Luka telefonirao s prijateljicom, osmislit će PetChat, prvu platformu za veterinarske usluge kod nas. Putem video-veze vlasnici ljubimaca tako mogu dobiti konkretne informacije i pomoć veterinara.

U samo deset minuta pomogli su psu

Ovakav je način veterinarske pomoći izrazito popularan na američkom tržištu. Luka je vrlo brzo pronašao podatak da se većina problema može riješiti telefonski, bez prevelikog troška i prijevoza do veterinarske ambulante. “Pomislio sam – zašto ovo nije dostupno i kod nas“, kaže.

Uspio je pomoći psu, bez da je morao tražiti veterinarsku ambulantu u zabačenom mjestu na otoku. Sedam dana kasnije, sjeo je u automobil i vratio se u Zagreb. U retrovizoru su ostali more, sol, Šilo, Krk. No, ideju je ponio sa sobom.

Gazeći kilometre, prolazeći tunele i naplatne kućice, znao je da je mora podijeliti s prijateljem Marinom Miletovićem, s kojim je tada rudario kriptovalute i istraživao kompleksan svijet digitalnog novca. U vrijeme dok su još uvijek romantizirali poduzetništvo, uložili su određena sredstva i vrlo brzo počeli zarađivati.

“On je jedina osoba s kojom mogu razgovarati o poslu. Najbolje me razumije kada govorim o tome da želim postići nešto više u životu, radeći ono što volim, ali za sebe. Radije bih radio i deset sati dnevno za sebe nego za nekog drugog“, iskren je Luka.

Odustali su od fakulteta kako bi slijedili svoj san

Poznaju se, govore nam, oduvijek. Ne mogu se prisjetiti točne godine, no znaju da je mjesto početka njihova prijateljstva bilo košarkaško igralište u zagrebačkim Dugavama. Ponekad bi ondje satima haklali s ekipom.

Pogleda fiksiranog na donji desni kut kvadrata na improviziranoj ploči, upadale bi trice, jedna za drugom, a lopta se odbijala o mokri teren. Od desetak klinaca na igralištu, dvojica su već tada znala što žele u životu.

“On je, baš kao i ja, od života htio više. Zaiskrilo je kada smo se dotaknuli teme kriptovaluta, a s vremenom smo počeli i ulagati. Satima bismo razgovarali o poslu i mogućnostima koje možemo ostvariti”, govori nam Marino.

Raditi svaki dan za tvrtku koja u sudskom registru ne stoji pod njihovim imenom, za njih nije bila opcija. Obojica su, birajući neki svoj put u razvoju karijere, odustali od fakulteta. Luka je bio tek prva godina na Tehničkom veleučilištu, a Marino je studirao pravo. Posao s kriptovalutama tada je bio na vrhuncu.

Satima bi razgovarali na zidiću

Kad bi se ostatak zajedničke ekipe, negdje oko pola devet uvečer, u vrijeme kada je nebo prošarano najljepšom paletom srpanjskih zalazaka, vraćao kućama, umorni od haklanja, njih dvojica ostajala bi sjediti na zidiću. Tapkajući loptu naizmjenično o asfalt, dijelili su prve ideje i snove.

“Pričali bismo o svemu, o tome kako želimo postići nešto više i učiniti sebe ponosnima. Vrlo brzo, više nismo igrali košarku“, prisjeća se Marino koji, priznaje nam, nije odmah ozbiljno shvatio ideju o PetChatu.

Pustivši da se san marinira u moru drugih u mozgu, još će nekoliko puta sjediti na tom istom zidiću dok ne iskristaliziraju cijelu ideju. Kasnije će se ispostaviti da je tako moralo biti kako bi se neke stvari posložile. Kako to obično biva, u životu se moraju dogoditi i neki loši trenutci, oni koji te motiviraju da napraviš korak naprijed.

Izgubili su desetke tisuća ulaganja

Odjednom, kripto je naglo pao, a Marino i Luka izgubili su stotinu tisuća dolara. Bez novca, posla, studija i konkretnog plana za budućnost, imali su dvije opcije – sjesti i plakati ili zasukati rukave i smisliti što i kako dalje.

A onda se nasmiješeni mješanac labradora i staforda ponovno razbolio. Tog prosinca, u zagrebačkim Dugavama, na petom katu stambene zgrade, Louis je pojeo pola kile tamne čokolade za kuhanje. Bilo je to tek nekoliko dana nakon drastičnog pada kriptovalute.

“Na stolu je ostao tanjur na kojemu je bilo šest čokoladnih muffina. Tessa i ja smo izašli u šetnju i potpuno smo zaboravili da bi ih Louis mogao dohvatiti. Kad smo se vratili shvatili smo da je sve pojeo. Bila je to smrtonosna količina čokolade“, kaže Luka.

Strah da je zbog trenutka nepažnje ugrozio nekoga svog i danas je živ. Kao da je netko cijelu prostoriju stavio u vakumsku vrećicu, u kuhinji više nije bilo zraka. Pritisak panike i stresa potpuno je smanjio prostor. Računajući količinu kakaa, čokolade i vlastite gluposti i nepažnje, Luka je ponovno nazvao prijateljicu veterinarku.

‘Nikad nisam htio prosjek’

“Točno se sjećam što je rekla – kupite Portalac, aktivni ugljen, odmah mu dajte vode i pratite svaki simptom. Tessa je ostala s njim, a ja sam odjurio u ljekarnu. Cijeli problem riješili smo u deset minuta“, kaže Luka.

Louis je već sutradan bio dobro, a Luka je nazvao Marina. Nisu imali ništa. Sjeli su u kvartovski kafić i odlučili staviti ideju na papir. Prva produžena s hladnim, točno u tom kafiću, uskoro će postati njihova svakodnevna rutina. Jer, u samo nekoliko dana, potpunu će pažnju posvetiti PetChatu.

“Gledam roditelje koji se cijeli život muče, godinu dana štede da mogu otići na more. Znao sam da želim nešto drugačije, barem pokušati. Alternativa je bila živjeti tako prosječno, a ja nikad nisam htio prosjek“, iskreno kaže Marino.

Kada je odustao od fakulteta, odrađivao je praksu u jednom odvjetničkom uredu u centru grada. “Odlazio sam tamo svaki dan s grčem u želudcu. Znao sam da to nije bilo za mene i iz ove perspektive ne znam zašto sam to uopće pokušavao“, objašnjava.

‘Sve je izgledalo toliko loše’

Svaki dan, od ponedjeljka do nedjelje, ujutro bismo prvo zajedno popili kavu. Isti kvart, isti kafić, ista ideja i milijun novih prijedloga. Razdijelili bismo poslove, a potom bi se navečer našli. Ovoga puta uz pivo, raspravljali su o svemu što su taj dan uspjeli postići. Luka je odmah preuzeo razvoj web-stranice, dok se Marino bavio komunikacijom i traženjem investitora.

Uz nekoliko iteracija, odlučili su da bi video-poziv s veterinarom bio najbolja opcija za vlasnike ljubimaca. Na taj način veterinari mogu dobiti vizualni uvid u zdravstveni problem životinje i savjetima pomoći zabrinutim vlasnicima.

“Sjećam se trenutka kad smo objavili stranicu. Sve je izgledalo toliko loše, bilo je baš sklepano jer sam sve radio iz nule. Zaškiljili smo u monitor i rekli jedan drugome – buraz, ovo izgleda loše“, govori nam Luka.

‘Za napredak je potrebna vizija na duge staze’

Ipak, navečer su uz pivo nazdravili jedan drugome. Bila je to njihova prva mala pobjeda. Dok se hladno piće slijevalo niz grlo, već su tada znali da nema mjesta za opuštanje. Već sutra čekao ih je posao.

Teško je, kaže, ostati predan kada nemaš konkretne rezultate. Za napredak je potrebna vizija na duge staze. Prelazeći Dugave uzduž i poprijeko, osmišljavali su način kako bi podigli vidljivost same stranice.

Pisali su sadržaj za društvene mreže, danima radili na razvoju stranice, dovodili se do točke pucanja. Nije bilo vremena ni za što drugo, uložili su novac, vrijeme, strast, živce, ali sve je teklo poprilično sporo – vidljivost je bila gotovo nikakva, zainteresiranost još manja.

Prolazili su mjeseci, a oni se nisu značajno pomaknuli s mjesta. “Sjećam se da smo se našli na piću i ja sam rekao – moramo odmoriti. Potpuno smo izgorjeli od svega. Onda smo uzeli pauzu od dva tjedna“, govori Luka. U tom periodu potpuno su pauzirali projekt.

Entuzijazam je pao, a onda se javila Elena

No, u toj pauzi dogodila se njihova druga mala pobjeda. U trenutcima kad njih dvojica ne gledaju pozive, mailove i poruke, umorni od svega, pojavila se jedna Elena Zinaić.

“Otišao sam kod Marina doma na kavu. Rekli smo sami sebi – moramo se sabrati i vidjeti što ćemo. On je otvorio laptop, a ja sam pijuckao kavu. Kad je rekao da nam se javila prva veterinarka, skoro mi je šalica ispala iz ruke“, prisjeća se Luka.

Pritisak u želudcu ispunila je neka milina – leptirići u trbuhu, rekli bi romantičari i idealisti. Točno u tom trenutku, Luka i Marino osvijestili su da su zaista na dobrom putu.

Hakl na igralištu preselio se u veliku poduzetničku arenu birokratskih zavrzlama, investicijskog kaosa i pregovora . “Naša fundamentalna prepreka je neimaština, to što nismo imali više novca da uložimo u marketing kako bi cijelu stvar pogurali. Danas je sve pay to win, ako nemaš novca, puno teže ćeš uspjeti“, govori Luka.

A onda se dogodilo čudo

Srećom, ili čudom, država je prepoznala njihov potencijal. Ostvarili su pravo na poticaje. Isti dan – obojica su dali otkaze na poslovima. No, nakon gubitka velikih iznosa na kriptovalutama, odlučili su biti oprezniji. “U to vrijeme ništa si nisam kupio mjesecima. Stalno smo bili u minusu, nismo imali ništa“, govori Marino.

Pokušavajući uštedjeti za projekt koji im je postao život, neke su druge stvari morale patiti. “Znao sam da curu ne mogu izvesti u neki skupocjeni restoran pa sam išao nekim jeftinijim načinima. Vodio sam je na Sljeme i u šetnje“, prisjeća se Luka.

U trenutcima najveće neimaštine kada su morali promisliti koje će namirnice kupiti, dogodio se štrajk sudstva. Ostvarili su pravo na poticaje, no nisu mogli registrirati tvrtku. Sva su vrata bila zatvorena. Hodajući hodnicima zagrebačkih sudova tražili su način da što prije registriraju tvrtku kako bi mogli dobiti sredstva.

Bezuspješno, čekajući da štrajk završi, frustracije su rasle. “Najgori je osjećaj kad nemaš tih glupih novaca, a moraš platiti sto stvari. Pri tome, nalaziš se u statusu quo. U tom trenutku čak smo ozbiljno razgovarali s jednom tvrtkom. Htjeli su investirati, a mi nismo imali registriranu firmu“, prisjeća se Marino.

‘Ne želim kukati kako je država kriva’

Nisu postigli dogovor s investitorima, a onda su se ponovno našli na kvartu. Znali su da je jedini način da PetChat zaživi njihova poduzetnička strast. Odlaske na kave sveli su na minimum, a uskoro su se počeli nalaziti na ping pongu. “Ubijali smo tu glupu lopticu, ubijali smo s planovima za posao”, kaže Marino.

Udarajući ping ping lopticu, od reketa do reketa, udarali bi svaku frustraciju na koju su naišli, od praznih džepova pa sve do zatvorenih vrata sudova. Bez obzira na obujam drugih poslova koje su morali raditi uz PetChat, našli bi vremena za taj stolni tenis.

“Bio je to jedini način da usmjerimo sav taj stres. Ipak, ni tad nismo požalili. Nikad, jer nema alternative. Spreman sam još pet puta sve izgubiti. Požalio bih da nisam ni pokušao“, govori Marino. Obojica su tada, zbog financija, morali raditi svakakve poslove sa strane.

Marino nam kaže da mu je najveći strah dočekati svoju 45. godinu, pogledati iza sebe i shvatiti da je nekom drugom izgradio tvrtku. “Ne želim biti osoba koja će sjediti, piti pivo i kukati kako je država kriva. Moraš pasti sto puta, da bi sto i prvi put možda uspio“, pojašnjava.

Nisu htjeli razočarati sebe

Puno je lakše imati nekoga kraj sebe tko razmišlja slično, tko te razumije i podržava. “Povezuje nas taj poduzetnički mindset, želja za boljim životom, slobodom. Da pobjegnemo iz tog mentaliteta hrčka gdje ćemo raditi za drugoga, sve brže i brže, ne mičući se s mjesta“, dodaje Karlo.

Ipak, starijoj je generaciji to malo teže pojasniti. Roditelji su oduvijek htjeli da završe fakultete i igraju na sigurno. Njima to nije bila opcija. “Meni baka često kaže da si nađem pravim posao, ali kako da ja baki objasnim što je PetChat? Pa samo kažem – ne brini se ti bako ništa“, u sličnoj je situaciji i Marino.

“Sretan čovjek je onaj koji je zadovoljan s onim što ima. To može biti redovnik na Himalaji ili mega bogataš Elon Musk“, govori Luka. Negdje između, nalazi se njihova ideja – iskoristiti tehnologiju kao pomoć kućnim ljubimcima, uštedjeti vlasnicima novac i ostvariti svoj san.

‘Ugasi tu kameru, crven si u licu’

Od košarke, do ping ponga, produžene s hladnim u toplini zadimljenog kafića i tamnog piva pa sve do poticaja, otvaranja tvrtke i prvog kupca. Takve male pobjede njihov su najveći poticaj, balans između kaosa ideja i planova i šamara realnosti.

U takvim je situacijama, govore nam, najvažnije ostati vjeran sebi. “Znali smo se porječkati, ali svjestan si da nitko nije namjerno nešto zeznuo“, objašnjava Marino, koji je po prirodi puno smireniji od Luke.

“Osobno planem i ponekad bih maljem tukao po nekim vratima, koja bi mi tako ostala zatvorena. Onda on smiri situaciju, racionalizira sve“, kaže Luka. Ključ dobrog partnerstva je obostrano razumijevanje, i kad se ima novca, i kad su džepovi prazni.

I kad se čeka na investitore i u trenutcima pregovora u online sastancima, kada jedan drugom šalju poruke. “Znao sam Luki poslati – smiri se čovječe, ugasi kameru, crven si u licu”, pojašnjava Marino.

Čekaju investitore

Ipak, još uvijek čekaju na investitora koji će cijelu priču odvesti na viši nivo. Na taj način mogli bi postaviti radno vrijeme veterinara, a cijeli proces bio bi znatno brži. Čekajući investitore, sami su već ugovorili suradnju s tri veterinara koji trenutno sami odlučuju kada će i koliko raditi.

Kako im još uvijek nisu u mogućnosti isplatiti plaće, već veterinari dobivaju određeni postotak po pacijentu, Luka i Marino ne mogu uvjetovati radno vrijeme. U međuvremenu kao freelanceri rade na nekoliko drugih projekata, a gotovo sve što zarade stavljaju u PetChat.

“Jednostavno smo uvjereni da se ova priča mora zarolati. Da ne vjerujemo u to, ne bismo bili tu, ne bismo ustrajali na tome. I to je ono što je najvažnije – da smo u ovome i dalje zajedno, što god bilo”, kaže nam Luka.

---

Producirano u radionici TG Studija, Telegramove in-house agencije za nativni marketing, u suradnji s partnerom Hrvatskim Telekomom i po najvišim uredničkim standardima Telegram Media Grupe.

Zahvaljujemo Veterinarskoj ambulanti Goldi na ustupljenom prostoru za snimanje.