U sjeni natezanja s Njemačkom oko isporuke tenkova Ukrajini, u Washingtonu se vodi puno važnija rasprava o budućem, poratnom sigurnosnom uređenju na prostoru između NATO-a i Rusije. Na netipično detaljnom brifingu oko pitanja koje je i dalje zapravo špekulativno, američki državni tajnik Tony Blinken ocrtao je kako administracija Joea Bidena vidi budućnost Ukrajine i odnosa s Rusijom.
Američki plan sigurno nije i zadnja riječ – o budućnosti Ukrajine na kraju odlučuje Kijev, a ne Washington niti Moskva. No, američka uloga u obrani i budućem oslobođenju Ukrajine, kao i generalna pozicija jamca sigurnosne arhitekture u NATO-u i Europi, daje Washingtonu premoćan utjecaj, pa će aktualni “plan za poraće” vjerojatno biti osnova oko koje će se posložiti buduće karte.
Planovi za poslije rata
Amerikanci su krenuli od dvije temeljne premise; prvo, pokušaj Moskve da Ukrajinu pokori i zbriše s političke karte svijeta definitivno je propao. Bez obzira na detalje budućeg uređenja, Ukrajina će opstati, ne kao gubernija novog Ruskog Carstva, nego kao samostalna i prozapadna država koja dijeli dugačku granicu sa svojim trenutačnim agresorom. Drugo, i danas i u budućnosti, pod svaku cijenu je nužno izbjeći izravni vojni sukob između Sjedinjenih Država i Rusije. “Jedan od naših glavnih zahtjeva Ukrajini je da ne bude Trećeg svjetskog rata”, kaže Tony Blinken.
Washington vjeruje da dramatični debakl ruske vojske u Ukrajini ne smije Zapad uljuljkati u uvjerenju da je opasnost prošla. “Ne možemo pustiti Rusiji da se odmori, pregrupira i ponovno napadne”, kažu u State Departmentu. No, Amerikanci očito ne misle da bi Moskva više mogla preokrenuti odnos snaga na terenu – zbog toga su i započeli planiranje za razdoblje nakon rata.
Odvraćanje od ponovne agresije
Glavni element budućeg uređenja, kažu u Washingtonu, bit će osnažena, vojno vrhunski opremljena Ukrajina. “Snažna ekonomija oslobođena korupcije i članstvo u Europskoj uniji stvorit će uvjete za razvoj Ukrajine”, kaže Blinken. “Presudno je da Ukrajini damo sposobnost da se obrani.” To konkretno znači da će Ukrajina dobiti moćne oklopne i protuzračne sisteme koji bi u budućnosti trebali odvratiti Rusiju od ponovnih pokušaja agresije.
Pa iako će buduća sigurnost počivati na konceptu odvraćanja napada (“deterrence”), američki planeri ne predviđaju da bi Ukrajina dobila krajnji oblik sigurnosnih jamstava – članstvo u NATO-u. Kijev sigurno neće biti zadovoljan ovakvim planovima, iako je članstvo u NATO-u još od početka ruske agresije izgledalo vrlo daleko.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Prvenstveno, problem bi bio u izlaganju postojećih članica NATO-a izravnom sukobu s Rusijom, koji one već gotovo godinu dana pokušavaju izbjeći. NATO ima trideset članica i niti jedna nije primljena usred rata ili s neriješenim ozbiljnim teritorijalnim pitanjima.
Sporovi oko ulaska u NATO
Doduše, ta prepreka možda se otkloni ako Ukrajina ove godine ili u skoroj budućnosti uspije osloboditi sav svoj teritorij. No, čak i da se to dogodi i okruni mirovnim sporazumom s Rusijom, proces primanja Švedske i Finske – koje Savezu donose samo snagu, a ne i probleme – pokazao je da članstvo u NATO-u lako može postati žrtva dnevne politike. Bez obzira na američke planove, Ukrajina bi teško osigurala ratifikaciju svog pristupa u svim članicama NATO-a.
U State Departmentu to ne kažu, ali oko članstva Ukrajine u NATO-u postoji još jedno, veće pitanje: što će postati od Putinove Rusije nakon što postane jasno da je rat u Ukrajini izgubljen s ogromnom cijenom, koja će na kraju ugroziti i budućnost Rusije?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Šanse za ulazak
Šanse Ukrajine da bude primljena u Atlantski savez vjerojatno će porasti u slučaju da razvoj događaja u Rusiji bude na jednom od dva ekstrema: ako Putinov režim bude zamijenjen još reakcionarnijim i još fašističkijim sistemom, ili ako se Ruska Federacija raspadne u više postkolonijalnih nacionalnih država u nekoj vrsti građanskog rata ili kombinaciji više manjih građanskih ratova.
Inherentna regionalna (možda i transkontinentalna) nestabilnost koju bi izazvao bilo koji od tih scenarija mogao bi stvoriti potrebu da se Ukrajina, kao zadnja utvrda zapadnog liberalnog međunarodnog poretka, učvrsti u NATO-u.
Transformacija vojske
No, prvo treba vidjeti kojim će putem krenuti postputinovska Rusija; ako je povijest ikakav vodič, Rusija neće odabrati umjereno nego ekstremno rješenje, bilo da će skrenuti u još veći radikalizam ili se raspasti. U svakom slučaju, Amerikanci planiraju da Ukrajina dotad postane samoodrživa utvrda protiv ruske agresije, izvan NATO-a. Zapadna vojna oprema i obuka trebali bi okončati transformaciju ukrajinske vojske iz postsovjetske u modernu zapadnu obrambenu silu, proces koji su Ukrajinci hrabro i uspješno započeli još nakon prvog ruskog napada 2014. godine.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ovi američki planovi rezultat su višemjesečnih rasprava unutar administracije o tome kako postići rješenje rata koje bi zadovoljilo Ukrajinu i njene zapadne partnere, te osiguralo trajan mir – drugim riječima, spriječilo Rusiju da ponovno napadne nakon predaha. Tony Blinken ponavlja da će na kraju o budućnosti svoje zemlje odlučivati sami Ukrajinci, odnosno njihova vlast. Također, američki državni tajnik podržava želju Kijeva da ove godine ostvari značajne dobitke na terenu.
‘Ali’ oko Krima
No, Pentagon, State Department i Bidenovo Nacionalno vijeće sigurnosti i tu imaju “ali”. Opće je mišljenje u Washingtonu (a navodno i u Kijevu) da bi oslobađanje Krima vojnom silom bilo zapravo nemoguće. Krim je već baza više ruskih vojnih postrojenja, i poluotok je koji je gotovo nemoguće zauzeti s kopna bez podrške desantnih snaga – a Ukrajina ni nema mornaricu.
Svaki budući ukrajinski uspjeh u oslobađanju pokrajine Zaporižja, koja leži između Rusije i Krima, mogao bi ugroziti rusku kontrolu Krima, ali izgledi da Ukrajinci potom umarširaju na Krim su nerealni, kažu u Washingtonu. Amerikance, među ostalim, brine i to što je Putin svojedobno naznačio da bi mogući gubitak Krima bio otponac Rusiji za nuklearnu eskalaciju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Dugoročni planovi
Amerika se slaže s Ukrajinom da je Krim, koji je Putin osvojio još 2014. godine, ukrajinski teritorij koji mora biti vraćen, kaže Blinken. No dotad, važnije je osigurati da Krim ne služi kao baza za napade na ostatak Ukrajine, sugerira državni tajnik. “Dugoročno nas zanima da Krim postane demilitarizirana zona, a pitanje političke kontrole nad njim bude odgođeno za doba nakon okončanja rata”, kaže Blinken.
To rješenje ima implicitnu poruku Kijevu da se Amerikanci neće protiviti ako Ukrajinci počnu ozbiljno razarati ruska vojna postrojenja na Krimu – nešto oko čega su se u proteklih godinu dana lomila koplja kad god bi Ukrajina, u nekoliko sporadičnih napada, ciljala na Krim. Ako “Krim ne smije služiti kao baza za napade na ostatak Ukrajine”, nema sumnje da će dio suvremene opreme koju je ukrajinska vojska dobila od Zapada biti usmjeren na poluotok.
Kako se ne vodi država
Blinken je razgovarao s novinarima nakon što je njemačka vlada pojela vlastitu cipelu i objavila kako će na kraju ipak Ukrajini poslati tenkove Leopard 2. Ako smo u prosincu od Elona Muska mogli naučiti kako se ne vodi kompanija, proteklih smo tjedana od Olafa Scholza mogli naučiti kako se ne vodi država.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Umjesto da bude lider u Europi i heroj u Ukrajini, njemački je kancelar napravio sve da bude luzer u Europi i zlotvor u Ukrajini; još gore – njegovo oklijevanje otvorilo je prostor da lider u Euopi i heroj u Ukrajini postane poljski predsjednik Andrzej Duda, najgori od najgorih ako se izuzme Viktor Orbán. Nesposobnost velikih dijelova njemačke politike da razumno odgovori na izazove vremena diskreditira veliku stranku SPD, a promovira opskurni PiS.
Obnova NATO-a
No, od Blinkena se o tome nije mogla čuti niti riječ. Dapače, on za Njemačku ima samo pohvale na doprinosu obrani Ukrajine. “Nitko prije godinu dana nije mogao predvidjeti da bi njemačka vojna pomoć mogla biti ovako značajna. Ovo je tektonska promjena”, kaže Blinken. Takva reakcija nije znak da su u Washingtonu slijepi ili slabo informirani – Amerikanci su uostalom neuspješno nagovarali Nijemce da pošalju tenkove prije samo tjedan dana na sastanku u vojnoj bazi Ramstein.
Blinkenova reakcija odraz je šireg pristupa njegovog šefa Joea Bidena NATO-u i američkim saveznicima. Nakon četiri godine u kojima je Donald Trump radio sve da razori NATO, Biden ga uspješno obnavlja. U predsjedniku s pedesetogodišnjim (!) iskustvom u vanjskoj politici, Sjeveroatlantski savez dobio je izvrsnog skrbnika. Ponekad i na štetu američkog ponosa, Biden i Blinken nastoje saveznicima dati priliku ne da budu vođeni iz Washingtona, nego da i sami budu lideri. Problem je u tome što Njemačka još uvijek ne zna kako to napraviti isprve.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Putinov doprinos Rusiji
Njegovanje američkih odnosa sa saveznicima temelj je političke snage NATO-a, organizacije koju je prije svega tri godine Emmanuel Macron točno opisao kao “brain dead”. NATO se vratio iz kome i Blinken ga očito ne želi opteretiti kritikama njemačke nesposobnosti. Pohvale Njemačkoj pokazuju koliko aktualna administracija cijeni ulogu svojih saveznica u obrani Ukrajine.
Planovi za poratnu Ukrajinu pokazuju pak da Washington u suštini vjeruje da je rat dobiven i da je vrijeme za razmišljanje o budućnosti. Slično su Amerikanci počeli raditi i 1943. godine kad je postalo jasno da je Adolf Hitler izgubio rat. Još je rano za detaljan odgovor na pitanje kako će izgledati Europa nakon Vladimira Putina, ali planiranje je počelo.
Nakon Drugog svjetskog rata, Amerikanci su stvorili međunarodni poredak koji je Zapadu donio desetljeća nezapamćenog socijalnog i ekonomskog razvoja, a cijelom svijetu osam desetljeća bez izravnog vojnog sukoba velikih sila. Vladimir Putin svojom je agresijom protiv Ukrajine isprovocirao novo dijeljenje karata na istoku Europe. Kako god ono završi, jedan je ishod siguran – Rusija će nakon rata biti slabija nego što je bila prije njega. To će, kao i u slučaja Hitlera i Velike Njemačke, biti Putinov doprinos Velikoj Rusiji.
SAD, uvjeren da su Rusi već poraženi, upravo skicira izgled poratne Ukrajine, ali i Europe. Ovo su ključne točke budućeg poretka
U Washingtonu vjeruju da je došlo vrijeme za razmišljanje o budućnosti
Slično su Amerikanci počeli raditi i 1943. godine kad je postalo jasno da je Adolf Hitler izgubio rat. Vladimir Putin svojom je agresijom protiv Ukrajine isprovocirao novo dijeljenje karata na istoku Europe. Kako god ono završi, jedan je ishod siguran - Rusija će nakon rata biti slabija nego što je bila prije njega.
U sjeni natezanja s Njemačkom oko isporuke tenkova Ukrajini, u Washingtonu se vodi puno važnija rasprava o budućem, poratnom sigurnosnom uređenju na prostoru između NATO-a i Rusije. Na netipično detaljnom brifingu oko pitanja koje je i dalje zapravo špekulativno, američki državni tajnik Tony Blinken ocrtao je kako administracija Joea Bidena vidi budućnost Ukrajine i odnosa s Rusijom.
Američki plan sigurno nije i zadnja riječ – o budućnosti Ukrajine na kraju odlučuje Kijev, a ne Washington niti Moskva. No, američka uloga u obrani i budućem oslobođenju Ukrajine, kao i generalna pozicija jamca sigurnosne arhitekture u NATO-u i Europi, daje Washingtonu premoćan utjecaj, pa će aktualni “plan za poraće” vjerojatno biti osnova oko koje će se posložiti buduće karte.
Planovi za poslije rata
Amerikanci su krenuli od dvije temeljne premise; prvo, pokušaj Moskve da Ukrajinu pokori i zbriše s političke karte svijeta definitivno je propao. Bez obzira na detalje budućeg uređenja, Ukrajina će opstati, ne kao gubernija novog Ruskog Carstva, nego kao samostalna i prozapadna država koja dijeli dugačku granicu sa svojim trenutačnim agresorom. Drugo, i danas i u budućnosti, pod svaku cijenu je nužno izbjeći izravni vojni sukob između Sjedinjenih Država i Rusije. “Jedan od naših glavnih zahtjeva Ukrajini je da ne bude Trećeg svjetskog rata”, kaže Tony Blinken.
Washington vjeruje da dramatični debakl ruske vojske u Ukrajini ne smije Zapad uljuljkati u uvjerenju da je opasnost prošla. “Ne možemo pustiti Rusiji da se odmori, pregrupira i ponovno napadne”, kažu u State Departmentu. No, Amerikanci očito ne misle da bi Moskva više mogla preokrenuti odnos snaga na terenu – zbog toga su i započeli planiranje za razdoblje nakon rata.
Odvraćanje od ponovne agresije
Glavni element budućeg uređenja, kažu u Washingtonu, bit će osnažena, vojno vrhunski opremljena Ukrajina. “Snažna ekonomija oslobođena korupcije i članstvo u Europskoj uniji stvorit će uvjete za razvoj Ukrajine”, kaže Blinken. “Presudno je da Ukrajini damo sposobnost da se obrani.” To konkretno znači da će Ukrajina dobiti moćne oklopne i protuzračne sisteme koji bi u budućnosti trebali odvratiti Rusiju od ponovnih pokušaja agresije.
Pa iako će buduća sigurnost počivati na konceptu odvraćanja napada (“deterrence”), američki planeri ne predviđaju da bi Ukrajina dobila krajnji oblik sigurnosnih jamstava – članstvo u NATO-u. Kijev sigurno neće biti zadovoljan ovakvim planovima, iako je članstvo u NATO-u još od početka ruske agresije izgledalo vrlo daleko.
Prvenstveno, problem bi bio u izlaganju postojećih članica NATO-a izravnom sukobu s Rusijom, koji one već gotovo godinu dana pokušavaju izbjeći. NATO ima trideset članica i niti jedna nije primljena usred rata ili s neriješenim ozbiljnim teritorijalnim pitanjima.
Sporovi oko ulaska u NATO
Doduše, ta prepreka možda se otkloni ako Ukrajina ove godine ili u skoroj budućnosti uspije osloboditi sav svoj teritorij. No, čak i da se to dogodi i okruni mirovnim sporazumom s Rusijom, proces primanja Švedske i Finske – koje Savezu donose samo snagu, a ne i probleme – pokazao je da članstvo u NATO-u lako može postati žrtva dnevne politike. Bez obzira na američke planove, Ukrajina bi teško osigurala ratifikaciju svog pristupa u svim članicama NATO-a.
U State Departmentu to ne kažu, ali oko članstva Ukrajine u NATO-u postoji još jedno, veće pitanje: što će postati od Putinove Rusije nakon što postane jasno da je rat u Ukrajini izgubljen s ogromnom cijenom, koja će na kraju ugroziti i budućnost Rusije?
Šanse za ulazak
Šanse Ukrajine da bude primljena u Atlantski savez vjerojatno će porasti u slučaju da razvoj događaja u Rusiji bude na jednom od dva ekstrema: ako Putinov režim bude zamijenjen još reakcionarnijim i još fašističkijim sistemom, ili ako se Ruska Federacija raspadne u više postkolonijalnih nacionalnih država u nekoj vrsti građanskog rata ili kombinaciji više manjih građanskih ratova.
Inherentna regionalna (možda i transkontinentalna) nestabilnost koju bi izazvao bilo koji od tih scenarija mogao bi stvoriti potrebu da se Ukrajina, kao zadnja utvrda zapadnog liberalnog međunarodnog poretka, učvrsti u NATO-u.
Transformacija vojske
No, prvo treba vidjeti kojim će putem krenuti postputinovska Rusija; ako je povijest ikakav vodič, Rusija neće odabrati umjereno nego ekstremno rješenje, bilo da će skrenuti u još veći radikalizam ili se raspasti. U svakom slučaju, Amerikanci planiraju da Ukrajina dotad postane samoodrživa utvrda protiv ruske agresije, izvan NATO-a. Zapadna vojna oprema i obuka trebali bi okončati transformaciju ukrajinske vojske iz postsovjetske u modernu zapadnu obrambenu silu, proces koji su Ukrajinci hrabro i uspješno započeli još nakon prvog ruskog napada 2014. godine.
Ovi američki planovi rezultat su višemjesečnih rasprava unutar administracije o tome kako postići rješenje rata koje bi zadovoljilo Ukrajinu i njene zapadne partnere, te osiguralo trajan mir – drugim riječima, spriječilo Rusiju da ponovno napadne nakon predaha. Tony Blinken ponavlja da će na kraju o budućnosti svoje zemlje odlučivati sami Ukrajinci, odnosno njihova vlast. Također, američki državni tajnik podržava želju Kijeva da ove godine ostvari značajne dobitke na terenu.
‘Ali’ oko Krima
No, Pentagon, State Department i Bidenovo Nacionalno vijeće sigurnosti i tu imaju “ali”. Opće je mišljenje u Washingtonu (a navodno i u Kijevu) da bi oslobađanje Krima vojnom silom bilo zapravo nemoguće. Krim je već baza više ruskih vojnih postrojenja, i poluotok je koji je gotovo nemoguće zauzeti s kopna bez podrške desantnih snaga – a Ukrajina ni nema mornaricu.
Svaki budući ukrajinski uspjeh u oslobađanju pokrajine Zaporižja, koja leži između Rusije i Krima, mogao bi ugroziti rusku kontrolu Krima, ali izgledi da Ukrajinci potom umarširaju na Krim su nerealni, kažu u Washingtonu. Amerikance, među ostalim, brine i to što je Putin svojedobno naznačio da bi mogući gubitak Krima bio otponac Rusiji za nuklearnu eskalaciju.
Dugoročni planovi
Amerika se slaže s Ukrajinom da je Krim, koji je Putin osvojio još 2014. godine, ukrajinski teritorij koji mora biti vraćen, kaže Blinken. No dotad, važnije je osigurati da Krim ne služi kao baza za napade na ostatak Ukrajine, sugerira državni tajnik. “Dugoročno nas zanima da Krim postane demilitarizirana zona, a pitanje političke kontrole nad njim bude odgođeno za doba nakon okončanja rata”, kaže Blinken.
To rješenje ima implicitnu poruku Kijevu da se Amerikanci neće protiviti ako Ukrajinci počnu ozbiljno razarati ruska vojna postrojenja na Krimu – nešto oko čega su se u proteklih godinu dana lomila koplja kad god bi Ukrajina, u nekoliko sporadičnih napada, ciljala na Krim. Ako “Krim ne smije služiti kao baza za napade na ostatak Ukrajine”, nema sumnje da će dio suvremene opreme koju je ukrajinska vojska dobila od Zapada biti usmjeren na poluotok.
Kako se ne vodi država
Blinken je razgovarao s novinarima nakon što je njemačka vlada pojela vlastitu cipelu i objavila kako će na kraju ipak Ukrajini poslati tenkove Leopard 2. Ako smo u prosincu od Elona Muska mogli naučiti kako se ne vodi kompanija, proteklih smo tjedana od Olafa Scholza mogli naučiti kako se ne vodi država.
Umjesto da bude lider u Europi i heroj u Ukrajini, njemački je kancelar napravio sve da bude luzer u Europi i zlotvor u Ukrajini; još gore – njegovo oklijevanje otvorilo je prostor da lider u Euopi i heroj u Ukrajini postane poljski predsjednik Andrzej Duda, najgori od najgorih ako se izuzme Viktor Orbán. Nesposobnost velikih dijelova njemačke politike da razumno odgovori na izazove vremena diskreditira veliku stranku SPD, a promovira opskurni PiS.
Obnova NATO-a
No, od Blinkena se o tome nije mogla čuti niti riječ. Dapače, on za Njemačku ima samo pohvale na doprinosu obrani Ukrajine. “Nitko prije godinu dana nije mogao predvidjeti da bi njemačka vojna pomoć mogla biti ovako značajna. Ovo je tektonska promjena”, kaže Blinken. Takva reakcija nije znak da su u Washingtonu slijepi ili slabo informirani – Amerikanci su uostalom neuspješno nagovarali Nijemce da pošalju tenkove prije samo tjedan dana na sastanku u vojnoj bazi Ramstein.
Blinkenova reakcija odraz je šireg pristupa njegovog šefa Joea Bidena NATO-u i američkim saveznicima. Nakon četiri godine u kojima je Donald Trump radio sve da razori NATO, Biden ga uspješno obnavlja. U predsjedniku s pedesetogodišnjim (!) iskustvom u vanjskoj politici, Sjeveroatlantski savez dobio je izvrsnog skrbnika. Ponekad i na štetu američkog ponosa, Biden i Blinken nastoje saveznicima dati priliku ne da budu vođeni iz Washingtona, nego da i sami budu lideri. Problem je u tome što Njemačka još uvijek ne zna kako to napraviti isprve.
Putinov doprinos Rusiji
Njegovanje američkih odnosa sa saveznicima temelj je političke snage NATO-a, organizacije koju je prije svega tri godine Emmanuel Macron točno opisao kao “brain dead”. NATO se vratio iz kome i Blinken ga očito ne želi opteretiti kritikama njemačke nesposobnosti. Pohvale Njemačkoj pokazuju koliko aktualna administracija cijeni ulogu svojih saveznica u obrani Ukrajine.
Planovi za poratnu Ukrajinu pokazuju pak da Washington u suštini vjeruje da je rat dobiven i da je vrijeme za razmišljanje o budućnosti. Slično su Amerikanci počeli raditi i 1943. godine kad je postalo jasno da je Adolf Hitler izgubio rat. Još je rano za detaljan odgovor na pitanje kako će izgledati Europa nakon Vladimira Putina, ali planiranje je počelo.
Nakon Drugog svjetskog rata, Amerikanci su stvorili međunarodni poredak koji je Zapadu donio desetljeća nezapamćenog socijalnog i ekonomskog razvoja, a cijelom svijetu osam desetljeća bez izravnog vojnog sukoba velikih sila. Vladimir Putin svojom je agresijom protiv Ukrajine isprovocirao novo dijeljenje karata na istoku Europe. Kako god ono završi, jedan je ishod siguran – Rusija će nakon rata biti slabija nego što je bila prije njega. To će, kao i u slučaja Hitlera i Velike Njemačke, biti Putinov doprinos Velikoj Rusiji.