Aktualni saziv EU parlamenta odradio je zadnju sjednicu. Nakon svega, još ima isti problem: nitko živ ga ne shvaća ozbiljno
Iako je jedna od ključnih institucija pri donošenju EU zakona ni birači ni članice ga ne fermaju
Aktualni saziv Europskog parlamenta upravo je ugasio svjetlo u svojoj velebnoj zgradi u Strasbourgu. Nakon što su u posljednjih pet godina raspravili gotovo tisuću zakonodavnih prijedloga, uložili desetke tisuća amandmana i javili se za riječ više od 220 tisuća puta, europski zastupnici odradili su ovoga tjedna zadnju plenarnu sjednicu prije europskih izbora u svibnju.
Samo na toj, zadnjoj sjednici imali su pune ruke posla. Izglasali su propis za zaštitu zviždača, odobrili ugradnju sigurnosne tehnologije u nova vozila, zabranili različitu kvalitetu proizvoda na istočnom i zapadnom tržištu, donijeli stroža pravila kako bi se spriječila proizvodnja eksploziva u kućnoj radinosti, raspravljali o klimatskim promjenama s mladom Šveđankom Gretom Thunberg, a o budućnosti Europske s latvijskim premijerom Krišjānisom Kariņšom…
Europski parlament jedina je institucija Europske unije koju građani biraju izravno, na izborima. Ujedno, jedna je od ključnih institucija pri donošenju europskih zakona. Unatoč tome parlament ima problem. Ni birači niti države članice ne shvaćaju ga ozbiljno.
Birače nije briga
Dapače, birači za njega sve manje mare. Iako se veliki broj europskih propisa, dakle onih po kojima živimo, donosi uz njegovo aktivno sudjelovanje: podugačkom popisu s ovotjedne sjednice u Strasbourgu može se, primjerice, dodati i ukidanje roaminga, jeftiniji telefonski pozivi unutar EU-a, zabrana jednokratne plastike, jeftinija dostava paketa… U svakoj od tih europskih odluka, Europski parlament imao je jednako bitnu ulogu kao i države članice. Njegove odluke, dakle, izravno utječu na živote Europljana.
Ali, Europljani ga dosad baš i nisu doživljavali. Barem ne dovoljno da bi se jednom u pet godina potrudili protegnuti noge do birališta. Odaziv na izborima diljem EU-a 2014. godine bio je 42,6 posto, najniži od 1979. godine kada su eurozastupnici prvi puta izravno birali. U Hrvatskoj je bilo još i gore: europski izbori motivirali su tek svakog četvrtog birača. Na izbore za zastupnike u Saboru izašlo je čak milijun ljudi više nego na zadnje izbore za EU parlament.
Birači ponekad čak ni ne znaju tko ih zastupa u Europskom parlamentu. Čak niti oni eurozastupnici za koje bi se moglo zaključiti da ih ljudi prepoznaju, ne prolaze uvijek baš najbolje u istraživanjima javnog mnijenja. Uzmimo za primjer Biljanu Borzan. U svom mandatu, gospođa Borzan bavila se doista građanima bliskom temom – kvalitetom proizvoda na policama naših trgovina. Ipak, u jednoj anketi, koju je u proljeće prošle godine Ipsos radio za Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, tek je nešto više od polovice ispitanika znalo da je gospođa Borzan zastupnica u Europskom parlamentu.
Države članice parlament nervira
Ni u odnosima parlamenta s državama članicama ne cvjetaju ruže. Institucija koja je sa svakom izmjenom temeljnih europskih ugovora dobivala sve veće ovlasti, ne misli se tek tako odreći svoje tek pronađene političke moći. Državama članicama to ponekad ide na živce. Pokazalo se to i pred kraj aktualnog saziva kada su se trebali dogovoriti o imenovanju prvog europskog javnog tužitelja. Odnosno, ako se pita eurozastupnike, tužiteljice.
Zbog dubokog neslaganja oko kandidata, pregovori oko imenovanja osobe koja bi kazneno gonila one koji muljaju s novcem iz europskog proračuna, zapeli su u slijepoj ulici. Europski parlament tvrdoglavo je odbio popustiti državama članicama i ustraje na tome da dužnost tužitelja treba preuzeti kandidatkinja iz Rumunjske Laura Codruta Kövesi. Tu nepopustljivost u EU parlamentu tumače kao obranu načela – ističu, primjerice, da su za razliku od Vijeća, saslušali sve kandidate i odabrali Kövesi kao “daleko najbolju”. Države članice, pak, inzistiraju na kandidatu iz Francuske Jean-Francoisu Bohnertu.
Svoje mišiće Europski parlament odlučio je, dakle, pred kraj mandata pokazati na temi europskog javnog tužitelja. I uspio je, barem zasad. No, prava bitka oko teritorija između eurozastupnika s jedne, i šefova država s druge strane, tek predstoji. Riječ je o izboru nasljednika Jean-Claude Junckera.
Premijeri vs. parlament
Aktualni šef Komisije biran je 2014. godine, prvi put po principu tzv. vodećeg kandidata (ili Spitzenkandidata). Ideja je bila sljedeća: novi predsjednik Komisije bit će kandidat one političke grupacije koja na izborima dobije najviše mandata ili koja može okupiti većinu u parlamentu. Tako će se, bili su uvjereni u europskim političkim krugovima, ukloniti kritike o “demokratskom deficitu” i povećati interes birača za EU izbore. Birače nisu uvjerili (odaziv je, ponovimo, bio rekordno nizak), ali je parlament potvrdio svoju političku moć jer je Juncker, kao kandidat tada najjače grupacije, Europske pučke stranke, imenovan predsjednikom Komisije.
Model Spitzenkandidata, međutim, ni tada niti danas nije po volji svim europskim premijerima i predsjednicima (koliko znamo, Andrej Plenković nije među njima). Neki su prema njemu tek skeptični, neki mu se otvoreno protive. Smatraju da im na taj način parlament oduzima ovlasti koje im, kao šefovima država članica, pripadaju. Parlament, pak, po svemu sudeći nema namjeru tek tako prepustiti odluku premijerima i samo potvrditi njihov izbor. Pozornica za novo odmjeravanje mišića oko (pre)moći već je, dakle, spremna. Tko će u tom odmjeravanju snaga prevladati?
Skupa brbljaonica na 24 jezika
Puno će toga ovisiti o izborima krajem svibnja. Uoči izbora 2014. godine birače se uvjeravalo da je “ovaj put drukčije” jer neizravno biraju i šefa Komisije. No, tek na ovim izborima doista bi moglo biti drukčije – svibanjski izbori mogli bi promijeniti sliku Europskog parlamenta i u strasburške klupe dovesti veći broj političara koji uspjeh duguju populističkim metodama i izraženom skepticizmu prema europskom projektu. Novi saziv bit će, ako je vjerovati prognozama, i politički rascjepkaniji nego dosad. U Europskom parlamentu bit će, dakle, puno teže raditi i još teže okupljati većinu.
Sljedeći petogodišnji mandat pokazat će stoga može li EU parlament zadržati, pa i povećati svoj politički utjecaj. Ili će biti sveden tek na skupu brbljaonicu na 24 jezika, kako ga nekad posprdno nazivaju kritičari.