Nekad je nužno odabrati stranu

Komentar: Ako dokument o Raškoviću nekoga ugrožava, zašto Karamarko na njega nije stavio oznaku tajnosti?

Šef HDZ-a se barem mogao ispričati hrvatskoj javnosti zbog laganja

05.11.2015., Zagreb - Zavrsni predizborni skup Domoljubne koalicije u Areni Zagreb. Tomislav Karamarko. 
Photo: Petar Glebov/PIXSELL
FOTO: PIXSELL

Tomislav Karamarko bio je izjavio da on nije potpisao Potvrdu o ratnom putu šibenskog dožupana/saborskog zastupnika Mirka Raškovića. Međutim, novi broj Telegrama objavio je baš taj dokument s potpisom Tomislava Karamarka, tadašnjeg šefa Sigurnosno-obavještajne agencije.

E sada, pošto je dokument objavljen, i pošto ga Karamarko nikako nije mogao demantirati (jer je autentičan), predsjednik HDZ-a mogao se barem ispričati hrvatskoj javnosti zbog neistinitog prethodnog iskaza, tvrdeći kako je štitio službenu tajnu.

Zapravo, nije mogao.

Karamarkovo lamentiranje

Naime, dokument o Raškoviću s Karamarkovim potpisom, nema oznaku tajne ili povjerljivosti. Taj dokument, kao što je na njemu vidljivo, uopće nije klasificiran. Što znači da samim time Karamarkovo lamentiranje o ugrožavanju Raškovićeve sigurnosti, i o ugrožavanju funkcioniranja obavještajne zajednice, nema više nikakva smisla.

Da dokument što ga je Telegram objavio bilo koga ugrožava, Karamarko bi, kao šef ondašnje SOA-e, na dokument valjda stavio oznaku tajnosti. Jasno je, dakle, da Karamarkova argumentacija protiv objavljivanja Potvrde o Raškovićevu ratnom putu nema puno smisla. Telegram je, ponovimo, objavio neklasificirani materijal, bez ikakve oznake tajnosti ili povjerljivosti.

A taj materijal pokazuje dvije bitne činjenice.

Sumnjiva politička odluka

Prvo, Tomislav Karamarko, kao šef SOA-e, znao je sve o Raškovićevu radu sa SZUP-om (Službom za zaštitu ustavnog poretka, tajnom policijom iz devedesetih godina), da bi zatim Mirko Rašković prešao na Karamarkovu političku stranu u postizbornoj borbi za svaki glas u parlamentu, i to nakon što je Rašković izabran na listi SDSS-a, stranke koja je odlučila koalirati sa Zoranom Milanovićem.

Postoji, dakle, barem osnovana sumnja da su HDZ i Karamarko iskoristili Raškovićevu obavještajnu prošlost i činjenicu da je predsjednik HDZ-a potpisao Potvrdu o Raškovićevom ratnom putu, u pridobivanju njegova glasa. Postoji realna sumnja da je Raškovićev odlazak iz SDSS-a i lijevo-liberalne koalicije zaista posljedica obavještajne operacije ili čiste ucjene, a ne samostalne političke odluke.

I drugo, predsjednik Hrvatske demokratske zajednice opet nije govorio istinu, i to kada je riječ o tvrdim materijalnim činjenicama, koje ne podliježu nikakvoj interpretaciji (što, nažalost, nije prvi put). Što opet šalje vrlo jasnu poruku i biračima i Karamarkovim pregovaračkim partnerima u procesu formiranja nove vlasti.