25. lipanj 1991. nije samo sentimentalno važan, već je i dragocjen primjer naroda koji je odlučio stvoriti vlastitu državu

U Malom je Lapu, nazvanom po legendarnom obližnjem rock klubu Lapidarij, koji također već desetljećima ne postoji, vladala opuštena i jako slavljenička atmosfera. Pamtimo da su osobito dobro bili raspoloženi Božo Kovačević i Goranko Fižulić, ondašnji zastupnici HSLS-a, a sadašnji Telegramovi kolumnisti.

Nitko se nije plašio

Premda je Hrvatska već bila doživjela brutalne manifestacije rata, poput masakra u Borovu selu, nitko se nije plašio niti je pokazivao manjak povjerenja u državu koja je proglašena tog popodneva. I nitko, što zvuči fantastično, obzirom na ondašnje okolnosti, baš nitko nije pretpostavljao da bismo mogli izgubiti rat.

Umjesto toga, saborski su zastupnici, izmiješani neovisno o stranačkoj pripadnosti, uživali u vinu i kasnom ljetnom popodnevu, raspravljajući gotovo ironičnim tonom o tome hoće li nas jugoslavenski ratni avioni prekinuti tog trenutka, ili će se aktivirati dan ili dva kasnije.

Znali smo da je rat počeo

Večer 24. lipnja, koliko se sjećamo, protekla je posve mirno. Idućeg je dana JNA, po naredbi Ante Markovića, najdezorijentiranijeg hrvatskog i jugoslavenskog političara ranih devedesetih, pokušala napasti Sloveniju, dok su nad Zagrebom MIG-ovi počeli probijati zvučni zid. Znali smo da je rat počeo.

Svi smo, također, znali da je Hrvatska nenaoružana, ali se svejedno većina ljudi nije bojala rata, dok je baš golema većina bila uvjerena, zaista bez imalo sumnje, da ćemo pobijediti.

Mozaik važniji od melankoličnih uspomena

Sjećanja na lipanj 1991. godine zvuče zgodno iz sentimentalnih razloga: uvijek se dobro podsjetiti na vremena kad smo bili mladi i hrabri, i nekontaminirani i neoštećeni svime što će se dogoditi kasnijih godina.
No, ta sjećanja, zapravo, pomažu formiranju mozaika puno važnijeg sadržaja, od melankoličnih uspomena na herojska vremena.

Naime, već u travnju 1990. godine, odmah poslije objavljivanja rezultata prvih parlamentarnih višestranačkih izbora u Republici Hrvatskoj, svakom razumnom bilo je savršeno jasno kako je hrvatsko biračko tijelo odlučilo izaći iz Jugoslavije i stvoriti samostalnu državu.

Paravani prema konačnom cilju: neovisnosti

Idućih godinu dana pregovora o raznim konfederacijama ili asimetričnim federacijama predstavljalo je tek neuvjerljiv, ali taktički neizbježan paravan za konačni cilj: proglašenje državne neovisnosti. Referendum o neovisnosti, održan u svibnju 1991. godine, pokazao je kako je golem , apsolutna većina hrvatskih građana odlučila da je došlo krajnje vrijeme za izlazak iz Jugoslavije.

Odluka o neovisnosti, donesena 25. lipnja 1991. godine samo je potvrdila prilično neupitan, prirodni razvoj povijesnih događaja na ovim prostorima te afirmirala političku volju najvećeg postotka hrvatskih državljana.

Dragocjen povijesni primjer

Izostanak straha od rata i čvrsta vjera u pobjedu, u zemlji koja uopće nije imala vojsku, i čije malobrojne oružane snage nisu imale pravo naoružanje, dragocjen je povijesni primjer ponašanja naroda kao kolektivnog intelektualaca i kao kolektivnog političkog i vojnog tijela, koje je odlučilo provesti svoju odluku, i čija se zrelost i volja pri provođenju te odluke pokazala znatno jačom od zrelosti i volje protivničke strane.

Utoliko sjećanja na zadnje dane lipnja 1991. godine nisu samo sentimentalnog značaja: ona, zapravo, svjedoče o jedinstvenom trenutku i raspoloženju u životu naroda, koji se poklopio s objektivnim geopolitičkim okolnostima, i koji je, na kraju, stvorio novu državu: a ta će država, bez obzira na sve svoje goleme unutarnje probleme, trajati stoljećima, kao i većina drugih europskih država.