Portal za društvena i kulturna pitanja. I svijet koji dolazi.
FOTO: Boris Štajduhar/TMG creative

Omogućava STADA

Ugledni liječnici o Telegramovu istraživanju: Vaši rezultati mogu se preslikati na svaku ordinaciju

Telegramovo istraživanje zdravstvene pismenosti u Hrvatskoj komentiraju dr. Nataša Ban Toskić, izv. prof. Dario Rahelić i dr. Dragan Maloševac

Omogućava STADA

Ugledni liječnici o Telegramovu istraživanju: Vaši rezultati mogu se preslikati na svaku ordinaciju

Telegramovo istraživanje zdravstvene pismenosti u Hrvatskoj komentiraju dr. Nataša Ban Toskić, izv. prof. Dario Rahelić i dr. Dragan Maloševac

FOTO: Boris Štajduhar/TMG creative

“Pacijenti se precjenjuju, a to se vidi po ukupnim zdravstvenim ishodima u Hrvatskoj. Mi smo među najdebljim nacijama u Europi, alkoholizam je u porastu i udio pušača je sve veći, osobito među mladima što je posebno zabrinjavajuće”, kazala nam je dr. Nataša Ban Toskić, predsjednica Koordinacije hrvatske obiteljske medicine.

Komentirajući Telegramovo istraživanje zdravstvene pismenosti koje je podržala njemačka farmaceutska kuća STADA, a u kojem je 42 posto naših građana kazalo da ima dugotrajnu bolest dodala je: “Vaši rezultati se mogu preslikati na svaku pojedinačnu ordinaciju obiteljske medicine. Između ostalog, imamo 31o tisuća registriranih osoba sa šećernom bolešću, a procjenjuje se da ih imamo oko pola milijuna s obzirom na to da jedan dio nije dijagnosticiran.”

Naše istraživanje je pokazalo da Hrvati imaju problematičnu razinu zdravstvene pismenosti, a liječnica kaže da to u praksi izgleda ovako: “Nemaju dobre živote navike koje nisu skloni promijeniti, rano dobivaju kronične nezarazne bolesti poput kroničnog opstruktivnog bronhitisa, dobivaju dijabetes, hipertenziju. A ako ne mijenjaju navike, bolest napreduje i komplicira se.” S predsjednicom KoHoma slaže i izv.prof.dr.sc. Dario Rahelić, predstojnik Sveučilišne klinike Vuk Vrhovac te kaže da ga ne iznenađuju rezultati istraživanja.

Čak 80 posto nije dobro regulirano

“U vašem istraživanju 74 posto građana kazalo je da lako razumije što mu kaže liječnik. Kada bi ljudi doista razumjeli sve što im kažu liječnik, medicinska sestra edukator, klinički dijetetičar, farmaceut, onda bi većina osoba s dijabetesom bila dobro regulirana. Nažalost, veliki broj osoba sa šećernom bolešću, njih čak 80 posto ne postiže ciljeve regulacije niti šećera u krvi, niti arterijskog tlaka niti lipidnog profila, stanja koja su jako često pridružena dijabetesu”, govori dijabetolog i endokrinolog.

“Kad bismo doista bili tako osviještena nacija, onda ne bi bilo ni toliko preuhranjenih i pretilih osoba jer bismo prije svega znali da debljina nije stvar estetike nego stvarna bolest. Također, iznenadili biste se kada biste znali da ima pacijenata koji šećernu bolest imaju pet, deset godina, a ne znaju što je glikirani hemoglobin – HbA1c, što je pokazatelj regulacije šećerne bolesti u posljednja tri mjeseca”, govori prof. Rahelić.

dr. Nataša Ban Toskić Boris Štajduhar

Prisutna je niska razina opće edukacije

Kaže nam da i ima pacijente koji ne znaju ni koju terapiju uzimaju, a dijabetes imaju pet, sedam godina. Da je situacija alarmantna te da se pretvaramo u naciju zdravstvene (ne)pismenosti, smatra i dr. Dragan Maloševac, specijalist hitne medicine KBC-a Osijek koji ima slična iskustva.

“Niska je razina opće edukacije, a danas svatko ima pristup internetu. To kod needuciranih i funkcionalno nepismenih osoba stvara lažan osjećaj jednakog znanja i raspolaganja jednakom količinom i kvalitetom informacija koliku imaju i stručne osobe. Građani pak kažu da im je lako razumjeti što im kaže liječnik, a kad dođu na pregled ne znaju navesti ni naziv lijeka koji uzimaju. Često ne znaju ni zašto moraju učiniti neku dijagnostičku pretragu”, plastično nam komentira Maloševac rezultate istraživanja na primjerima iz prakse.

Pacijenti ne znaju koje lijekove uzimaju

U nedavnom intervjuu Maloševac nam je kazao da se na hitnom prijemu svakodnevno susreće sa zdravstvenom nepismenošću. “Vrlo često pacijenti ne znaju navesti naziv nijednog lijeka koji uzimaju godinama. Onda se igramo igre pogađanja, pokušavam otkriti kako se zovu “one male bijele tabletice koje se uzimaju navečer”. Uzimaju, recimo, ozbiljne lijekove poput oralnih antikoagulansa, a ne znaju zašto ih uzimaju, koje su moguće opasnosti i nuspojave te kako trebaju kontrolirati adekvatnu dozu”, dodaje.

“Pacijenti misle da razumiju i ono što čitaju na forumima. Da bi nešto čitao s razumijevanjem, trebaš imati neko predznanje, a tome jedino možemo doskočiti sustavnim zdravstvenim opismenjavanjem”, komentira dr. Ban Toskić pa se osvrće na stvarnu sliku prosječnog hrvatskog pacijenta.

Prosječan pacijent je pretio i nije fizički aktivan

“U vašem istraživanju 42 posto je kazalo da ima dugotrajnu bolest i to je doista tako. Mi smo stara nacija, imamo veliki udio starijih od 65 godina. Bilježimo trend sve mlađih ljudi koji imaju kronične nezarazne bolesti koje uzrokuju loše životne navike, a prosječan pacijent je pretio i ne kreće se dovoljno”, napominje liječnica te dodaje:

“Prema procjenama su i ljudi koji imaju hipertenziju loše regulirani. Pitanje je zašto je to tako. Iz godine u godinu nam nakon što pacijent premine njegova obitelj u ordinaciju donese vreće lijekova, neotvorenih kutija za hipertenziju. Njihovi su motivi dobri, smatraju da se lijekove ne treba bacati, a mi se pitamo zašto je naš pacijent godinama redovito, svaki mjesec tražio lijekove i podizao ih u ljekarni, a nije ih uzimao”, dodaje.

Predsjednica KoHoma ističe da grube procjene govore da je svega 30 posto ljudi koji imaju kronične nezarazne bolesti dobro regulirano. “Šećerna bolest je u 95 posto slučajeva dijabetes tipa 2 koji je između ostalog, rezultat loših životnih navika, prvenstveno prehrane i nekretanja. Dakle, sve to bi se moglo spriječiti. Problem je u tome što ljudi nisu skloni promjenama. Prije su vodeći uzorci smrtnosti bile zarazne bolesti, a sada su to kardiovaskularne bolesti. A znamo da su rizični faktor za kardiovaskularne bolesti dijabetes i hipertenzija, a za njih su pak rizični faktor debljina, pušenje i nekretanje. Dakle, sve to bi se moglo spriječiti.”

Izv.prof.dr.sc. Dario Rahelić Boris Štajduhar

Troškovi liječenja broje se u milijardama

Prema dostupnim podacima većina ljudi sa šećernom bolešću nije dobro regulirana, napominje prof.dr.sc. Rahelić te podsjeća da se za liječenje osoba sa šećernom bolešću iz proračuna HZZO-a prema podacima iz 2016. godine izdvajalo 4,6 milijardi kuna, što je tada iznosilo oko 20 posto ukupnog proračuna HZZO-a.

“Od toga se čak 88 posto novca izdvaja za liječenje komplikacija šećerne bolesti, a tek nešto manje od 8 posto se troši na lijekove. Ono što je problem jest to da se sada troši sigurno više od 5,5 milijardi kuna, to je moja neka procjena, zato što su ljudima sa šećernom bolešću sada dostupni novi lijekovi i nova tehnologija”, napominje naš sugovornik.

Troškovi od 4,6 milijardi su direktni troškovi pa je u tom iznosu trošak liječenja dijabetesa i komplikacija. Nisu uključeni neizravni troškovi u koje ulaze dani bolovanja, invalidnosti, prijevremenih invalidskih mirovina tako da bi ta cijena, kada bi se sve uzelo u obzir, bila značajno veća, dodaje prof. Rahelić ističući da ako želimo zaustaviti trend porasta troškova moramo ranije otkrivati šećernu bolest.

Stopa amputacije 40 puta veća nego u Velikoj Britaniji

U tom smjeru ide nova reforma zdravstva. “Prema planu nove reforme zdravstva trebao bi se napraviti moderan registar za osobe sa šećernom bolešću gdje ćemo vrlo jasno znati ne samo koliko imamo pacijenata koji primaju neku terapiju i koju terapiju, nego kako su oni regulirani, koliko ih je preboljelo infarkt, koliko ih je preboljelo moždani udar, koliko ih je oslijepilo ili je imalo amputaciju donjeg ekstremiteta”, smatra.

Koliko je situacija ozbiljna Rahelić nam ilustrira na konkretnom primjeru. “U nekim dijelovima Hrvatske imamo 40 puta veću stopu amputacije nego u Velikoj Britaniji. Ako gledamo stanje s tog aspekta moramo drastično preokrenuti zdravstveni sustav da te negativne trendove usporimo ili pak preokrenemo. Moramo raditi na prevenciji”, dodaje.

Svjestan stvarnog stanja, dodaje da sustav treba mijenjati iznutra. “Većina osoba sa šećernom bolešću primarno je pod kontrolom svog obiteljskog liječnika. Najveći problem nastaje upravo u primarnoj zdravstvenoj zaštiti jer često medicinska sestra, nažalost nema dovoljno vremena da osobu educira o svim aspektima šećerne bolesti o kojima bi trebala, a to su prehrana, tjelovježba, mjerenje šećera u krvi, korekcija doze inzulina ili nekog lijeka”, kaže te nastavlja:

“Najveći problem je taj što liječnici obiteljske medicine i medicinske sestre imaju puno administrativnog posla koji bi mogao rješavati administrator i tada bi medicinska sestra bila posvećena edukaciji pacijenata.”

Profil osobe s dijabetesom

“Više od 80 posto osoba s dijabetesom je preuhranjeno ili pretilo što je već druga dijagnoza. Zatim, 70 posto njih ima pridruženu hipertenziju. Također, 70 posto ima poremećaj lipidnog profila, dakle povećani kolesterol i trigliceride. I za sve te dijagnoze piju terapiju. A ako su preboljeli srčani ili moždani udar, onda još uzimaju acetilsalicilnu kiselinu kao dio terapije, a zbog infarkta uzimaju i betablokator. Ako pritom imaju pridruženo srčano zatajivanje, što je vrlo često u pacijenata s dijabetesom, onda još imaju i diuretik, lijek za izmokravanje”, nabraja prof. Rahelić te dodaje:

“Uzmemo li u obzir da se skoro pa sve navedene bolesti ne liječe samo jednim lijekom, onda dolazimo do broja od najmanje osam lijekova koji se uzimaju svaki dan dok u nekim slučajevima dolazimo i na 10 do 12 lijekova. Da ste ne znam koliko informirani i savjesni, dogodit će vam se da jedan od tih lijekova nekada u mjesec dana preskočite.”

Pacijenti vole čitati upute o lijeku, a ne razumiju ih

Osvrnuli smo se i na podatak iz istraživanja prema kojem je 71,6 posto kazalo da im je lako razumjeti upute koje dolaze s lijekovima. “Sve ankete koje se baziraju samo na odgovorima ispitanika su nerealne i napuhane. To je kao da pitate ljude znaju li složiti Rubikovu kocku ili riješiti kakvu težu zagonetku. Dobit ćete visok postotak pozitivnih odgovora, a kad bi ih uistinu išli provjeravati dobili biste puno lošije rezultate i znatno niže postotke uspješnosti”, odrješit je dr. Maloševac.

Na to dr. Ban Toskić kaže: “Pacijenti jako vole čitati upute o lijeku, ali ne znaju to čitati kritički i s razumijevanjem. I ako unaprijed imaju otpor prema nekom lijeku, sigurno će naći jednu od svih mogućih nuspojava zbog čega će sami procijeniti da im je prisutna nuspojava na lijek i prestat će ga uzimati.”

Pojasnila je to na primjeru: “Ako u lijeku piše da se može javiti nuspojava suhe kože, u manje u jedan na milijun slučajeva, kolika je vjerojatnost da vam je to od lijeka, a ne zato što imate 85 godina? Uvijek se procjenjuje moguća korist i moguća šteta bilo kojeg postupka i lijeka i za svakog se to individualno procjenjuje. Te odnose pacijenti ne razumiju, a moglo bi im se objasniti kada bi bilo dovoljno vremena u pojedinoj konzultaciji i kada bi te konzultacije bile češće.”

dr. Dragan Maloševac Boris Štajduhar

Infodemija otišla u krivom smjeru

Iako živimo u digitalnom dobu te su nam informacije nadohvat ruke, naši sugrađani i dalje ne znaju da se antibiotici ne koriste za liječenje virusnih infekcija, a prema našemu istraživanju njih 47 posto ne razumije zašto su nam potrebna cjepiva.

“Infodemija je velik obol dala situaciji s cijepljenjem protiv covida-19. U zadnjih 60 godina imamo kalendar obaveznog cijepljenja i zanemariv je broj onih koji se nisu cijepili. Generacije liječnika u Hrvatskoj nisu nikada imale priliku vidjeti ni ospice, ni difteriju, ni dječju paralizu, ni tetanus. Stvarno smo bili izvanredni u usporedbi čak i sa skandinavskim zemljama s kojima se volimo uspoređivati, a koje su puno liberalnije po pitanju cjepiva”, kaže Ban Toskić.

Nešto se promijenilo s preplavljenošću kontradiktornim informacijama, kaže. “U početku pandemije upute Stožera bile su jasne i svi su ih se pridržavali, svi su bili kod kuće. Kada cjepiva nije bilo, svi su se htjeli cijepiti. No, onda su počela vrludanja, nedosljednosti Stožera, a istovremeno su se počele širiti dezinformacije putem društvenih mreža”, priča te nastavlja:

“Nažalost, čak su se i različiti znanstvenici uključili u javnu raspravu s različitim stavovima, počele su jačati antivakserske grupe. Zbog svega su ljudi počeli sve manje vjerovati u ozbiljnost, opasnost i ishode bolesti, ali i u znanost i u liječnike. To je ono što je bilo najšokantnije, da se ne vjeruje struci i medicini iako svatko čim osjeti neki manji problem brzo zove svoga doktora, što je isto jedan od pokazatelja naše slabe zdravstvene neprosvijećenosti.”

Ne znaju kad im doktor radi ni kako se zove

“Ovih 55 posto građana koje je u vašem istraživanju kazalo da razumije zašto su im potrebna cjepiva tih se 55 posto očito i cijepilo. Toliki je otprilike postotak procijepljenosti. To je jako mali postotak u odnosu na mnoge naprednije i razvijenije zemlje, ali mene osobno ne čudi ni najmanje”, komentira dr. Maloševac dodajući da ne želi širiti priču o antivakserima.

“Sve je već rečeno i svaki pokušaj bilo kakvog stručnog pojašnjenja je pucanj u prazno. Ako pogledate tko danas u pravilu podržava rusku agresiju i ostavlja nasmijane emotikone ispod objava o bestijalnim razaranjima gradova i stradanjima ukrajinskih civila, vidjet ćete da su to isti oni koji su do jučer negirali koronu, pozivali na bojkot epidemioloških mjera, a smiješne su emotikone ostavljali ispod objava o broju zaraženih i umrlih od korone. Nema selektivnih karakternih osobina. Ako si glup, agresivan i bešćutan, onda si takav u svim područjima života”, odrješit je.

“Ljudi unatoč infodemiji, dostupnosti svih živih informaciju, ne mogu samozbrinjavati blage bolesti nego trče doktoru, a onda se opet ne pridržavaju uputa koje im doktor daje. Svi misle da su antibiotici čarobni lijekovi. Pažljivo će vas slušati, kimati glavom i otići će nezadovoljni zato što nisu dobili nešto što je dobio njihov susjed. Ma, ljudi 20 godina dolaze istom liječniku, a ne znaju kada im doktor radi, neki ne znaju ni kako im se liječnik zove”, napominje dr. Nataša Ban Toskić.

I sam sam bio žrtva lažnog oglašavanja

Pomutnju koju je izazvala poplava informacija ne čudi prof. Rahelića. “Bez obzira na to govorimo li o politici, zdravstvu, zdravlju ili bolesti najčešće, kao i u svemu, postoji veliki komunikacijski šum. Kada govorimo o prehrani, nefarmakološkim mjerama liječenja svih kroničnih nezaraznih bolesti, svi se osjećaju pozvanima da mogu to govoriti, bez obzira na to jesu li oni zdravstveni djelatnici ili rubno povezani sa zdravstvenom djelatnosti, novinari koji prate zdravstvo ili novinari koji se bave istraživačkim novinarstvom”, kaže pa nastavlja:

“To je popularno područje, a na internetu ima niz netočnih informacija. Puno je informacija koje novinar pronađe i treba provjeriti i zato je važna suradnja stručnjaka i novinara. Često nailazimo na lažne objave. I sam sam u nekoliko navrata bio izložen lažnim oglasima u kojima je pisalo da sam preporučio neke čudotvorne lijekove. Dogodilo se da su moji dugogodišnji pacijenti nasjeli na taj oglas i kupili lijek zato što je pisalo da ja to propagiram. To su hakirane stranice i vi kao žrtva lažnog oglašavanja ne možete ništa učiniti.”

Komunikacijske prepreke

Na to dr. Maloševac dodaje da nikada ne bježi od vlastite odgovornosti. “Ponekad je i komunikacija nas liječnika prema bolesnicima poprilično površna i neadekvatna. Nisu bitni samo znanje i stručnost, bitne su i komunikacijske vještine”, kaže, na što sugovornike pitamo – u čemu je rješenje? Doktorica Ban Toskić kaže da je djelomično problem u tome što se promijenila paradigma odnosa liječnik-pacijent u zadnjih dvadeset godina.

“Prije je prevladavao paternalistički odnos. Pacijent je bio dijete, a liječnik je bio roditelj. Liječnik je davao je upute, a pacijent ih je morao slušati. Ako ne bi poslušao, bio bi upozoren. Ta se paradigma promijenila, što pod utjecajem struke što uslijed promjena u društvu. Sada je taj odnos partnerski. Za vaše zdravlje nije odgovoran samo liječnik, nego i vi sami. Liječnik ima obavezu informirati vas na način koji vi razumijete o kakvom se zdravstvenom problemu kod vas radi, koji je dobar, a koji loš scenarij, koje su mogućnosti liječenja i dijagnostike. No, odluku o tome donosi sam pacijent koji ima pravo odbiti lijek, pregled ili dijagnostiku i u konačnici ga nitko ne može natjerati da se pridržava uputa, a ne postoje ni sankcije u tom slučaju”, smatra naša sugovornica.

Tko snosi odgovornost?

U zakonu o obaveznom zdravstvenom osiguranju, nastavlja dr. Ban Toskić, postoji stavka u kojoj piše da ako pacijent redovito ne provodi samokontrolu i nije dobro reguliran, nema pravo na dijagnostičke trakice za mjerenje šećera u krvi.

“A tko će mu to uskratiti? Nijedan doktor sigurno to neće napraviti. Također, ako ste na bolovanju i koristite pravo na bolovanje te se ne pridržavate uputa o liječenju i zbog toga ne ide prema boljem pa ste i dalje na bolovanju, liječnik vam isto tako prema zakonu može odrediti bolovanje bez nadoknade plaće. Postoji poseban članak koji se upiše na doznaku, vaše bolovanje traje dalje, ali nemate pravo na naknadu na plaću. I tu dolazi do velikih konflikta, to izaziva agresiju kod pacijenata”, kaže dodajući da su to to dva gruba primjera sankcija.

Ne odriču se cigareta, a za lijekove ‘nemaju’

“S ponosom mogu reći da u Hrvatskoj imamo sve moderne lijekove i terapiju koji su dostupni u svijetu no često se to zna kritizirati zato što su neki lijekovi dostupni uz nadoplatu. Najbolji primjer je inzulin, jedan od najboljih na svijetu, koji ima najmanji rizik od hipoglikemije koji ni Njemačka dugo nije imala na listi zato što nema mogućnost nadoplate. Uvijek pitam je li bolje ne imati lijek ili ga imati uz nadoplatu? Uvijek sam za to da lijek bude dostupan uz nadoplatu”, kaže prof. Rahelić pa dodaje:

“Usporedit ću to s cigaretama. Naime, ako ljudi mogu potrošiti nekoliko stotina kuna na cigarete, a ne mogu sto kuna mjesečno odvojiti za lijek, onda se ne slažem s tim stavom zato što je tu prisutna neobjektivnost. Da ne odem dalje i ne kažem da bi pušači trebali plaćati veću premiju osiguranja zato što znamo da imaju veći rizik od kardiovaskularnih bolesti i karcinoma pluća ili da bi i preuhranjeni i pretili također trebali plaćati višu premiju”, odlučan je Rahelić.

Put prema rješenju

Partnerski odnos između liječnika i pacijenta morat će dosegnuti jednu ozbiljniju razinu, dodaje prof. Rahelić te dodaje da su, nažalost, sankcije uvijek djelotvornije od partnerskog odnosa. Također dodaje da je šum u komunikaciji često prisutan barem s jedne strane. “Pitanje je koliko liječnik ima vremena za pacijenta, ali i koliko pacijent ima vremena za liječnika. Ako je pacijent zaokupljen brigama, što obiteljskim što financijskim, a svi imaju svoje brige, u tom se trenutku neće uživjeti onoliko koliko bi trebalo”, smatra dijabetolog.

Put do rješenja je dug, slažu se naši sugovornici. “Zdravstvena pismenost je cjeloživotno obrazovanje i moraju je pratiti konkretni primjeri i akcije u praksi. U fokus moramo staviti zdravlje, a ne njegovati kult bolesti. Mi otkrivamo osteoporozu i razna sijela raka. To je poželjno, osobito u vidu nacionalnih preventivnih programa ranog otkrivanja onkoloških bolesti. Od kad je Hrvatske razvijaju se nacionalni preventivni programi, ali imaju slab odaziv. Nešto tome mora biti razlog. Mora se identificirati razlog. Zakazali smo u praksi, u implementaciji.”, ističe dr. Nataša Ban Toskić.

Promjene moraju biti sustavne

Naša sugovornica vidi dva aspekta problema. “S jedne strane promocija zdravlja i zdravog načina života treba se provoditi od vrtića, kroz cijelo školovanje i kroz radno mjesto, kroz obitelj, kroz lokalnu zajednicu. I mora biti dosljedno. Uvjerena sam da odgajateljice u vrtiću i učitelji u školama rade svoj dio edukacije. Ali ako se to što oni podučavaju ne primjenjuje u praksi, onda sve pada u vodu. Ako djecu u vrtiću i školi učite što je zdrava prehrana te da je važno baviti se sportom, onda je potrebno da hrana koju djeca jedu u vrtiću i školi bude zdrava i da djeca imaju besplatni pristup sportu i zdravoj prehrani”, govori.

Danas u školama, nastavlja, nemate slobodne aktivnosti, taj je entuzijazam nestao. “Gdje su nestali svi ti sportski klubovi koje su financirali gradovi i općine? Znamo koliko ljudi s malim primanjima imamo. Kako će oni svoju djecu upisati u sportski klub i plaćati im putovanja na turnire? Sve su to prije organizirale škole. I tijekom fakulteta je potrebno imati tjelesni odgoj i zdravu prehranu. Bez obzira na napore svih aktera i dalje ne uspijevamo uvesti zdravu prehranu u škole. Također, po Domovima zdravlja i bolnicama svuda ćete pronaći aparate s gaziranim pićima i grickalicama. Tome tu ne bi smjelo biti mjesto, kao što se u tim ustanovama ne može pušiti. To je višedesetljetni rad, tako se odgajaju generacije zdravstveno pismenih građana.”

Moramo promovirati zdravlje, a ne živjeti kult bolesti

Odgovornost je na svima, dodaje prof. Rahelić. “Ideja budućeg zdravstvenog sustava je da svi liječnici budu plaćeni po učinku, ne po broju pacijenata nego prema postotku pacijenata koji imaju dobru regulaciju glikiranog hemoglobina, arterijskog tlaka ili lipidnog profila”, kaže dodajući da to nije nikakva novost te da se u Velikoj Britaniji liječnika plaća prema učinku, prema postotku postignutih ciljeva s obzirom na dijagnozu pacijenta.

“Smatram da je to ispravan put iako nije najobjektivniji kriterij, ali uvijek trebamo gledati prosjek. Uvijek ćemo imati jedan dio pacijenata koji nisu suradljivi, ali ako u mojoj ordinaciji 80 posto pacijenata ne postiže ciljeve onda je pitanje je li problem u njima ili u meni. To se vidjelo i za vrijeme Covid-19 pandemije, imali smo ordinacije obiteljske medicine koje nisu imale nijednu hospitalizaciju zbog Covid-19 i nijedan smrtni ishod zbog Covid-19”, ističe pa nastavlja:

“Smatram da smo svi krivi, nije kriva samo jedna karika u lancu. Slažem se s kolegicom Ban Toskić, moramo promovirati zdravlje, a ne stigmatizirati bolesti. Moramo odlučiti što želimo, moramo odlučiti želimo li stvarati zdravu naciju ili ne. Ako u školama i vrtićima pa i bolnicama imate automate s nezdravom hranom, što onda možemo očekivati?”

Potrebno je drastično mijenjati stvari

Pokraj škola, napominje, imamo jako puno pekara. “Ono što su lanci brze hrane u Americi, to su pekare kod nas. Ljudi ne razmišljaju da unosom kruha ne unose samo ugljikohidrate nego i sol. Zašto imamo toliko ljudi s visokim tlakom? Naime, jedna kriška kruha ima skoro jedan gram soli, a unos soli trebalo bi ograničiti na pet grama dnevno. To je onda pet šnita kruha, bez mineralne vode ni sve ostale hrane koju smo pojeli kroz dan”, pojašnjava prof. Rahelić.

Djeca se više ne igraju, školska dvorišta i parkovi su prazni. Ako su i vani, zabavljaju se na mobitelima, kaže. “Paradoks je da mediteranske zemlje imaju veći broj pretilih od nedmediteranskih zemalja. U našem obalnom području imamo više pretile djece nego u kontinentalnom dijelu zemlje. Moramo drastično mijenjati stvari. Kako? Ako roditelji djecu ne navikavaju na redovitu tjelesnu aktivnost, tko će ih navikavati? To ih može naučiti teta u vrtiću i profesor u školi. Uzmimo za primjer Dansku koja ima najmanji broj pretile djece. Ta djeca u vrtiće odlaze biciklom”, dodaje.

Tko je zdravstveno pismena osoba?

Naši su sugovornici složni da će u promjeni morati podjednako sudjelovati i sustav i pojedinac. Doktorica je otkrila kako bi trebala živjeti zdravstveno pismena mlada osoba.

“U prehrani bi izbjegavala bijeli šećer, gazirana pića, grickalice, brzu hranu, jela bi najmanje tri obroka povrća i voća. Udio crvenog mesa treba minimizirati te jesti više bijelog mesa i ribe. Osoba ne bi pušila, alkohol bi konzumirala u prigodama, umjereno. Vodila bi računa da je redovito procijepljena i fizički aktivna pa bi na posao ili fakultet išla biciklom ili pješice kad god je to moguće”, kaže.

Doktorica Ban Toskić na to dodaje da bi mlada zdravstveno pismena osoba održavala higijenu redovito, pila dovoljno tekućine te odlazila na preventivne preglede ako je opterećena obiteljskom anamnezom.

Mladi nemaju toplomjer kod kuće

Znala bi sama zbrinuti blage bolesti koje prolaze same od sebe – viroze, prehlade, proljeve, mijalgije nakon prenaprezanja tijekom sporta i manje površinske rane. Redovito bi odlazila stomatologu i ginekologu, ponašala bi se spolno odgovorno te koristila mjere zaštite, a spolno aktivne žene ginekologu bi odlazile jednom godišnje.

“Svojim bi primjerom utjecala na mlađe članove obitelji, prijatelje i susjede te bi pomagala starijim članovima obitelji. Danas imamo mlade ljude od 25 godina koji nemaju toplomjer kod kuće, pretili su i puše. Osim što često čujem da nemaju toplomjer kod kuće, nemaju ni antipiretik za skidanje temperature, dezinficijens, flastere, osnovnu kućnu ljekarnu za samopomoć”, zaključuje dr. Ban Toskić.

Drastični potezi su ključ

Na to dr. Maloševac podsjeća na podatak da je 67 posto ispitanika u našem istraživanju kazalo da razumiju upute o štetnosti pušenja i pretjerane konzumacije alkohola, ali da s druge strane imamo podatak da svaka treća osoba u Hrvatskoj puši i da svaki drugi pušač popuši i do 24 cigarete na dan.

“Bez obzira na to što velika većina pušača i konzumenata alkohola zna sve o štetnosti, to su klasične loše navike, odnosno ovisnosti kojih se je teško osloboditi. Tu je osim psihičke, uvijek prisutna i tjelesna ovisnost, a proces odvikavanja je težak i mukotrpan. Puno puta i bezuspješan. Ni to što smo kao zemlja pri vrhu ovisnosti isto nas ne bi trebalo čuditi. Što su ljudi nezadovoljniji i nesigurniji češće se okreću porocima”, kaže specijalist hitne medicine.

Dijabetolog Rahelić pak kaže da su razgovori o nepušenju često uzaludni. “Pacijentu možete objašnjavati što god, no kad dobije infarkt onda nerijetko prestane pušiti zauvijek. Uvijek je pitanje motiva i momenta koji će uplašiti pacijenta da napravi promjenu. Kada govorimo o cigaretama, kad bi cijena bila trostruko viša jedan dio ljudi vjerojatno ne bi prestao pušiti, ali bi smanjio pušenje dok nam, puno važnije, mladi ne bi u tolikoj mjeri bili pušači. Ne možemo reći da bi netko od 15 godina svaki dan imao 100 kuna za kutiju cigareta”, kaže pa zaključuje:

“Ministarstvo zdravstva ozbiljno je krenulo u reformu zdravstvenog sustava i okupio vodeće stručnjake iz različitih područja medicine. Vjerujem da će upravo i najavljena reforma zdravstvenog sustava uvelike pridonijeti smanjivanju učestalosti svih kroničnih nezaraznih bolesti uključujući dijabetes, hipertenziju, kardiovaskularne bolesti i slično. Fokus reforme u području dijabetologije bit će u prevenciji, ranom otkrivanju, pravovremenom liječenju i praćenju ishoda liječenja.”


Ovaj članak dio je kampanje za promociju zdravstvene pismenosti koju je pokrenuo Telegram u suradnji s njemačkom farmaceutskom kućom STADA. U sklopu kampanje provedeno je prvo nacionalno istraživanje zdravstvene pismenosti u Hrvatskoj. Više pročitajte ovdje.