U sunčanu proljetnu subotu izronio sam iz njujorške podzemne na križanju Central Park Westa i 72. ulice i uronio u more ljudi. Sa mnom je u pokrajnjim ulicama Upper West Sidea, pokazat će novinski izvještaji, bilo gotovo stotinu tisuća ljudi koji su se okupili na “Maršu za naš život”, prosvjedu protiv oružja i oružanog nasilja, problema koji u Americi iz dana u dana postaje sve gori. Glavni protest organiziran je u isto vrijeme u Washingtonu, ali ovaj u New Yorku, najvećem američkom gradu, bio je vjerojatno masovniji. Kolona je satima prolazila centrom grada i činila se beskonačnom – samo da uđem u povorku čekao sam dva sata, i to na mjestu s kojeg je prosvjed krenuo. A to mjesto nije slučajno odabrano.
Na križanju Central Park Westa i 72. ulice stoji jedna od najslavnijih njujorških zgrada – Dakota. Ispred nje, na cesti, prije 37 godina pala je jedna od najpoznatijih žrtava oružanog nasilja u povijesti – stanar Dakote John Lennon. Dok sam čekao ulazak u kolonu, na improviziranoj pozornici izmjenjivali su se govornici, kombinacija celebrityja i učenika koji ne žele više trpjeti nasilje u školi i na cesti.
“Ovdje, na ovom križanju, ubijen je moj najbolji prijatelj. Bilo je to prije gotovo četiri desetljeća. Čujem vaš glas i želim mu se pridružiti – ne želim više čekati da se nešto promijeni sutra, želim da se promijeni danas!”, ganutim glasom je u mikrofon govorio Paul McCartney. Mnogi prosvjednici, mahom mladi ljudi rođeni nakon tog ubojstva 1980. godine, nosili su cvijeće na obližnji Strawberry Field, gdje stoji spomenik McCartnyjevom najboljem prijatelju.
Dan kada su ujedinile dvije vrlo različite generacije
U New Yorku su se u to prohladno sunčano jutro tako simbolički ujedinile dvije vrlo različite generacije koje, pokazalo se, imaju barem jednu zajedničku crtu – žele se angažirati u borbi za svoja prava i vjeruju da ih u tome ništa ne može spriječiti. Lenonovski aktivizam 1970-ih prenio je dio svoga duha na mlade aktiviste, rođene na kraju milenija, predao im je žar i vjeru da će se svijet promijeniti jedino ako ga oni sami promijene.
Subotnji prosvjedi u New Yorku, Washingtonu i drugim američkim gradovima označili su izlazak na javnu scenu generacije rođene nakon 1999. godine, dakle generacije millennialsa i onih još mlađih od njih, koji još nisu ni dobili nadimak. Generacija je to djece i mladih ljudi koji ne žele imati ikakvog obzira prema bezbrojnim izlikama za činjenicu da u Americi, državi od manje od 350 milijuna ljudi, ima više od 350 milijuna komada oružja u privatnom vlasništvu. Iako može zvučati banalno, njihova je poruka jasna – želimo živjeti. No, poruka nije banalna jer neki od njih više nisu živi – ubijeni su u sumanutim pokoljima u američkim školama, od Colorada i Virginije do Sandy Hooka i Parklanda.
Djeca koja strepe od idućeg masovnog pokolja u školi
Zbog tih užasnih okolnosti, nova generacija politički je stasala jako mlada, možda i premlada. Kad vam je 17 godina, postoji puno zabavnijih načina da prekratite vrijeme od organiziranja masovnih demonstracija diljem Amerike. Ova djeca, nažalost, nemaju priliku živjeti poput običnih tinejdžera, jer strepe od idućeg masovnog pokolja u školi. Država ne radi ništa da ih od toga zaštiti. Zato su izašli na ulicu, a tamo su im se pridružile stotine tisuća starijih sugrađana.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Subotnjim prosvjedom i nastupima u prethodnih mjesec dana, učenici iz Parklanda na Floridi koji su preživjeli zadnji u nizu pokolja formulirali su novi oblik aktivizma. On je od generacije Johna Lennona preuzeo žar i odlučnost da svoju sudbinu preuzmu u svoje ruke. Ali je u svemu ostalome vrlo različit od bilo kojeg društvenog pokreta koji je Amerika ikad vidjela. Taj aktivizam nije pokret protiv establišmenta, nego pokret koji koristi establišment, a protim je toliko mikro-targetiran da ga je teško otpisati kao standardni bunt mladih ljudi. U tome je, vjerujem, i njegova najveća snaga.
Nisu to bili samo utopistički pozivi na revoluciju
Dok sam marširao prema Midtownu zajedno s tisućama prosvjednika, slušao sam njihove povike i čitao poruke s transparenata. Sve su se one odnosile na vrlo konkretan problem – oružano nasilje – i njegove sponzore u političkom svijetu, od NRA (udruge vlasništva oružja) do Donalda Trumpa i Republikanske stranke. To nisu bili utopistički pozivi na revoluciju, na obrat i novi svijet; prosvjednici nisu govorili da je “drukčiji svijet moguć”, nego su govorili da je “svijet bez ovoliko oružja moguć”. Nisu tražili da “svi političari odu”, nego su tražili da “političari rade svoj posao”, da građane zaštite od oružanog nasilja, da naprave ono što je prvi posao svake države i svakog javnog službenika, a to je da sačuvaju život ljudi koji ih plaćaju. Upravo zato, američka desnica, koja se stavila u službu oružanog lobija, vrlo teško može djecu koja su prosvjed potaknula i građane koji u ih podržali otpisati kao nezrele revolucionare i utopističke ljevičare.
Drugi element ove nove paradigme društvenog pokreta je činjenica da on u svojoj suštini nije pokret protiv establišmenta, nego pokret koji vješto iskorištava establišment da bi svoju poruku odaslao jače i glasnije nego što bi to mogla grupa srednjoškolaca s Floride. Pritom ne koriste samo podršku celebrityja, nego i podršku korporacija. Deseci velikih korporativnih igrača stali su na stranu prosvjednika, od giganata Googlea i Facebooka do aviokompanija i firmi za rent-a-car.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Djeca s Floride koja su došla na centralni prosvjed u Washington zahvaljivali su sponzorima i slavnim ljudima koji su se pridružili maršu – u Washingotnu je s njima bili i George Clooney, Miley Cyrus, Demi Lovato, Ariana Grande. Poruku im je poslala još jedna pop-zvijezda današnjice, nobelovka Malala. Generacija koja je odrasla s činjenicom da su neki među nama socioekonomski privilegirani nije objavila rat privilegijama, kako se radilo 1970-ih. Ne, oni su odlučili iskoristiti njihove privilegije da svoju poruku pošalju jače i dalje nego što bi sami to mogli.
Ne samo da mladi koriste celebritiye, oni postaju celebritiyi
Na prosvjed u Washingtonu neki su učenici stigli busevima, ali su neki stigli avionom koji su im dali New England Patriotsi, jedan od najznamenitijih timova američkog nogometa, koji je – treba li reći – ujedno i tvrtka koja obrće milijarde dolara. Washington Wizzardi su ih pozvali na trening, učenici iz Parklanda sudjelovali su u okruglim stolovima u uglednim institucijama američkog establišmenta, u njihovu je čast u Washingtonu organiziran koncert sa zvjezdanim line-upom današnje pop-muzike.
I ne samo da mladi aktivisti koriste celebrytije – oni sami postaju celebrityji. Cameron Kasky je 17-godišnjak koji je preživio pokolj u Parklandu i nakon toga artikulirano zagovarao promjenu politike prema oružju na svakoj televiziji koja ga je pozvala – a pozvala ga je svaka, više puta. U medijima se već vode ozbiljne rasprave o tome je li Kasky, utemeljitelj pokreta Never Again, budući političar. I s razlogom, jer taj mladić ima vrlinu koja se u Americi jako cijeni – “speaking truth to power”, reći moćnima istinu u lice.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pokret koji establišment koristi za ostvarenje cilja
Pokret učenika protiv oružja miljenik je medija, što dodatno potvrđuje koliko to nije pokret protiv establišmenta, nego pokret koji establišment koristi za ostvarenje svog cilja. Mediji ih obožavaju, lideri pokreta Never Again bili su na svim talk-showovima, uključujući i “60 minutes”, instituciju američkog novinarstva, njihova lica osvanula su na naslovnicama magazina. Usudio bih se reći da postoji opći društveni konsenzus oko toga da je njihova borba razložna i opravdana.
Njihov glavni zahtjev – da država napravi nešto kako bi prestalo sumanuto ubijanje – načelno ne bi trebao biti radikalan. Ali u Americi, koja ima tako jaki gun lobby, ona jest radikalna, i tu je srž ovoga problema. Predstavnike učenika s Floride koji su došli u Washington u petak su primili u Kongresu i potapšali ih po ramenu. Ali u subotu, kad je prosvjed prošao pod prozorima američkog parlamenta, tamo više nikoga nije bilo.
Članovi Kongresa razišli su se na proljetni raspust. Predsjednik Donald Trump nije mogao dočekati petak popodne da se iz Bijele kuće izmjesti u Mar-a-Lago, svoj posjed na Floridi, par kilometara od mjesta posljednjeg pokolja. Trump nije čuo što mu prosvjednici poručuju, nisu to čuli ni kongresnici, posebno oni iz Republikanske stranke. Uoči izbora za Kongres u studenom, nitko se od njih ne želi zamjeriti NRA, moćnoj money-machine koja može stvoriti i upropastiti političke karijere.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tisuće ljudi koji Trumpu viču ‘Sramota! Sramota!’
Ostaje onda samo glasno prosvjedovati. Kad smo, nakon pola sata marša, došli do čeličnog globusa ispred predsjednikova hotela u New Yorku – Trump International Hotel and Tower svaki dan možete vidjeti kao kulisu u pozadini emisija CNN-a, čije je sjedište na drugoj strani trga – tisuće prosvjednika skandiralo je “Shame! Shame!” Taj je poklič ušao u američki politički život iz znamenite scene poniženja Cersei Lannister u seriji “Igra prijestolja”. Iskreno, naježio sam se kad sam čuo tisuće ljudi oko sebe kako viču “Sramota! Sramota!” To su prije nas i nakon nas uzvikivale još tisuće drugih prosvjednika koji su tuda prošli. Nitko od osoblja hotela vjerojatno se nije usudio prenijeti Trumpu što se događalo – da je u srcu njegova grada nekoliko sati pred njegovim hotelom defiliralo nekoliko desetaka tisuća ljudi, koji su vikali “Sramota!”
Na kraju povorke, koja se potom spustila u Midtown i raspršila oko Bryant Parka, prosvjednici su poslali još jednu poruku – pred sjedištem Murdochove News Corporationa na Šestoj aveniji, u kojoj je smješteno Trumpovo propagandno glasilo Fox News, prosvjednici su ponovili poklič iz Igre prijestolja. Ni Trumpa ni Fox News vjerojatno nije pogodilo to što Njujorčani misle o njima. Ali mnoge u Americi jest – prosvjed na ulicama New Yorka, kao i onaj u Washingtonu, pokazao je da je u američku politiku – ne svojom voljom nego silom užasnih prilika – umarširala generacija koja možda još nema pravo glasa, ali će ga imati sutra, ili dogodine. I da ta generacija nije sama – osim celebrityja i korporacija, uza se ima moćnu grupu odraslih Amerikanaca, onih koji pamte ubojstvo Johna Lennona na križanju Central Park Westa i 72. ulice i koja misli da je došao dan da se oružanom nasilju u Americi stane na kraj.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Amerikanci su marširali protiv puno manje bedaste stvari, oružja. Telegramov dopisnik bio je u New Yorku
Đivo Đurović piše o 'Maršu za naš život' koji je u subotu održan diljem Amerike
Prosvjed na ulicama New Yorka, kao i onaj u Washingtonu, pokazao je da je u američku politiku – ne svojom voljom nego silom užasnih prilika – umarširala generacija koja možda još nema pravo glasa, ali će ga imati sutra, ili dogodine. I da ta generacija nije sama – osim celebrityja i korporacija, uza se ima moćnu grupu odraslih Amerikanaca, onih koji pamte ubojstvo Johna Lennona na križanju Central Park Westa i 72. ulice i koja misli da je došao dan da se oružanom nasilju u Americi stane na kraj
U sunčanu proljetnu subotu izronio sam iz njujorške podzemne na križanju Central Park Westa i 72. ulice i uronio u more ljudi. Sa mnom je u pokrajnjim ulicama Upper West Sidea, pokazat će novinski izvještaji, bilo gotovo stotinu tisuća ljudi koji su se okupili na “Maršu za naš život”, prosvjedu protiv oružja i oružanog nasilja, problema koji u Americi iz dana u dana postaje sve gori. Glavni protest organiziran je u isto vrijeme u Washingtonu, ali ovaj u New Yorku, najvećem američkom gradu, bio je vjerojatno masovniji. Kolona je satima prolazila centrom grada i činila se beskonačnom – samo da uđem u povorku čekao sam dva sata, i to na mjestu s kojeg je prosvjed krenuo. A to mjesto nije slučajno odabrano.
Na križanju Central Park Westa i 72. ulice stoji jedna od najslavnijih njujorških zgrada – Dakota. Ispred nje, na cesti, prije 37 godina pala je jedna od najpoznatijih žrtava oružanog nasilja u povijesti – stanar Dakote John Lennon. Dok sam čekao ulazak u kolonu, na improviziranoj pozornici izmjenjivali su se govornici, kombinacija celebrityja i učenika koji ne žele više trpjeti nasilje u školi i na cesti.
“Ovdje, na ovom križanju, ubijen je moj najbolji prijatelj. Bilo je to prije gotovo četiri desetljeća. Čujem vaš glas i želim mu se pridružiti – ne želim više čekati da se nešto promijeni sutra, želim da se promijeni danas!”, ganutim glasom je u mikrofon govorio Paul McCartney. Mnogi prosvjednici, mahom mladi ljudi rođeni nakon tog ubojstva 1980. godine, nosili su cvijeće na obližnji Strawberry Field, gdje stoji spomenik McCartnyjevom najboljem prijatelju.
Dan kada su ujedinile dvije vrlo različite generacije
U New Yorku su se u to prohladno sunčano jutro tako simbolički ujedinile dvije vrlo različite generacije koje, pokazalo se, imaju barem jednu zajedničku crtu – žele se angažirati u borbi za svoja prava i vjeruju da ih u tome ništa ne može spriječiti. Lenonovski aktivizam 1970-ih prenio je dio svoga duha na mlade aktiviste, rođene na kraju milenija, predao im je žar i vjeru da će se svijet promijeniti jedino ako ga oni sami promijene.
Subotnji prosvjedi u New Yorku, Washingtonu i drugim američkim gradovima označili su izlazak na javnu scenu generacije rođene nakon 1999. godine, dakle generacije millennialsa i onih još mlađih od njih, koji još nisu ni dobili nadimak. Generacija je to djece i mladih ljudi koji ne žele imati ikakvog obzira prema bezbrojnim izlikama za činjenicu da u Americi, državi od manje od 350 milijuna ljudi, ima više od 350 milijuna komada oružja u privatnom vlasništvu. Iako može zvučati banalno, njihova je poruka jasna – želimo živjeti. No, poruka nije banalna jer neki od njih više nisu živi – ubijeni su u sumanutim pokoljima u američkim školama, od Colorada i Virginije do Sandy Hooka i Parklanda.
Djeca koja strepe od idućeg masovnog pokolja u školi
Zbog tih užasnih okolnosti, nova generacija politički je stasala jako mlada, možda i premlada. Kad vam je 17 godina, postoji puno zabavnijih načina da prekratite vrijeme od organiziranja masovnih demonstracija diljem Amerike. Ova djeca, nažalost, nemaju priliku živjeti poput običnih tinejdžera, jer strepe od idućeg masovnog pokolja u školi. Država ne radi ništa da ih od toga zaštiti. Zato su izašli na ulicu, a tamo su im se pridružile stotine tisuća starijih sugrađana.
Subotnjim prosvjedom i nastupima u prethodnih mjesec dana, učenici iz Parklanda na Floridi koji su preživjeli zadnji u nizu pokolja formulirali su novi oblik aktivizma. On je od generacije Johna Lennona preuzeo žar i odlučnost da svoju sudbinu preuzmu u svoje ruke. Ali je u svemu ostalome vrlo različit od bilo kojeg društvenog pokreta koji je Amerika ikad vidjela. Taj aktivizam nije pokret protiv establišmenta, nego pokret koji koristi establišment, a protim je toliko mikro-targetiran da ga je teško otpisati kao standardni bunt mladih ljudi. U tome je, vjerujem, i njegova najveća snaga.
Nisu to bili samo utopistički pozivi na revoluciju
Dok sam marširao prema Midtownu zajedno s tisućama prosvjednika, slušao sam njihove povike i čitao poruke s transparenata. Sve su se one odnosile na vrlo konkretan problem – oružano nasilje – i njegove sponzore u političkom svijetu, od NRA (udruge vlasništva oružja) do Donalda Trumpa i Republikanske stranke. To nisu bili utopistički pozivi na revoluciju, na obrat i novi svijet; prosvjednici nisu govorili da je “drukčiji svijet moguć”, nego su govorili da je “svijet bez ovoliko oružja moguć”. Nisu tražili da “svi političari odu”, nego su tražili da “političari rade svoj posao”, da građane zaštite od oružanog nasilja, da naprave ono što je prvi posao svake države i svakog javnog službenika, a to je da sačuvaju život ljudi koji ih plaćaju. Upravo zato, američka desnica, koja se stavila u službu oružanog lobija, vrlo teško može djecu koja su prosvjed potaknula i građane koji u ih podržali otpisati kao nezrele revolucionare i utopističke ljevičare.
Drugi element ove nove paradigme društvenog pokreta je činjenica da on u svojoj suštini nije pokret protiv establišmenta, nego pokret koji vješto iskorištava establišment da bi svoju poruku odaslao jače i glasnije nego što bi to mogla grupa srednjoškolaca s Floride. Pritom ne koriste samo podršku celebrityja, nego i podršku korporacija. Deseci velikih korporativnih igrača stali su na stranu prosvjednika, od giganata Googlea i Facebooka do aviokompanija i firmi za rent-a-car.
Djeca s Floride koja su došla na centralni prosvjed u Washington zahvaljivali su sponzorima i slavnim ljudima koji su se pridružili maršu – u Washingotnu je s njima bili i George Clooney, Miley Cyrus, Demi Lovato, Ariana Grande. Poruku im je poslala još jedna pop-zvijezda današnjice, nobelovka Malala. Generacija koja je odrasla s činjenicom da su neki među nama socioekonomski privilegirani nije objavila rat privilegijama, kako se radilo 1970-ih. Ne, oni su odlučili iskoristiti njihove privilegije da svoju poruku pošalju jače i dalje nego što bi sami to mogli.
Ne samo da mladi koriste celebritiye, oni postaju celebritiyi
Na prosvjed u Washingtonu neki su učenici stigli busevima, ali su neki stigli avionom koji su im dali New England Patriotsi, jedan od najznamenitijih timova američkog nogometa, koji je – treba li reći – ujedno i tvrtka koja obrće milijarde dolara. Washington Wizzardi su ih pozvali na trening, učenici iz Parklanda sudjelovali su u okruglim stolovima u uglednim institucijama američkog establišmenta, u njihovu je čast u Washingtonu organiziran koncert sa zvjezdanim line-upom današnje pop-muzike.
I ne samo da mladi aktivisti koriste celebrytije – oni sami postaju celebrityji. Cameron Kasky je 17-godišnjak koji je preživio pokolj u Parklandu i nakon toga artikulirano zagovarao promjenu politike prema oružju na svakoj televiziji koja ga je pozvala – a pozvala ga je svaka, više puta. U medijima se već vode ozbiljne rasprave o tome je li Kasky, utemeljitelj pokreta Never Again, budući političar. I s razlogom, jer taj mladić ima vrlinu koja se u Americi jako cijeni – “speaking truth to power”, reći moćnima istinu u lice.
Pokret koji establišment koristi za ostvarenje cilja
Pokret učenika protiv oružja miljenik je medija, što dodatno potvrđuje koliko to nije pokret protiv establišmenta, nego pokret koji establišment koristi za ostvarenje svog cilja. Mediji ih obožavaju, lideri pokreta Never Again bili su na svim talk-showovima, uključujući i “60 minutes”, instituciju američkog novinarstva, njihova lica osvanula su na naslovnicama magazina. Usudio bih se reći da postoji opći društveni konsenzus oko toga da je njihova borba razložna i opravdana.
Njihov glavni zahtjev – da država napravi nešto kako bi prestalo sumanuto ubijanje – načelno ne bi trebao biti radikalan. Ali u Americi, koja ima tako jaki gun lobby, ona jest radikalna, i tu je srž ovoga problema. Predstavnike učenika s Floride koji su došli u Washington u petak su primili u Kongresu i potapšali ih po ramenu. Ali u subotu, kad je prosvjed prošao pod prozorima američkog parlamenta, tamo više nikoga nije bilo.
Članovi Kongresa razišli su se na proljetni raspust. Predsjednik Donald Trump nije mogao dočekati petak popodne da se iz Bijele kuće izmjesti u Mar-a-Lago, svoj posjed na Floridi, par kilometara od mjesta posljednjeg pokolja. Trump nije čuo što mu prosvjednici poručuju, nisu to čuli ni kongresnici, posebno oni iz Republikanske stranke. Uoči izbora za Kongres u studenom, nitko se od njih ne želi zamjeriti NRA, moćnoj money-machine koja može stvoriti i upropastiti političke karijere.
Tisuće ljudi koji Trumpu viču ‘Sramota! Sramota!’
Ostaje onda samo glasno prosvjedovati. Kad smo, nakon pola sata marša, došli do čeličnog globusa ispred predsjednikova hotela u New Yorku – Trump International Hotel and Tower svaki dan možete vidjeti kao kulisu u pozadini emisija CNN-a, čije je sjedište na drugoj strani trga – tisuće prosvjednika skandiralo je “Shame! Shame!” Taj je poklič ušao u američki politički život iz znamenite scene poniženja Cersei Lannister u seriji “Igra prijestolja”. Iskreno, naježio sam se kad sam čuo tisuće ljudi oko sebe kako viču “Sramota! Sramota!” To su prije nas i nakon nas uzvikivale još tisuće drugih prosvjednika koji su tuda prošli. Nitko od osoblja hotela vjerojatno se nije usudio prenijeti Trumpu što se događalo – da je u srcu njegova grada nekoliko sati pred njegovim hotelom defiliralo nekoliko desetaka tisuća ljudi, koji su vikali “Sramota!”
Na kraju povorke, koja se potom spustila u Midtown i raspršila oko Bryant Parka, prosvjednici su poslali još jednu poruku – pred sjedištem Murdochove News Corporationa na Šestoj aveniji, u kojoj je smješteno Trumpovo propagandno glasilo Fox News, prosvjednici su ponovili poklič iz Igre prijestolja. Ni Trumpa ni Fox News vjerojatno nije pogodilo to što Njujorčani misle o njima. Ali mnoge u Americi jest – prosvjed na ulicama New Yorka, kao i onaj u Washingtonu, pokazao je da je u američku politiku – ne svojom voljom nego silom užasnih prilika – umarširala generacija koja možda još nema pravo glasa, ali će ga imati sutra, ili dogodine. I da ta generacija nije sama – osim celebrityja i korporacija, uza se ima moćnu grupu odraslih Amerikanaca, onih koji pamte ubojstvo Johna Lennona na križanju Central Park Westa i 72. ulice i koja misli da je došao dan da se oružanom nasilju u Americi stane na kraj.