Ako bi Britanija odustala od Brexita, to ne bi nužno bila samo dobra vijest za EU
Da se Britanija predomisli, to bi moglo imati dugoročne posljedice na funkcioniranje i reforme EU-a
Stotine tisuća Britanaca, možda čak i milijun ljudi – kako su tvrdili organizatori – marširalo je prošlog vikenda Londonom tražeći novi referendum o izlasku Velike Britanije iz Europske unije. Jedan od najvećih prosvjeda u Britaniji u novije vrijeme dogodio se nakon što je EU pristala odgoditi datum Brexita koji se trebao dogoditi ovoga petka, 29. ožujka.
U isto vrijeme, peticija na stranici britanskog parlamenta kojom se traži odustajanje od Brexita prikupila je dosad više od 5,7 milijun potpisa. Potpisnici te peticije smatraju da bi Britanija trebala povući članak 50., kojim je pokrenut proces napuštanja EU-a, i ostati članica Unije.
Pritisak na premijerku raste
Sve to govori u prilog sve većem političkom pritisku pod kojim se zadnjih tjedana nalaze britanska premijerka Theresa May i njezina vlada. Za May, kako sada stvari stoje, odustajanje od Brexita nije opcija – unatoč tome što je riječ o političarki koja se, u vrijeme referenduma o članstvu u EU, zalagala za ostanak u Uniji.
No, zbivanja u Britaniji nisu više nužno u rukama premijerke i njezine vlade. U britanskom parlamentu u srijedu će se održati tzv. indikativna glasovanja koja će pokazati postoji li neka alternativa vladinom planu – i sporazumu s EU-om koji je Theresa May dogovorila – koja može okupiti parlamentarnu većinu.
U parlamentu i o članku 50.?
Prema pisanju britanskih medija, opcije o kojima će se glasovati u srijedu vjerojatno će uključivati, primjerice, napuštanje EU-a bez sporazuma i carinsku uniju s EU-om. Moguće je, međutim, da će se zastupnici izjašnjavati i o novom referendumu te o tome treba li Britanija povući članak 50.
Riječ je o članku Ugovora o EU, kojim je prvi puta definiran proces napuštanja Unije. Britanija ga je službeno aktivirala u ožujku 2017. godine. U prosincu prošle godine, Sud EU-a presudio je da Britanija može jednostrano povući aktiviranje tog članka. Dakle, da Londonu, za otkazivanje Brexita, ne treba suglasnost preostalih 27 članica EU-a.
Ukidanje Brexita – pobjeda za EU
Kad bi se to dogodilo, kad bi Brexit bio otkazan – za što su, treba napomenuti, u ovom trenutku šanse ipak izrazito male – Europska unija prihvatila bi, zasigurno, tu odluku s neskrivenim oduševljenjem. Gotovo da i nema europskog političara koji u posljednje dvije godine i devet mjeseci, koliko je prošlog od britanskog referenduma, nije izrazio žaljenje zbog britanskog odlaska. Da je Brexit loša odluka i strateška greška ocijenio je u više navrata i hrvatski premijer Andrej Plenković. Odustajanje od Brexita bi, prema tome, bilo dočekano raširenih ruku.
Bio bi to dokaz da je europska integracija još uvijek privlačan projekt. Privremeno bi, možda, oslabilo i euroskeptični val koji zahvaća članice EU-a i na kojem bi u sljedećem sazivu Europskog parlamenta, koji se bira u svibnju, euroskeptične i populističke stranke mogle osvojiti značajno veći broj mandata nego što su ih imale dosad. Ostanak Britanije “pokazao bi da je Europska unija prihvatljiva i uspješna priča” i da se jedna država ne može tek tako isplesti iz europske integracije i dvjesto tisuća stranica europske pravne stečevine, ocjenjuje Daniel Mondekar, bivši predsjednik saborskog Odbora za europske poslove i konzultant za europske politike.
Britansko odustajanje od Brexita značilo bi i jednu brigu manje za EU: Britanija je, kao što je poznato, veliki uplatitelj u europski proračun. Kada ona izađe, EU proračun bit će “kraći” za oko deset milijardi eura godišnje. U trenutku kada se EU suočava s novim izazovima, od migracija do obrane, koje namjerava financirati iz centralne kase, britanski doprinos dobro bi došao.
Posljedice na funkcioniranje EU
Ipak, nije sve tako ružičasto. Ako bi Britanija odustala od izlaska – ukinula Brexit, a ne samo ga odgodila – to bi moglo imati dugoročne posljedice na funkcioniranje Europske unije. I to ne nužno dobre, barem ne iz vizure onih koji se zalažu za dublje i čvršće povezivanje zemalja članica.
Ankete pokazuju da se raspoloženje prema EU u Britaniji posljednjih mjeseci promijenilo i da zagovornici ostanka u Uniji imaju većinu u odnosu na one koji podržavaju Brexit. Kada bi Britanci sada ponovno izašli na referendum, moguće je da bi donijeli odluku da ipak žele ostati u EU. Pritom, međutim, može se pretpostaviti da većina ne bi bila ništa uvjerljivija od one koja je u lipnju 2016. godine izglasala izlazak (rezultat je bio 52 naprema 48 posto).
Oko europskog projekta britanska je javnost i dalje jednako podijeljena kao i prije dvije-tri godine. Samo što bi, u slučaju odustajanja od Brexita, nezadovoljstvo i podjele bile još dublje jer bi se zagovornici Brexita osjećali izdanima. U takvim okolnostima, vladi u Londonu, bez obzira tko bi je vodio, bilo bi gotovo nemoguće pristajati na bilo kakve reforme EU-a koje bi vodile dubljoj integraciji. “Načelno, bilo bi dobro da Britanija ostane. Ali to bi zasigurno dovelo u pitanje smjer kojim ide EU”, ocjenjuje jedan hrvatski dužnosnik, dobro upućen u europske politike.
Odustajanje od Brexita ugrozilo bi dubinske reforme EU
A upravo se za takve, dubinske promjene, kao jedini učinkovit odgovor EU-a na probleme s kojima se suočava, zalažu pojedini europski dužnosnici. Jedan od njih je, primjerice, francuski predsjednik Emmanuel Macron. Macron je nedavno objavio proglas u kojem poziva na dubinske reforme EU-a. “Francuski predsjednik dao je konkretan plan za obnovu Unije. Iako ne koristi riječ federacija, jasno govori kako integraciju treba dalje provesti”, podsjeća Telegramov sugovornik.
Kakav bi bio odgovor neke britanske vlade na zahtjeve za dubljom integracijom i osnivanjem novih europskih institucija, u situaciji kada je Britanija i dalje podijeljena oko EU-a i kada bi joj i dalje nad glavom “visila” mogućnost da netko ponovno pokrene pitanje Brexita? Oduševljenje sasvim sigurno ne.
Britansko pravo veta na europske odluke
Taj nedostatak entuzijazma za europski projekt mogao bi imati i sasvim konkretne posljedice. O mnogim europskim politikama odlučuje se jednoglasno. To znači da zemlje članice zapravo imaju pravo veta. Upravo je to, primjerice, razlog zbog kojeg je nedavno Europska komisija pokrenula raspravu treba li ukinuti jednoglasno odlučivanje u području poreza.
Britanska vlada, koja bi stalno uzimala u obzir da gotovo polovica javnosti zapravo nije htjela ostati u Europskoj uniji i da odluku o odustajanju od Brexita osjeća kao nepravdu, mogla bi biti sklonija koristiti pravo veta. Pogotovo kada su u pitanju odluke koje bi, za njihovu javnost, mogle biti osjetljive.
A što ako se drugi zaigraju s člankom 50.?
Britansko jednostrano povlačenje članka 50. – na što, dakle, imaju pravo prema odluci Suda EU – moglo bi imati i druge posljedice za funkcioniranje Unije. Ako Britanija može aktivirati taj članak, pa nakon dvije i pol godine jednostavno odustati i vratiti se na staro, što priječi neku drugu članicu da krene istim putem? Što ako neka država dobije vladu koja će pomisliti da bi baš bila dobra ideja, za domaću uporabu, da se malo poigrava s članstvom u EU?
Zato bi, smatra Mondekar, eventualno britansko odustajanje od Brexita moralo bi povlačiti za sobom određenu “političku odgovornost” Britanije. Čelnici 27 država članica morali bi pokazati da neće tolerirati takvo političko manevriranje, ako bi ono nekome uopće palo na pamet.