Portal za društvena i kulturna pitanja. I svijet koji dolazi.

Telegram partner

U suradnji s

U suradnji s tvrtkom HEP

Stručnjakinja o prelasku na održivo poslovanje: Tvrtke koje se ne uključe sada izgubit će bitku na tržištu

Ravnateljica Hrvatskog poslovnog savjeta za održivi razvoj Mirjana Matešić objašnjava zašto je važna koordinirana tranzicija na održivost

FOTO: TMG Creative

Prije otprilike 30 godina samo je oko 12 posto velikih kompanija objavljivalo izvješća o održivosti svog poslovanja. Danas je taj postotak oko 80 posto, a očekuje se kako bi nakon pandemije mogao biti još veći jer je trenutno stanje u svijetu dodatno naglasilo važnost čuvanja okoliša i zdravlja ljudi. O tome kako se zahtjev za održivosti odražava na poslovanje tvrtki te kakvo je stanje na hrvatskom tržištu, razgovaramo s Mirjanom Matešić, ravnateljicom Hrvatskog poslovnog savjeta za održivi razvoj.

Potrošači zahtijevaju održivost

Najnovije istraživanje globalne konzultantske tvrtke Simon-Kucher & Partners provedeno je u 17 zemalja na više od 10.000 ljudi, a rezultati pokazuju da je 85 posto ljudi u zadnjih pet godina na neki način usmjerilo svoje potrošačko ponašanje prema održivosti. A koliko je neka tvrtka održiva u svom poslovanju, potrošači mogu saznati iz službenih izvješća o održivosti koje su tvrtke pod određenim uvjetima dužne javno objavljivati.

Tako znamo da su apsolutni predvodnici u tome u svijetu giganti Unilever, Patagonia, Natura & Co i Ikea. Prema godišnjem izvješću o održivosti KPMG Impact, 80 posto tvrtki diljem svijeta objavljuje nefinancijska izvješća, a postotak je i veći u pojedinim državama. Tako u Meksiku i Japanu svih 100 najvećih kompanija izvještava o održivosti.

To znači da poslovanje ovih kompanija vodi računa o tri glavne komponente – okolišu, društvu i upravljanju. Potonje podrazumijeva informacije o strukturi upravljačkih tijela, etici i antikorupciji, zaštiti osobnih podataka i slično. Društvena komponenta se odnosi na raznolikost i uključivost, sigurnost na radu, zaštitu zdravlja radnika, dijalog sa socijalnim partnerima, uključenje i suradnju s dionicima te ulaganja u zajednicu.

Tvrtke su dužne izvijestiti o održivosti

Izvještavanje o nefinancijskim utjecajima ili utjecajima održivosti postoji već više desetljeća. Kad bismo gledali u povijest, prva izvješća o zaštiti okoliša kompanija mogu se pronaći već od kasnih 90-ih godina, čak i u Hrvatskoj. Tad je o svom utjecaju na okoliš po prvi put izvijestila i HEP grupa. Prvo nefinancijsko izvješće o održivosti objavili su 2015. godine, a od 2017. godine to je službeno i njihova zakonska obveza. U izvještavanju koriste smjernice Global Reporting Initiative (GRI).

Matešić nam objašnjava da je ono što je tipično za rane oblike izvještavanja to da su rađeni bez konkretnih metodologija pa su bili jako teško međusobno usporedivi i čitljivi. Taj problem rješava pojava upravo GRI standarda 90-ih godina. Riječ je o globalnoj inicijativi za izvještavanje, čiji je cilj kreiranje međunarodnih smjernica koje će biti usporedive i lako čitljive.

“Ono što je od 2017. specifično za Europsku uniju je to da je na snazi Direktiva 2014/95/EU o nefinancijskom izvještavanju. Znamo da su direktive ustvari okvir koji države članice integriraju u vlastito zakonodavstvo, tako da su odredbe te Direktive ugrađene u naš Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o računovodstvu, koji je stupio na snagu početkom 2017. godine”, objašnjava Matešić.

Upravo taj Zakon propisuje obvezu objave nefinancijskih izvještaja, koja mogu biti samostalna ili dio kompanijskih godišnjih izvještaja, za vrlo uski krug velikih kompanija. To su kompanije koje spadaju u kategoriju velikih kompanija prema financijskih pokazateljima i imaju 500 ili više zaposlenih, ali još moraju biti ili izlistane na burzi ili su kompanije od posebnog državnog interesa.

“Kad se svi ti kriteriji uzmu u obzir, radi se o oko 70 kompanija u Hrvatskoj. Ono što je tipično je to da je većina njih izvještavala i prije nego je ta obveza stupila na snagu jer se zaista radi o najvećim kompanijama koje imaju razne obveze prema burzama i slično. Dio njih izvještava konsolidirano, što je isto dozvoljeno u sklopu izvještaja matičnih organizacija”, objašnjava Matešić i dodaje da je upravo u tijeku izrada nove Direktive koja će zamijeniti trenutnu.

“Njezin radni naziv je Corporate Sustainability Reporting Directive i ona proširuje kriterije oko toga tko ima obvezu izvještavanja. Na snagu će stupiti početkom 2023. Radi se o tome da će obveznici izvještavanja biti sva velika društva, čak i ona koja nisu registrirana u Europskoj uniji, a uvrštena su na tržišta kapitala EU, odnosno društva su kćeri vanjskih kompanija. Znači, izvještavaju svi veliki, mali i srednji, ako su listani na burzama, uz iznimku mikropoduzeća”, objašnjava Matešić.

Što tvrtke imaju od toga?

“Možda treba naglasiti da izvještavanje o održivosti samo po sebi nije cilj nego je to jedan soft pristup zakonodavca kojim želi prisiliti ili motivirati kompanije da počnu procjenjivati, evaluirati i upravljati svojim nefinancijskim utjecajima, odnosno utjecajima na održivost. Dakle, kompanije bi to trebale činiti neovisno o obvezi izvještavanja, koja je inače namijenjena samo za najveće, odnosno za one za koje se smatra da imaju najveću odgovornost”, govori Matešić.

Ističe da kroz različite druge zakone i promjene koje se događaju kao posljedica EU Zelenog plana, uspješno poslovanje za bilo koju kompaniju danas više nije moguće ako na neki način ne razmatra svoje utjecaje u području održivosti. “Tako da, ja bih rekla da kompanije kad postanu obveznici izvještavanja, ako su iole uspješne i ako imaju neku stratešku viziju, već bi morale biti svjesne svojih odgovornosti u tom području i nešto od toga već primjenjivati dosad”, dodaje.

“Treba prepoznati i to da su sektori u industriji i gospodarstvu različiti. Nekima je tranzicija na održivost prirodna i jednostavna, primjerice novim kompanijama koje se bave novim tehnologijama, dok je nekim klasičnim kompanijama, koje se bave preradom resursa, ta tranzicija skuplja i kompleksnija. No puno toga se isplati jer se standardi kontinuirano mijenjaju te postrožuju pa mislim da je poslovnim liderima jasno da ako ne krenu u proces tranzicije, ili ako se ne počnu pripremati za njega, da će u jednom trenutku jednostavno izgubiti bitku na tržištu”, govori Matešić i dodaje:

“To znači da se dugoročno i pametno krene u razvoj novih tehnologija, promišljanje na koji način smanjivati svoj utjecaj, tražiti alternativne metode, smanjivati potrošnju energije, pokušavati smanjiti korištenje svježih materijala, odnosno povećati udio recikliranih materijala. To ne mora u ovom trenutku biti financijski isplativo, ali će sigurno pomoći kompaniji da bude dugoročno konkurentna.”

Put prema održivosti nije jednostavan

“Postoji postepeno unaprjeđivanje ponašanja, odnosno utjecaja prema održivosti koju nije teško primijeniti, dovoljno je da kompanija pronađe neko područje u kojem ima prostora za poboljšanje i unaprijedi ga. Međutim, ako govorimo o stvarnom postizanju održivosti na globalnoj razini, onda moramo konstatirati da se većina gospodarstava i većina nas građana mora ozbiljno transformirati u načinu kako se ponašamo, kako proizvodimo i kako trošimo”, smatra Matešić.

“To su vrlo velike promjene koje stoje pred nama i one zahtijevaju promjene unutar čitavih sektora. Takve promjene ne može započeti jedna kompanija nego se promjene moraju događati unutar čitavog sektora proizvodnje. Primjerice, među svim proizvođačima pića ili cementa. Promjene se moraju događati jednako koordinirano u suradnji s javnim sektorom koji bi trebao moderirati tu tranziciju i koji bi trebao osigurati zakonski okvir, koji nalaže da svi koji se ne promjene u nekom zadanom roku, ispadaju iz igre”, objašnjava Matešić.

Govori da je danas situacija takva da kako bi se zaista transformirala na održivost, kompanija mora investirati ogromna sredstva i nema garanciju da će se to isplatiti sve dok god oni koji se nisu transformirali i dalje uspješno posluju na tržištu. Zato je cilj postići da svi koordinirano i u ograničenom roku provedu tranzicije kako ne bi izgubili utrku s drugima.

“Dovoljno je da na neki način uvodite neke pozitivne promjene svake godine i vi ste na tom putu obilježeni kao netko tko provodi pozitivnu tranziciju. Međutim, svi još nekako čekamo da se politički lideri dogovore i da se krene u ozbiljne transformacije koje su nam potrebne, a koje se neće dogoditi ako nisu dirigirane s najviše razine”, govori Matešić.

Kako Hrvatska stoji po pitanju održivosti?

U Hrvatskoj već dugi niz godina nitko nije napravio sustavnu analizu kad su u pitanju odgovorna ili održiva poslovanja, no dobar uvid u stanje na tržištu daje Hrvatski indeks održivosti (HRIO), koji dodjeljuje Hrvatski poslovni savjet za održivi razvoj (HRPSOR) u suradnji Hrvatskom gospodarskom komorom (HGK). HRIO se provodi već četrnaestu godinu zaredom.

To je jedini rejting kojim se mjeri razina održivosti poduzeća u Hrvatskoj. Koristi se metodologija koja omogućuje sveobuhvatan uvid u održivost poslovnih praksi, osvrt na usklađenost s najnovijim odredbama Europske unije te usporedbu s praksama drugih hrvatskih poduzeća. Ocjenjuju se aktivnosti u šest područja, a to su: Upravljanje, Okoliš, Radna okolina, Ljudska prava, Dječja prava i Zajednica.

“Rekla bih da je HRIO najbolji pokazatelj stanja na hrvatskom tržištu. Unutar nekoliko godina u tom se natjecanju izmjeni 100 do 200 kompanija. I to je ustvari brojka kojom mi baratamo kad govorimo o kompanijama koje na neki način upravljaju svojim utjecajima u području održivosti. Dakle, razumiju svoje odgovornosti i aktivno pokušavaju poboljšati svoje utjecaje”, objašnjava Matešić.

Na HRIO natječaj se mogu prijaviti sva mala, srednja, velika i javna poduzeća koja su u proteklom financijskom razdoblju poslovale pozitivno u Hrvatskoj. Poduzeća koja ispune upitnik dobit će cjelovit uvid u razinu primjene održivih i odgovornih praksi u poslovanju i mogućnost za uočavanje područja u kojima mogu unaprijediti svoje prakse.


Sadržaj nastao u suradnji s HEP-om.