Znamo kako smanjiti broj poginulih u potresima. Zašto to i ne radimo?
Postoji tehnologija za smanjivanje broja smrtnih slučajeva u potresima
Jasno je da ljude ne ubijaju potresi, nego zgrade koje nastradaju u potresima. Seizmolozi stalno upozoravaju na ovu činjenicu, a postala je iznova relevantna nakon smrtonosnog potresa u Nepalu prošle subote, koji je iza sebe ostavio 4000 mrtvih, a predviđa se da bi brojka mogla rasti i do 10.000 izgubljenih ljudskih života, piše Vox.
Potresi su puno smrtonosniji u mjestima gdje su zgrade lošije sagrađene, neojačane i nisu osmišljene tako da mogu izdržati potres. Katmandu u Nepalu bio je jeziv primjer upravo takvih građevina i potres je vrlo lako pretvorio grad u ruševine ispod kojih su se našli brojni zarobljeni građani.
1. Broj mrtvih može biti znatno manji
Tragedija potresa je u tome što ljudi posjeduju tehnologiju i znanja kojima se može smanjiti broj smrtnih slučajeva u potresima. Ranjiva područja kao što su Kalifornija, Japan i Čile poduzela su korake za modernizaciju svojih zgrada i dramatično su smanjili rizik od smrtnih slučajeva tijekom prošlog stoljeća. Zašto se to, onda, nije dogodilo u zemljama kao što su Nepal, Iran ili Pakistan, gdje stručnjaci stalno iznova upozoravaju da su jaki potresi neizbježni?
2. Problemi su financijski i psihološki
Ovo pitanje postavljeno je u jako bitnom članku u časopisu Science, kojeg je 2013. napisao Brian Tucker, osnivač GeoHazards Internationala, organizacije koja radi na smanjenju broja žrtava u prirodnim katastrofama. Prevelik broj zemalja, tvrdi Tucker, spor je u poduzimanju potrebnih koraka kako bi se pripremio za potrese, a kao posljedica te nepripremljenosti umiru tisuće ljudi.
Često se radi o problemu financiranja, pogotovo u siromašnijim zemljama. Nadogradnje zgrada su skupe. U nekim slučajevima mogu postojati jedinstvene prepreke na poslu (na primjer, u Nepalu su građanski nemiri učinili zadatak rekonstrukcije još težim). Međutim, u mnogim područjima najveće barijere psihološke su prirode – ljudi uopće ne razmišljaju o pripremi za potrese.
3. Primjer siromašnih zemalja Jugoistočne Azije
Više od jedne četvrtine svjetskog stanovništva živi u Jugoistočnoj Aziji u Iranu, Afganistanu, Pakistanu, Indiji, Nepalu, Butanu, Bangladešu, Šri Lanki i Burmi.Te se zemlje nalaze na sjevernom rubu Euroazijske ploče, što je seizmološki vrlo aktivno područje i zna se da su potresi neizbježni.
Nekoliko je razloga zašto ove zemlje još uvijek ne grade prikladne zgrade i ne popravljaju već izgrađene objekte.
Brzi rast stanovništva
Populacija u ovim zemljama raste vrlo brzo, a sve više ljudi se seli u gradove. Potreban je ogroman broj bolnica, škola i stambenih zgrada i teško je graditi dobre zgrade tako velikom brzinom i u tako velikom broju.
Nedostatak novca i korupcija
Siromašnim zemljama, naravno, nedostaje novca za ojačavanje i poboljšavanje građevina. Tucker u svom članku kaže da samo 1% pomoći za prirodne katastrofe odlazi na preventivne mjere. Kaže i kako je državama s visokom razinom korupcije teže provoditi mjere za poboljšanje konstrukcija.
Nezainteresiranost
Tucker tvrdi da brojne zemlje ne uzimaju opasnost od potresa dovoljno ozbiljno. To je razumljivo, pogotovo u zemljama u razvoju koje imaju važnijih neposrednih prijetnji, kao što su siromaštvo i svakodnevno onečišćenje.
4. Države često reagiraju tek nakon tragedija
Da bi prikazao kako je bitno reagirati preventivno, Tucker izdvaja slučajeve Čilea i Haitija. Čile je 1960. godine pogodio snažni potres od 9.5 stupnjeva po Richteru nakon čega se zemlja dala u ozbiljne mjere sigurnosti u slučaju potresa. Za usporedbu, Haiti u ovom periodu nije radio ništa, jer je imao velikih problema s političkim nemirima i ekstremnim siromaštvom.
https://www.youtube.com/watch?v=Xr6CFIHJvhw
Obje zemlje pogođene su slično jakim potresima 2010. godine. I dok je samo 0,1% Čileanaca bilo pogođeno posljedicama potresa, 11%Haićana pretrpjelo je posljedice potresa u svojoj zemlji. Drugim riječima, zgrade u Haitiju pokazale su se 100 puta smrtonosnijima od onih u Čileu.
5. Potrebno je pokrenuti velike kampanje
Tucker Nepalu i ostalim zemljama pogođenim potresom savjetuje dvije stvari. Prvo, trebaju opremiti i nadograditi škole. Ne samo što je ulaganje novca u škole politički popularno, nego može pomoći u edukaciji školske djece o tome da potresi nisu samo prirodna katastrofa i da rizici mogu biti uvelike smanjeni.
Drugo, Tucker kaže da su hoteli u stranom vlasništvu često dobra startna točka za početak osiguravanja zgrada zato što to potiče ostale na tržištu da također počnu raditi na svojim hotelima. Štoviše, to osigurava poslove za zidare i arhitekte, koji uče kako pravilno graditi zgrade.
I na kraju, Tucker predlaže da stručnjaci za potres počnu s kampanjama u stilu onih u području javnog zdravstva “koje ljude pozivaju ljude na korištenje sigurnosnih pojaseva ili na prestanak pušenja”.