Nekad je nužno odabrati stranu

Amerika očajnički pokušava zaustaviti gradnju plinovoda Sjeverni tok 2

Najnovija rezolucija Zastupničkog doma traži da se uvedu sankcije protiv država i tvrtki koje sudjeluju u projektu

(L-R) Wisconsin Governor-elect  Tony Evers, US Secretary of Transportation Elaine Chao, Illinois Governor-elect J.B. Pritzker, Florida Governor-elect Ron DeSantis, US President Donald Trump, US Vice President Mike Pence, and Ohio Governor-elect Mike DeWine sit after a meeting with governors-elect in the Cabinet Room of the White House on December 13, 2018 in Washington, DC. (Photo by Brendan Smialowski / AFP)
FOTO: AFP

Predstavnički dom Kongresa SAD jednoglasno je usvojio rezoluciju kojom se od država članica Europske unije traži zaustavljanje gradnje plinovoda Sjeverni tok 2. Predsjedniku Donaldu Trumpu predlaže se pak da “iskoristi sva raspoloživa sredstva kako bi se dala potpora europskoj energetskoj sigurnosti kroz diversifikaciju tržišta i smanjenje ovisnosti od Rusije.”

Zastupnički dom upozorava također kako će taj projekt vrijedan više od 11 milijardi dolara dodatno povećati zavisnost Europe od ruskog plina te ocjenjuje da je to “drastičan korak unatrag za europsku energetsku sigurnost i interese SAD-a”.

Nekoliko dana ranije pomoćnik američkog državnog tajnika za energetiku Francis Fannon izjavio je da Sjeverni tok ugrožava sigurnost Europe, da je protivan američkim interesima jer “nije u skladu sa zajedničkim transatlantskim vrijednostima” pa je zatražio od svih sudionika da se povuku iz tog kontroverznog projekta.

Amerika, nakon Kine i Irana, kreće na EU

Najnovija rezolucija Zastupničkog doma te ocjene pomoćnika državnog tajnika Francisa Fannona pokazuju da je SAD odlučio otvoriti još jedan front u trgovinskim ratovima koje Washington nameće svijetu. Nakon što je Bijela kuća zaratila s Kinom i Iranom, sada najavljuje i obračun s članicama Europske unije.

Pojednostavljeno rečeno, ta rezolucija traži da se uvedu sankcije protiv država i tvrtki koje sudjeluju u tom projektu. To međutim neće biti lak zadatak jer je riječ o moćnim multinacionalnim kompanijama i još snažnijim državama. Za realizaciju projekta Sjeverni tok 2 zadužena je kompanija New European Pipeline AG, koja je 4. rujna, 2015., u Vladivostoku, potpisala ugovor s ruskim energetskim divom Gazpromom koji ima 50 posto udjela u tom projektu te multinacionalnim kompanijama E.On., Shell, OMV, BASF/Wintershall i Engie koje imaju po 10 posto.

Njemačka kompanija Europipe koja distrubuira ruski plin po Europi na samom je početku uplatila 40 posto svojih ugovornih obveza. Uprave tih multinacionalnih kompanija nalaze se u Francuskoj, Njemačkoj, Austriji, Nizozemskoj, a te države već su nekoliko puta ponovile kako one svojim privatnim kompanijama ne mogu zabranjivati ili određivati u kojim će projektima sudjelovati jer one posluju po tržišnim zakonima.

Dosad potrošeno 3,3 milijarde eura

Slična rezolucija donesena je još 2017., no od nje nije bilo ništa jer se EU uspješno obranila upozoravajući da bi to moglo ugroziti odnose između Bruxellesa i Washingtona. Dodatni je sada problem što se već daleko odmaklo u realizaciji tog projekta jer su u punom zamahu radovi na tri pravca, u ruskim, njemačkim i finskim teritorijalnim vodama. Do sada je već utrošeno u pripreme i početak gradnje 3,3 milijarde eura, pa je dovršen prvi dio plinovoda u dužini od 330 kilometara koji ide po dnu Baltičkog mora. Već sljedeći tjedan započinje postavljanje cijevi na finskom dijelu Baltičkog mora.

Dimitrije Peskov, glasnogovornik Kremlja, komentirajući najnoviju rezoluciju Predstavničkog doma, kazao je kako se “pokušava svim dozvoljenim i nedozvoljenim sredstvima spriječiti rezalizacija jednog čistog komercijalnog, ekonomskog, mirnodopskog projekta koji će biti od koristi za Rusiji, Njemačku i Europu.” Heiko Maas, njemački ministar vanjskih poslova, kazao je pak kako Njemačka neće povući svoju političku potporu projektu Sjeverni tok 2 jer je to “komercijalni projekt koji će biti izgrađen čak i ako se njemačke kompanije povuku iz njega.” I stajalište finske vlade ostaje nepromijenjeno. Kari Klemm, savjetnik u Ministarstvu razvoja i gospodarstva Finske, izjavio je pak kako se “taj projekt bavi međunarodnim pitanjima energetike, a tu finska vlada zastupa tržišni princip.”

Na Trumpu sve veći pritisak proizvođača

Ipak, situacija se, što se predsjednika Trumpa tiče, znatno pogoršala jer se on nalazi pod sve većim pritiskom moćnih američkih proizvođača plina koji traže tržišta za svoje viškove. Nakon što će, naime, SAD sljedeće godine postati najveći proizvođač nafte na svijetu, uskoro će biti svjetska velesila u proizvodnji i izvozu ukalupljenog plina.

Prošle godine u SAD-u se proizvelo oko 765 milijardi kubičnih metara plina, a do 2050. proizvodnja će prijeći bilijun i dvjesto milijardi kubičnih metara. U 2019. američke kompanije planiraju izvesti oko 35 milijardi kubičnih metara ukapljenog plina. Pri tome SAD uglavnom izvozi taj plin u samo tri zemlje: u Meksiko, Južnu Koreju i Kinu. Do 2020. u SAD će biti završene 4 luke specijalizirane za izvoz ukapljenog plina i sve je namijenjeno tržištima u Europi. Budući da još nema kupaca predsjednik Trump neće birati sredstva kako bi slomio otpor Europljana.

I Njemačka popustila pod pritiskom SAD-a

Europska unija također traži način da smanji svoju ovisnost o ruskom plinu koji pokriva 40 posto njenih potreba. No LNG terminali imaju jednu veliku manu: nitko ne želi ni pomisliti kakve bi posljedice mogle biti kad bi na njima došlo do eksplozije, pogotovo na plovećem terminalu. Pod pritiskom SAD-a čak je i Njemačka bila prisiljena donijeti odluku o gradnji LNG terminala na ušću rijeke Labe koji će stajati oko 400 milijuna eura, imati će kapacitet prihvata 5 milijardi kubičnih metara plina godišnje, a to je oko 10 posto uvoza plina iz Rusije.

U Europi su trenutno u funkciji 24 LNG terminala te 4 u Turskoj, no svi oni rade s najviše 40 posto kapacitate i svi gomilaju goleme gubitke. Jedino Litva i Poljska, koje se žele dodvoriti Washingtonu, namjeraju proširiti postojeće kapacitete prihvata ukapljenog plina. Uz LNG terminal Świnoujście na granici s Njemačkom, odlučeno je da se izgradi ploveći terminal kod Gdanjska.

Gdje je isplativost LNG terminala na Krku?

Hrvatska je također odlučila kupiti plutajući LNG terminal, no problem je što, osim mađarskog Mola, nema zainteresiranih za kupnju plina koji će stizati na Krk. Što, dakako, odmah dovodi u pitanje isplativost cijelog projekta. Premda SAD stalno traži da se na Krku instalira ploveći LNG terminal, američkim kompanijama taj projekt nije zanimljiv niti žele u njega uložiti svoj novac. Razlog je jednostavan: premalo tržište.

Osim toga cijena američkog plina još je uvijek previsoka pa u Europi nema jagme za njim. U američkim lukama ukapljeni plin stoji 2,30 eura po MMB, ali kad se tomu pridodaju troškovi transporta i prerade tada cijena raste i do najmanje 5,15 eura po MMB. Istodobno ruski plin košta oko 4,30 eura po MMB. S tim da Rusi izražavaju spremnost, u želji da sačuvaju svoja tržišta, da će dodatno sniziti cijenu svog plina ako će američki plin u međuvremenu pojeftiniti.

Plinovod Sjeverni tok 2 stajat će oko 9 milijardi eura. Ukrcajna luka biti će na ruskoj obali Baltičkog mora, prolazit će po morskom dnu te izaći na obali pokraj njemačkog mjesta Greifswald. Budući da na trasi nema niti jedne intermedijalne kompresorke stanice navodno nema opasnosti od zagađenja. Plinovod bi bio sličnog kapaciteta kao i North Stream 1, dakle, njime bi se prevozilo oko 9 milijardi kubičnih metara plina godišnje. Za Rusiju je Sjeverni tok 2 od posebne važnosti jer se njime zaobilazi Ukrajina i tako omogućava izravan pristup europskom tržištu.