Šest osoba otkrilo nam je kako žive s dijabetesom. 'Ova bolest je tihi ubojica, ključne su redovite pretrage'

“Mučili su me naleti vrućine i obilno znojenje, a budući da mi je tada promjena već prošla, doktorica me poslala na vađenje krvi”, prepričava nam 65-godišnja Liljana Dušić iz Grabovca.

Nalazi su potvrdili povišenu razinu šećera, a prilikom oralnog glukoza tolerans testa, šećer joj se okazao vrlo visokim. Prije četiri godine, propisano joj je liječenje tabletama te se vremenom stanje unormalilo.

“Kroz nekoliko sam godina izgubila oko 10 kilograma, bez ikakvih posebnih dijeta. Istina je da sam prehranu morala regulirati, ali ništa nisam u potpunosti izbacivala s jelovnika. Sve je stvar umjerenosti i balansa pa tako znam da ako planiram pojesti kolač kao međuobrok, večeru ću svesti na minimum”, kaže Ljiljana.

Sve je u tvojim rukama

U Hrvatskoj se dijabetes nalazi na trećem mjestu među vodećim uzrocima smrti, a prema podacima CroDiab registra u 2021. godini dijabetes je bio registriran kod 327.785 osoba.

Međutim, mnogim ljudima dijagnoza nije postavljena pa se smatra da je ukupan broj oboljelih blizu 500 tisuća.

Stoga je Telegram, u povodu Svjetskog dana dijabetesa koji se održava 14. studenog, pokrenuo kampanju ‘Sve je u tvojim rukama’ u suradnji s tvrtkom MEDILAB ONE kojom se nastoji podići svijest o ovoj bolesti te poboljšati kvaliteta života sa šećernom bolešću u Hrvatskoj.

Tjelesna aktivnost je ključna

Zbog Ljiljanine dijagnoze, za svoje se zdravlje zabrinuo i njezin 66-godišnji suprug Ivan koji je povišenu razinu šećera u krvi otkrio prije malo više od dvije godine.

“Šećer mi je doma izmjerila supruga, a jedan od simptoma koji sam prvo primijetio bila je neutaživa žeđ. Razina je bila povišena, stoga sam se uputio na daljnje pretrage”, prepričava.

Propisane su mu tablete koje mu danas pomažu u reguliranju šećera, a zdravstveno stanje mu je trenutno zadovoljavajuće. “Najviše mi pomažu tjelesna aktivnost i svakodnevno kretanje”, zaključuje Ivan.

Vrlo je podmukla bolest

“Sredinom 2017. godine sam završio u bolnici zbog upale na nožnim prstima. Nakon hitne kontrole, ustanovili su da imam gangrenu uzrokovanu dijabetičkim stopalom te da je nužna amputacija dva prsta. Bio sam šokiran jer do tog trenutka nisam ni znao da imam dijabetes”, prepričava nam 65-godišnji Marinko Lević iz Rijeke.

Oduvijek sportski tip, Marinko nikada nije imao zdravstvenih problema niti ikakve simptome koji su mogli ukazivati na problem sa šećerom. “Do tog trenutka mislio sam da sam zdrav kao dren, ali naučio sam da je dijabetes vrlo podmukla bolest”, kaže.

Uvijek ima nade za oporavak

Nakon amputacije prstiju, slijedio je dug oporavak, ali i redovito davanje inzulina. “To mi je bilo užasno naporno – važi hranu, mjeri šećer, noćima nisam ni spavao zbog straha da će mi se stanje naglo pogoršati”.

No, pet godina nakon pojave zdravstvenih komplikacija, Marinko je davanje inzulina sveo na jednu dozu dnevno, dok ostalo regulira tabletama.

“Danas se osjećam izvrsno, šećer mi je u dobrom stanju, a najvažnije od svega bile su redovite kontrole, dosljednost, regulacija prehrane te fizička aktivnost. To me spasilo”, sa zadovoljstvom zaključuje.

Dijabetes se može pojaviti kada ga najmanje očekujete

Kako postoji nekoliko tipova dijabetesa, s njim se ne susreću samo stariji ljudi, o čemu svjedoče priče naših ostalih sugovornika. Mateo Nađ iz Županje dijabetes je otkrio sa samo 15 godina, Zagrepčaninu Tomislavu Vrljiću bio je dijagnosticiran u njegovoj 28. godini života, dok se 26-godišnja Dora Ovčarićek iz Zagreba suočava s inzulinskom rezistencijom.

“Dijabetes mi je otkriven na redovnom sistematskom pregledu u školi, a simptomi koji su ukazali na problem bili su žeđ i učestalo mokrenje”, prisjeća se sada 38-godišnji Mateo.

Dijagnoza mu je tada uvelike utjecala na svakodnevicu te je morao promijeniti prehranu, planirati obroke u točno određeno vrijeme, sve je morao vagati u gram, no u današnje je vrijeme s novim inzulinima sve fleksibilnije. Međutim, kaže, bez uređaja za mjerenje glukoze, inzulina i šećera za rješavanje eventualnih hipoglikemija i dalje ne ide nikuda.

Dijagnozu ne treba skrivati

“Najveći mi strah uzrokuje povećan rizik od komplikacija povezanih sa srcem, bubrezima i vidom. No kada se bolest drži pod kontrolom, znam da sam sigurniji”, ističe.

Svjestan je da niti jednu dijagnozu nije lako prihvatiti, no svima savjetuje da na dijabetes treba gledati kao na još jednu od mnogih promjena u životu na koje je potrebno naviknuti.

“Posebno bih naglasio da dijabetes ne treba skrivati od svoje okoline, nego ga otvoreno komunicirati jer nikada ne znate kada će vam biti potrebna pomoć drugih”, zaključuje Mateo.

Vrijeme prilagodbe može potrajati

“Problemi koji su se prvi pojavili bili su učestalo mokrenje, nagli pad kilaže, nervoza, treskavica ruku i suhoća usta i kože, neovisno o količini tekućine koju sam redovito unosio u organizam”, prisjeća se sada 30-godišnji Tomislav.

Budući da je kineziolog po struci, sportskom aktivnošću bavio se svakog dana, no u tim je trenucima primijetio da mu organizam nema snage. “Tada sam shvatio da nešto nije u redu te se zaputio na liječničke preglede”, govori.

Odmah su mu prepisali liječenje inzulinom koji danas unosi minimalno četiri puta dnevno. “Prvih mjesec dana bilo mi je jako teško sve uskladiti – vrlo malo sam spavao, nisam se mogao priviknuti na svakodnevno bockanje te je trebalo dosta vremena da mi se priviknem na terapiju”.

Redovito kontrolirajte zdravstveno stanje

U početku ga je dijagnoza šokirala – bio je mlad, sportaš u formi, nije imao nikakvih zdravstvenih tegoba, a prvi strah koji se pojavio bio je uzrokovan mogućim posljedicama šećerne bolesti koje uključuju sljepoću, dijabetičko stopalo te dijalizu.

No, s vremenom je stekao rutinu te prihvatio da mu je dijabetes dio svakidašnjice. “Regulacija prehrane i izuzetna pažnja koju pridajem svakoj namirnici koju unosim u organizam tijekom dana su ključne, a pritom sve moram uskladiti i s intenzitetom sportskih aktivnosti jer i one uvelike utječu na razinu šećera u krvi”, ističe Tomislav.

Danas uspješno živi s dijagnozom, a onima koje dijabetes šokira kao što je i njega, poručuje: “Znajte da u tom trenutku ništa nije crno kako se čini. Sve je stvar prilagodbe pri kojoj i dalje možete održati kvalitetu života koju ste imali i prije oboljenja. Važno je ne opustiti se te redovito kontrolirati svoje zdravstveno stanje”, zaključuje.

Potrebno je promijeniti životni stil

Važnosti redovite kontrole danas je svjesna i Dora koju je pretraga kod dermatologice zbog čestih akni i umora dovela do endokrinologa i dijagnoze inzulinske rezistencije.

“Dijagnoza me prvobitno potaknula da promijenim navike, razmislim o trenutnom svakodnevnom tempu koji vodim i napravim neke promjene kako bi se osjećala bolje. Dobila sam terapiju i preporuke o prehrani te sam odlučila to sve ukomponirati”, ističe.

Na početku nije bila upućena kako ljudi s dijabetesom žive ni kako bi trebalo živjeti da se izbjegne potencijalno stvaranje takvog stanja organizma. “Bila sam preplašena nepoznatim, osjećala sam se fizički loše, no taj strah me potaknuo da postanem više fokusirana na zdraviji život”.

Kontinuiranom brigom izbjegavaju se komplikacije

Eventualne smetnje možda joj se pojave u trudnoći, međutim smatra da kontinuiranom brigom o sebi, pravovremeno možemo reagirati i na probleme te ih uspješno spriječiti, ali i liječiti.

“Da mi nije dijagnosticirana inzulinska rezistencija, vjerojatno ne bih promijenila svoje životne navike koje su uključivale nekvalitetnu prehranu i primarno sjedilački, ali i dinamični tempo. Zbog toga ponekad razmišljam kakav bi to utjecaj imalo na moje zdravlje u kasnijoj dobi u kojoj je često prekasno za promjene”, govori Dora.

Zahvaljujući pravovremenoj dijagnozi i redovitim pregledima, Dora vjeruje kako će potencijalno izbjeći teža zdravstvena oboljenja poput dijabetesa ili drugih bolesti koje mogu nastati zbog nedovoljnog pridavanja pažnje vlastitom organizmu.

Sadržaj nastao u suradnji s tvrtkom MEDILAB ONE.