Hrvatska nikad nije bila zemlja političkog terorizma. Ne računajući rat, u kojem, nažalost, nije bilo ni minimalnih pravila u intenzitetu nasilja, Hrvatska je bila relativno mirna zemlja. Nikada poslije 1995. godine ni jedan hrvatski političar, osim Vlade Gotovca u predsjedničkoj kampanji 1997. godine, nije bio izložen terorističkom napadu. Zanimljivo je da je Vladu Gotovca napao pripadnik Prvog gardijskog zdruga, vojne postrojbe koja je bila zadužena i za zaštitu predsjednika Tuđmana.
Najgori ispadi nasilja prema javnim osobama zadržavali su se dosta daleko od ugrožavanja bilo čijeg života. Ali su se zato gomilale prijetnje. Gadne prijetnje prema novinarima i političarima, o čemu je danas progovorio i Bojan Glavašević.
Golema većina prijetnji stizala je s krajnje desnice
Pamtimo, nadalje, spaljivanje novina u strogom centru Zagreba i kotrljanje plinskih boca zagrebačkim ulicama. Pamtimo napade nižeg intenziteta, koji nisu bili opasni po život, ali su znali biti strahovito neugodni. Faktografski je nesporno da je golema većina tih prijetnji, napada i zastrašivanja dolazila s krajnje nacionalističke, ultradesne strane hrvatske političke scene.
Bilo je samo pitanje vremena kad će verbalne prijetnje, spaljivanje novina i otvoreni pozivi na pogrom političkih protivnika, kakve smo mogli čuti i u parlamentu, dovesti do pravog, fizičkog nasilja prema pripadnicima najviše državne vlasti.
Generacija Hrvata odrasla u kulturi političke mržnje
Danas, kad se o napadaču na Banske dvore zna relativno mnogo, pa i to da je s trinaest godina fantazirao o ubijanju Srba, i kad je nesporno da napad na Vladu nije izveden u afektu, nego je isplaniran, i kad smo vidjeli da napadač ima još sumišljenika koji na internetu pišu o tome kako bi trebalo ubiti premijera; danas, kad je, dakle, sve to poznato i kad svatko može vidjeti snimku pucnjave pred Banskim dvorima, sasvim je razvidno da je cijela jedna generacija Hrvata odrasla u kulturi političke i nacionalne mržnje.
Tu su kulturu mržnje, recimo još jednom, stvarali istaknuti hrvatski političari i javni djelatnici na čelu s prethodnom vladajućom garniturom HDZ-a. Tu su kulture mržnje osobito stvarali pojedini svećenici, na čelu s biskupima poput Vlade Košića. Tu su kulturu mržnje stvarali lideri organizacija ratnih veterana.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ultradesni mediji tek su na zadnjem mjestu u izgradnji kulture mržnje, jer bi oni bili potpuno beznačajni da ozbiljan dio hrvatske javne scene ne smatra kako je Endehazija zapravo bila dobra država, bez obzira na povremena zastranjenja, kako su hrvatski komunisti bili najveći neprijatelji hrvatskog naroda, i kako Hrvatska ne smije biti uključiva, bilo da je riječ o hrvatskim Srbima ili o Bruxellesu.
Moguće je da ulazimo u duže razdoblje desnog terorizma
Dvadeset godina stvaranja kulture mržnje, od Ivane i Stipane, pojest će vas crne vrane, iz 2001.godine (za mlađe čitatelje; to se odnosi na ondašnjeg premijera Račana i predsjednika Mesića), preko divljanja na Thompsonovim koncertima i nogometnim utakmicama, preko odluke dijela Crkve da se proglasi opozicijom Milanovićevoj Vladi (o čemu je bivši urednik Glasa Koncila napisao nedvosmisleni komentar ), pa sve do šatoraškog poludržavnog udara; dvadeset godina stvaranja kulture mržnje dovelo je do napada na Banske dvore.
Ne možemo isključiti da se takve akcije neće nastaviti, bilo da će ih izvoditi zaluđeni klinci odrasli u mržnji, poput Bezuka, ili PTSP-om preopterećeni veterani Domovinskog rata, koji zaista vjeruju idiotima koji gostuju u esktremističkim medijima. Sasvim je moguće da Hrvatska ulazi u duže razdoblje desnog terorizma. Na državnoj je sigurnosti da onemogući terorističku djelatnost, no ni puno efikasniji sustavi državne sigurnosti od hrvatskog, to često ne uspijevaju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ova prepiranja premijera i predsjednika su kontraproduktivna
U sadašnjoj je situaciji osobito kontraproduktivno da se predsjednik Vlade i predsjednik Republike svađaju oko efemernih pitanja vezanih uz terorizam. Naime,njih dvojica, neovisno od međusobnih loših odnosa, zastupaju istu ideološku agendu; tolerantnu, demokratsku, uključivu, antifašističku i nacionalno ravnopravnu Hrvatsku.
Stoga su Zoran Milanović i Andrej Plenković prve prirodne mete bilo kojeg budućeg proustaškog atentatora. Budući da su predsjednik i premijer, zbog svojih vrijednosnih stavova, glavni ciljevi desnog terorizma, oni bi se morali, i to na svim razinama, od operativne politike do javnih nastupa, udružiti u borbi protiv desnog terorizma.
Članak se nastavlja ispod oglasa
20 godina stvaranja kulture mržnje dovelo je Hrvatsku u razdoblje političkog terorizma
Hrvatska je, nažalost, napadom na Banske dvore prvi put poslije rata ušla u razdoblje političkog terorizma
Sasvim je moguće da Hrvatska ulazi u duže razdoblje desnog terorizma. Na državnoj je sigurnosti da onemogući terorističku djelatnost, no ni puno efikasniji sustavi državne sigurnosti od hrvatskog, to često ne uspijevaju.
Hrvatska nikad nije bila zemlja političkog terorizma. Ne računajući rat, u kojem, nažalost, nije bilo ni minimalnih pravila u intenzitetu nasilja, Hrvatska je bila relativno mirna zemlja. Nikada poslije 1995. godine ni jedan hrvatski političar, osim Vlade Gotovca u predsjedničkoj kampanji 1997. godine, nije bio izložen terorističkom napadu. Zanimljivo je da je Vladu Gotovca napao pripadnik Prvog gardijskog zdruga, vojne postrojbe koja je bila zadužena i za zaštitu predsjednika Tuđmana.
Najgori ispadi nasilja prema javnim osobama zadržavali su se dosta daleko od ugrožavanja bilo čijeg života. Ali su se zato gomilale prijetnje. Gadne prijetnje prema novinarima i političarima, o čemu je danas progovorio i Bojan Glavašević.
Golema većina prijetnji stizala je s krajnje desnice
Pamtimo, nadalje, spaljivanje novina u strogom centru Zagreba i kotrljanje plinskih boca zagrebačkim ulicama. Pamtimo napade nižeg intenziteta, koji nisu bili opasni po život, ali su znali biti strahovito neugodni. Faktografski je nesporno da je golema većina tih prijetnji, napada i zastrašivanja dolazila s krajnje nacionalističke, ultradesne strane hrvatske političke scene.
Bilo je samo pitanje vremena kad će verbalne prijetnje, spaljivanje novina i otvoreni pozivi na pogrom političkih protivnika, kakve smo mogli čuti i u parlamentu, dovesti do pravog, fizičkog nasilja prema pripadnicima najviše državne vlasti.
Generacija Hrvata odrasla u kulturi političke mržnje
Danas, kad se o napadaču na Banske dvore zna relativno mnogo, pa i to da je s trinaest godina fantazirao o ubijanju Srba, i kad je nesporno da napad na Vladu nije izveden u afektu, nego je isplaniran, i kad smo vidjeli da napadač ima još sumišljenika koji na internetu pišu o tome kako bi trebalo ubiti premijera; danas, kad je, dakle, sve to poznato i kad svatko može vidjeti snimku pucnjave pred Banskim dvorima, sasvim je razvidno da je cijela jedna generacija Hrvata odrasla u kulturi političke i nacionalne mržnje.
Tu su kulturu mržnje, recimo još jednom, stvarali istaknuti hrvatski političari i javni djelatnici na čelu s prethodnom vladajućom garniturom HDZ-a. Tu su kulture mržnje osobito stvarali pojedini svećenici, na čelu s biskupima poput Vlade Košića. Tu su kulturu mržnje stvarali lideri organizacija ratnih veterana.
Ultradesni mediji tek su na zadnjem mjestu u izgradnji kulture mržnje, jer bi oni bili potpuno beznačajni da ozbiljan dio hrvatske javne scene ne smatra kako je Endehazija zapravo bila dobra država, bez obzira na povremena zastranjenja, kako su hrvatski komunisti bili najveći neprijatelji hrvatskog naroda, i kako Hrvatska ne smije biti uključiva, bilo da je riječ o hrvatskim Srbima ili o Bruxellesu.
Moguće je da ulazimo u duže razdoblje desnog terorizma
Dvadeset godina stvaranja kulture mržnje, od Ivane i Stipane, pojest će vas crne vrane, iz 2001.godine (za mlađe čitatelje; to se odnosi na ondašnjeg premijera Račana i predsjednika Mesića), preko divljanja na Thompsonovim koncertima i nogometnim utakmicama, preko odluke dijela Crkve da se proglasi opozicijom Milanovićevoj Vladi (o čemu je bivši urednik Glasa Koncila napisao nedvosmisleni komentar ), pa sve do šatoraškog poludržavnog udara; dvadeset godina stvaranja kulture mržnje dovelo je do napada na Banske dvore.
Ne možemo isključiti da se takve akcije neće nastaviti, bilo da će ih izvoditi zaluđeni klinci odrasli u mržnji, poput Bezuka, ili PTSP-om preopterećeni veterani Domovinskog rata, koji zaista vjeruju idiotima koji gostuju u esktremističkim medijima. Sasvim je moguće da Hrvatska ulazi u duže razdoblje desnog terorizma. Na državnoj je sigurnosti da onemogući terorističku djelatnost, no ni puno efikasniji sustavi državne sigurnosti od hrvatskog, to često ne uspijevaju.
Ova prepiranja premijera i predsjednika su kontraproduktivna
U sadašnjoj je situaciji osobito kontraproduktivno da se predsjednik Vlade i predsjednik Republike svađaju oko efemernih pitanja vezanih uz terorizam. Naime,njih dvojica, neovisno od međusobnih loših odnosa, zastupaju istu ideološku agendu; tolerantnu, demokratsku, uključivu, antifašističku i nacionalno ravnopravnu Hrvatsku.
Stoga su Zoran Milanović i Andrej Plenković prve prirodne mete bilo kojeg budućeg proustaškog atentatora. Budući da su predsjednik i premijer, zbog svojih vrijednosnih stavova, glavni ciljevi desnog terorizma, oni bi se morali, i to na svim razinama, od operativne politike do javnih nastupa, udružiti u borbi protiv desnog terorizma.