Agrokorov raspad jednak je padu Tuđmanova režima; propao je sustav na kojem je Hrvatska počivala

Najvažniji događaj poslije pada Tuđmanova režima

Ruske banke nipošto ne predstavljaju nikakav ozbiljan kapitalizam; riječ je najčešće o polukriminalnim organizacijama s jakim Putinovim zaleđem. Stoga eventualno konačno rusko ovladavanje Agrokorom doista označuje nezanemariv pomak u geopolitičkim odnosima na području bivše Jugoslavije. Radi se, dakako, o vrlo negativnom pomaku, budući je režim Vladimira Putina glavna prijetnja kakvoj takvoj, preostaloj globalnoj i regionalnoj sigurnosti.

Treći element Agrokorove krize bitno je značajniji od prva dva, koji su sami po sebi prilično važni. Treći element Agrokorove krize jest neprijeporna činjenica da je raspad Agrokora nepobitno najvažniji događaj u hrvatskoj politici poslije pada Tuđmanova sustava prije sedamnaest godina. I to ne samo zbog bezbroj radnih mjesta, koja neposredno i posredno zavise o Agrokoru.

I ne samo zbog činjenice da se Agrokorova agonija već danima širi koncentričnim kružnicama, pa je sada napala i tvrtke koje naizgled nisu povezane s najvećom hrvatskom kompanijom. I svakako ne zbog rasprave o Lexu Agrokor koja je, zapravo, smiješna, jer ne može obuhvatiti najbitnija pitanja vezana uz Agrokorovu krizu. Agrokorov raspad može se i mora uspoređivati s padom Tuđmanova režima jer je u oba slučaj riječ o propasti sustava na kojima je Hrvatska bila počivala.

Agrokor kao središnje mjesto neobične piramide

Tuđmanov je sustav bio autokratski: pod njegovom su se, operetski dizajniranom umjerenom diktaturom, uspostavila razmjerno jasna pravila donošenja političkih, gospodarskih, kulturnih, sportskih i drugih odluka, iza kojih je stajao lako prepoznatljiv Tuđmanov potpis. Padom Tuđmanova režima Hrvatska je uspjela prodisati. Bez pada Tuđmanova režima Hrvatska nikad ne bi postala članicom Europske unije, a vjerojatno ni NATO pakta.

Bez pada Tuđmanova režima Hrvatska nikad ne bi usvojila minimalne civilizacijske i demokratske vrijednosti, koje se danas sve neuspješnije odupiru konzervativnoj revoluciji. Pad Agrokora nije, naravno, strukturalno jednak padu Tuđmanova režima jer Ivica Todorić, još jednom neovisno od toga što bilo tko misli o Todoriću, nikad nije posjedovao ni deset posto Tuđmanove moći.

No, sustav u čijem je središtu do prije neki dan bio Ivica Todorić, posjedovao je, barem kad je riječ o gospodarstvu, sličnu snagu kao Tuđmanov sustav u svim društvenim i političkim sferama. Premda i dalje ne znamo što se sve zapravo događalo u Agorkoru i oko njega, lako je vidljivo da je Agrokor bio najistaknutije mjesto neobične poslovne piramide u Hrvatskoj, koja se sada raspada sa svakim novim jutarnjim vijestima.

Cijela ekonomija kao Madoffova Ponzijeva shema

Tu su piramidu činile banke, pa društva za factoring, pa prehrambene i druge tvrtke, koje su se, osim svojom navodnom glavnom djelatnošću, zapravo bavile posuđivanjem novca, pa brojne marketinške agencije, pa mediji zavisni o tim marketinškim agencijama i njihovim klijentima, pa stotine i tisuće malih kompanija, koje ovise o cijelom sustavu, i koje od njega nisu profitirale, ali su morale pristati na pravila igre, kako bi mogle opstati.

U svjetlu Agrokorova pada, čije se koncentrične kružnice prelijevaju preko velikih, financijski moćnih kuća, koje odjednom dolaze u blokadu, i čije koncentrične kružnice sve opasnije zapljuskuju male tvrtke koje više nikako ne mogu do svog novca, može se pretpostaviti kako je cijela hrvatska ekonomija petnaestak godina funkcionirala kao velika, Madoffova Ponzijeva shema.

Država je to tolerirala zbog očuvanja radnih mjesta i naplate PDV-a, što, opet, omogućuje socijalni mir među prizvodnim radnicima i među svim mogućim korisnicima državnog proračuna. Ne znamo, dakle, što je sve točno oko mjenica bez pokrića, lažiranih bankarskih plasmana, regresnih mjenica i navodnih lihvarskih kamata što su ih firme koje nisu banke plasirale Agrokoru, kako bi Agrokor mogao nastaviti funkcionirati.

Kriza postavlja i neka izravna politička pitanja

Znamo, međutim, da je Agrokorovim poslovnim modelom zahvaćen veći dio hrvatske ekonomije, što upućuje da je veći dio hrvatske ekonomije u cijelom ovom tisućljeću funkcionirao de facto ili de iure ilegalno. Ako pad Agrokora predstavlja konačni kraj hrvatske tajkunsko-dogovorne ekonomije, nema razloga žaliti za Agrokorom, pod uvjetom da se njegove najbolje tvrtke, u koje Ivica Todorić zaista jest uložio puno novca i energije, zadrže u proizvodnim funkcijama.

Kriza u Agrokoru postavlja i neka druga, manje strukturna, ali svejedno teška, izravna politička pitanja. Okej, recimo da je raspad očito kancerogenog modela hrvatske ekonomije najvažnija posljedica Agrokorove krize. No, što ćemo s ulogom države? Kako je moguće da država donedavno nije znala što se dešava, i zašto nije pokušala ranije utjecati na razvoj događaja?

Zašto je Vlada pasivno promatrala katastrofu?

Odgovor da se radi o privatnoj tvrtki potpuno je besmislen, jer je Agrokor i danas privatna tvrtka, a država je u četvrtak ujutro donijela zakon o Agrokoru. Zašto je, znači, Plenkovićeva Vlada, relativno dugo, posve pasivno promatrala Agrokorovu katastrofu? Potpuno je nemoguće tvrditi da nisu znali kako Agrokor propada, jer je stanje u Todorićevoj tvrtki bilo poznato ne baš uskim društvenim krugovima puno prije no što su mediji počeli najavljivati katastrofu.

U siječnju ove godine ručali smo s jednim od svojedobno najbližih Todorićevih suradnika, koji nam je kazao kako je pitanje dana kad će njegov bivši šef ostati doslovno bez svega, jer više ne može servisirati obaveze. Otprilike u isto vrijeme, više ljudi iz koncerna reklo nam je da Agrokor priprema IPO za Food grupu, i to 15.ožujka, kako bi pokušao riješiti kritičnu situaciju u koju se tvrtka bila dovela.

Vrijeme je za novi sustava, ali tko će ga izgraditi?

Očigledno je da je IPO, kao zadnji Agrokorov pokušaj da izađe iz krize, žestoko zakasnio, ali potpuno je nemoguće da vlada nije znala ni za IPO, ni za stvarno stanje u Agrokoru. Vlada, međutim, nije ni pokušala spriječiti debakl, što znači da je ili potpuno nesposobna, ili da je smatrala kako je njoj u interesu podržavati dogovorno-ilegalni model poslovanja u Hrvatskoj, do posljednjeg mogućeg dana. Stoga je prilično smiješno tvrditi da se Vlada ponaša odgovorno, donoseći Lex Todorić.

Vlada je, da je imalo kompetentna i odgovorna, morala početi djelovati najkasnije oko nove godine. Agororov pad srušio je magistralni hrvatski poslovni obrazac, koji ionako nije ništa vrijedio, i u kojem su duboko usađeni dogovorna ekonomija, korupcija, nepotizam i sve moguće vrste izigravanja zakona. Sada je vrijeme za početak izgradnje novog, zaista kompetitivnog, poštenijeg i meritokratskog sustava. No ni u hrvatskom biznisu, ni u hrvatskoj politici, ne vidimo dovoljno jake protagoniste koji bi se uspješno mogli upustiti u takav pothvat.