Nekad je nužno odabrati stranu

Ako su ustaše pobijene 1945. 'hrvatske žrtve za slobodu i nezavisnost', što su onda partizani pali u borbi s tim istim ustašama?

Zašto hrvatske nacionalsocijaliste živcira proslava Dana antifašističke borbe?

FOTO: AFP

Među 271.000 žrtava s područja današnje Hrvatske u 2. svjetskom ratu nalazi se i 106.000 Hrvatica i Hrvata od kojih je 26.000 poginulo u ustašama, 19.000 u domobranima, a nešto više od 58.000 u partizanima ili su ubijeni kao civili od ovih prije spomenutih i njihovih saveznika. Svi oni spadaju u hrvatske žrtve u najvećem svjetskom ratnom sukobu, ali ne i u žrtve za slobodu i nezavisnost. Mačku moramo uzeti zajedno s repom, pa tako i partizane i ustaše.

U srijedu je pod pokroviteljstvom Grada Zagreba, a u organizaciji Antifašističke lige RH i Veterana Domovinskog rata i antifašista (VeDRA) na zagrebačkome Trgu žrtava fašizma održana proslava Dana antifašističke borbe i koncert TBF-a. Video i slike s koncerta prenijeli su gotovo svi internetski portali te su svi znatiželjni mogli uživati i u komentarima hrvatskih protivnika proslave toga državnog blagdana, ali i same antifašističke borbe.

Neki od viđenijih simpatizera hrvatske manufakture nacionalsocijalizma objavili su tim povodom zapažene traktate uz očekivanu svekoliku podršku i odobravanje njihove vjerne sljedbe, ali moju pažnju privukla je reakcija široj javnosti potpuno nepoznate osobe, nedavno umirovljene ravnateljice jedne osnovne škole u omanjem gradu sjeverozapadne Hrvatske. Ta ravnateljica u miru koja je u četiri desetljeća svoga radnog vijeka sudjelovala u odgoju i obrazovanju tisuća učenika u svome komentaru na društvenoj mreži javno se zgraža zbog održanog koncerta i proslave državnoga praznika.

Kako ne bi bilo zabune, gospođi bivšoj ravnateljici ne smeta glazba TBF-a, nju neizmjerno nervira sam povod koncerta. Njene objave na društvenim mrežama sastoje se od beskonačnog niza fotografija napuštenih, izgubljenih i udomljenih pasa i mačaka, poneke izreke vjerničkoga zanosa te video zapisa lokalnih propovjednika mržnje prema Srbima, Jugoslavenima, Židovima, komunjarama, masonima i pederima. Gospođa ravnateljica u miru nije samo arhetip nekoga tko voli životinje, a ne voli ljude, ona je i pokazni primjer da propovjednici nacizma mogu računati i na nove naraštaje odgajane i od ljubitelja životinja i mrzitelja ljudi.

Odnos prema povijesti ključan za političke preferencije

Hrvatska spada u red malobrojnih zemalja u kojima je odnos prema važnijim događajima i osobama iz vlastite povijesti ključan element trenutačnih političkih preferencija. Nakon tri desetljeća državne neovisnosti i nešto kraćeg prakticiranja liberalne demokracije i dalje je za poveliki broj građana lakmus političkoga odabira Drugi svjetski rat.

Prema Hrvatskoj enciklopediji u Prvom svjetskom ratu s područja današnje Hrvatske i BIH poginulo je 190.000 vojnika, a u Drugom svjetskom ratu samo s teritorija današnje Republike Hrvatske bilo je ukupno 271.000 žrtava, od čega 131.000 Srba, 106.000 Hrvata, 15.000 Roma, 10.000 Židova i 9.000 pripadnika ostalih naroda. U Domovinskom ratu na teritoriju Republike Hrvatske ukupno su poginule, uključujući i one koji se još uvijek vode kao nestale, 19.683 osobe od čega 6.153 na strani pobunjenih Srba.

Plenkovićeva reducirana ‘kultura sjećanja’

Premijer Andrej Plenković još je početkom svog prvog mandata proklamirao i u svakoj pogodnoj prigodi promovirao “kulturu sjećanja“ koja je Drugi svjetski rat, kao daleko najveće krvoproliće na ovim prostorima, formalno i protokolarno svela na tri događaja: obljetnicu proboja logoraša iz ustaškoga logora u Jasenovcu, kapitulaciju i zarobljavanje ustaških i domobranskih jedinica na potezu od Dravograda do Bleiburga te kasnije masovno ubijanje ratnih zarobljenika od jedinica Jugoslavenske armije te datum osnivanja Sisačkoga partizanskog odreda u šumi Brezovica kraj sela Žabno 22. lipnja 1941. godine.

Tako reducirana „kultura sjećanja“ rezultat je kukavičkoga odnosa prema činjenici da je Drugi svjetski rat na području Hrvatske, ali i svih ostalih država nastalih raspadom Jugoslavije, bio i građanski rat, da su se u tome ratu međusobno ubijali “naši dobri“ i “naši loši“ momci bez obzira na same motive i razloge svoga sudjelovanja na sukobljenim stranama te da jednostavno nije moguće zatvoriti najkrvavije razdoblje hrvatske povijesti bez jasnoga i koliko je to moguće unisonog definiranja tih “dobrih“ i “loših“ momaka.

Ljevica i desnica bez zaloga za budućnost

Upravo zbog tri desetljeća licemjerja i hipokrizije, nemuštoga mucanja HDZ-a i dijela onih desno od najveće partije o osudi “svih totalitarizama“ Hrvatska i dalje nema političku scenu sukladnu većini ostalih liberalnih demokracija. Desnica koja cijeli Drugi svjetski rat svodi na likvidacije ustaša i domobrana u svibnju 1945. godine jer nema ni osobne ni političke hrabrosti valorizirati ustaško nedjelo i ljevica, koja upravo u toj nesposobnosti i priglupoj ograničenosti desnice vidi svoj jedini razlog postojanja, sigurno nisu zalogom hrvatske budućnosti.

U strahu od gubitka potpore onoga dijela biračkoga tijela koje i dalje u nadi uljepšavanja vlastitih obiteljskih stabala ustrajno brani pogrešne odluke svojih predaka, „desnica“ je faktički 1941. pretvorila u 1991. godinu, a 1995. u revanš za 1945. godinu. Nemaštovita rehabilitacija ustaša kao (pre)žestokih boraca za hrvatsku državu i difamacija partizana kao kombinacije komunista i presvučenih četnika kojima je zajednička urođena mržnja prema Hrvatima začeta je u emigrantskoj ostavštini ustaškoga poglavnika Ante Pavelića, a redovito je servirana u većim ili manjim količinama i ovdašnjoj javnosti još od vremena pojave HDZ-a.

Obilježavanje stradanja

U Drugome svjetskom ratu i neposredno po njegovome završetku s područja današnje Hrvatske u partizanima je poginula ili je bila žrtvom ustaškoga i okupatorskog terora 58.131 osoba hrvatske nacionalnosti. U istome razdoblju u ustaškim jedinicama poginulo je 26.000 Hrvata, a u domobranskim njih 19.000.

Za stradale partizane i „ilegalce“, bez obzira jesu li poginuli na Sutjesci ili su kao taoci strijeljani na Dotrščini, ne održava se baš ni jedna komemoracija pod pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora, a za poginulim ustašama i domobranima službeno se žaluje na spomendan koji pada u subotu ili nedjelju najbližu 15. svibnju, uz nazočnost najviših državnih dužnosnika i crkvenih velikodostojnika uz izravni prijenos javne televizije.

Pogrešan datum ili mjesto održavanja komemoracije

Prema Zakonu o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj izglasanom 2019. godine, znači ne u vrijeme Franje Tuđmana ili Tomislava Karamarka već u doba vladavine Andreja Plenkovića, taj spomendan se naziva Danom spomena na hrvatske žrtve u borbi za slobodu i nezavisnost unatoč činjenici da nitko u HDZ-u, ali ni u parlamentarnim strankama desno od njega nema hrabrosti javno nazvati ustaše i domobrane borcima za slobodu i nezavisnost.

Znači, ili su pogrešni datum spomendana i mjesto održavanja komemoracije, i prije i poslije otkaza austrijskoga gostoprimstva, ili je njegov naziv protivan ne samo preambuli Ustava već i blagdanu iz toga istog Zakona, Danu antifašističke borbe. Ako su ustaše i domobrani pobijeni u svibnju 1945. „hrvatske žrtve za slobodu i nezavisnost“ što su onda pali hrvatski partizani u borbi s tim istim ustašama i domobranima? Je li njihova žrtva uzaludna zbog toga što su organizatori hrvatskoga i jugoslavenskoga gerilskog pokreta bili komunisti i Josip Broz Tito i što je jugoslavenski državni okvir tada bio jedini moguć?

Žrtve rata, ali ne i žrtve za slobodu i neovisnost

Možemo li 65 poginulih partizana iz Maloga Iža na otoku Ižu u lipnju 1943. u bitci na Sutjesci, smatrati „hrvatskim žrtvama za slobodu i nezavisnost“? Ako oni, kao i gotovo 3.000 dalmatinskih partizana koji su poginuli u toj bitci, nisu dali svoje živote za te uzvišene ideale, onda Dan antifašističke borbe kako predlažu viđeniji hrvatski nacionalsocijalisti, niti ne može biti državni praznik.

Jednostavno, među 271.000 žrtava s područja današnje Hrvatske u Drugome svjetskom ratu nalazi se i 106.000 Hrvatica i Hrvata od kojih je 26.000 poginulo u ustašama, 19.000 u domobranima, a nešto više od 58.000 u partizanima ili su ubijeni kao civili od ovih prije spomenutih i njihovih saveznika. Svi oni spadaju u hrvatske žrtve u najvećem svjetskom ratnom sukobu, ali ne i u žrtve za slobodu i nezavisnost.

Mačku moramo uzeti zajedno s repom, pa tako i partizane i ustaše. Dok god to ne učinimo hrvatska će se politika prelamati oko prošlosti, a ne sadašnjosti i budućnosti, ne samo zbog promotora mržnje već i zbog zahvalne publike personificirane u gore spomenutoj umirovljenoj ravnateljici osnovne škole.