Ako su Bosna i Hercegovina i njeni unutrašnji politički odnosi toliko kompleksni, da ih je teško približiti i ljudima u neposrednom susjedstvu koji o toj zemlji imaju neka saznanja i iskustva, a kamo li nekome iz zapadne diplomacije, Crna Gora ne zaostaje previše u istoj stvari.
Nakon višemjesečnih litija pa izbora koji su donijeli potres na političku scenu, s tijesnim porazom Đukanovićevog DPS-a i njegovih koalicijskih partnera, na vlast je došla koalicija prosrpskih pa i otvoreno pročetničkih stranaka, koja je formirala vlast s proeuropskom strankom Dritana Abazovića, a sve pod patronatom SPC-a i pokojnog Amfilohija Radovića. Potom smo gledali Porfirijev helikopterski desant na Cetinje, uz veliki otpor tamošnjeg stanovništva, da bi sada bili suočeni s tjednom u kojem će ova klimava Vlada gotovo sasvim izvjesno pasti.
Najizglednija opcija je formiranje manjinske vlade s Abazovićem na čelu
Usput, riječ je o Vladi koja praktično od početka nema većinsku podršku u parlamentu, što zahtijeva posebnu politološku studiju. Ono što se sada čini najizvjesnijom opcijom jeste formiranje manjinske Vlade na čelu s Dritanom Abazovićem, sastavljenom od njegove partije, socijaldemokratskih stranaka koje su bile u koaliciji s Đukanovićevim DPS-om te bošnjačkih i albanskih stranaka. Sve naravno, ukoliko kompletan DPS glasa za ovu novu opciju koju je Abazović predložio parlamentu.
S druge pak strane, premijer Krivokapić predložio je razrješenje nekih ministara i rekonstrukciju vlade te raspuštanje parlamenta, dok su prosrpske stranke otvorene u tome da je ovaj Abazovićev potez izdaja građana koji su birali promjene i također zazivaju izbore.
Đukanovićevo ponašanje je misterij
Pojednostavljeno govoreći, premijer i prosrpske stranke bi najradije na izbore, Abazović bi na čelo Vlade bez njih, a najveći misterij su ponašanje Mile Đukanovića i njegove stranke kojoj bi izbori vjerojatno odgovarali, ali se na njih ne odlučuju, kao i odnos zapadne diplomacije prema čitavoj situaciji. Prije nego dođem do cinizma zapadne diplomacije koji je očit i bez kojega se sve ovo skupa ne bi ni događalo, treba se vratiti političkim odnosima u zemlji.
Naime, koliko god se možda činilo da će se nakon poraza na izborima Đukanovićevi socijalisti raspasti i da ćemo gledati masovno pretrčavanje pobjednicima, to se nije dogodilo. Razlog pak zbog kojeg se nije dogodilo je onaj kojega zapadni diplomati ne žele shvatiti ili barem glume da ga ne shvaćaju, a taj je da je pitanje korupcije vladajućih ljudima koji su glasali za njih daleko manje bitno od opstanka države i nacije te strateškog usmjerenja zemlje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nemoguće je očekivati uzornu demokratsku raspravu
U relativno normalnoj zemlji koja nema dilema oko svog sadašnjeg i budućeg karaktera te političke pripadnosti, pitanja korupcije vladajućih elita, privatizacije javnih resursa ili ekologije doista postaju najbitnija.
No, u situaciji u kojoj značajan dio građana i njihovih političkih partija, ali i najveća vjerska zajednica jednostavno odbijaju prihvatiti tu zemlju kao nezavisnu ili je vide kao formalno nezavisnu, ali kao integralni dio tzv. srpskog svijeta s orijentacijom na Rusiju, dok ipak nešto veći dio građana želi sve suprotno od toga, nemoguće je očekivati uzornu demokratsku raspravu o ostalim pitanjima dok se ovo ne riješi.
Abazović jedva prelazi izborni prag
Postotak građana kojima su ova druga pitanja u ovim okolnostima važna konkretno je iskazan u postotku glasova za Dritana Abazovića i njegovu stranku, a on je toliki da jedva prelazi izborni prag. Očita pak podrška koju Abazović ima ponajprije od američke diplomacije, koja je u posljednjih godinu dana oživjela svoju politiku prema ovim prostorima neodoljivo podsjeća na istu takvu politiku koja se sada vodi prema Bosni i Hercegovini. Zemlji čija je budućnost neizvjesna jednako poput budućnosti Crne Gore.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ukratko, svjedočimo još jednom eksperimentu koji će, ukoliko do njega dođe, biti omogućen glasovima Mile Đukanovića koji je najavio povlačenje iz politike nakon što mu istekne predsjednički mandat, ali koji neće odgovoriti na ono vitalno pitanje unutrašnjeg dogovora o sadržaju crnogorske države.
Ostanu li pak stvari tako nedefinirane, sve su veći izgledi da će i Crna Gora, kao i Bosna i Hercegovina životariti u limbu, između susjednih nacionalizama, nezainteresiranosti zapadne politike, uključujući Europsku uniju, da tu agoniju konačno prekine i služiti kao, da upotrijebim izraz iz starih vremena, moneta za potkusurivanje u nešto većoj geopolitičkoj igri.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Crnu goru trese nova politička kriza, raspadaju se vlada i prosrpska koalicija. Idući dani su krucijalni
Dragan Markovina analizira novi politički eksperiment u Crnoj Gori
Sve su veći izgledi da će i Crna Gora, kao i Bosna i Hercegovina životariti u limbu, između susjednih nacionalizama, nezainteresiranosti zapadne politike, uključujući Europsku uniju, da tu agoniju konačno prekine i služiti kao, da upotrijebim izraz iz starih vremena, moneta za potkusurivanje u nešto većoj geopolitičkoj igri
Ako su Bosna i Hercegovina i njeni unutrašnji politički odnosi toliko kompleksni, da ih je teško približiti i ljudima u neposrednom susjedstvu koji o toj zemlji imaju neka saznanja i iskustva, a kamo li nekome iz zapadne diplomacije, Crna Gora ne zaostaje previše u istoj stvari.
Nakon višemjesečnih litija pa izbora koji su donijeli potres na političku scenu, s tijesnim porazom Đukanovićevog DPS-a i njegovih koalicijskih partnera, na vlast je došla koalicija prosrpskih pa i otvoreno pročetničkih stranaka, koja je formirala vlast s proeuropskom strankom Dritana Abazovića, a sve pod patronatom SPC-a i pokojnog Amfilohija Radovića. Potom smo gledali Porfirijev helikopterski desant na Cetinje, uz veliki otpor tamošnjeg stanovništva, da bi sada bili suočeni s tjednom u kojem će ova klimava Vlada gotovo sasvim izvjesno pasti.
Najizglednija opcija je formiranje manjinske vlade s Abazovićem na čelu
Usput, riječ je o Vladi koja praktično od početka nema većinsku podršku u parlamentu, što zahtijeva posebnu politološku studiju. Ono što se sada čini najizvjesnijom opcijom jeste formiranje manjinske Vlade na čelu s Dritanom Abazovićem, sastavljenom od njegove partije, socijaldemokratskih stranaka koje su bile u koaliciji s Đukanovićevim DPS-om te bošnjačkih i albanskih stranaka. Sve naravno, ukoliko kompletan DPS glasa za ovu novu opciju koju je Abazović predložio parlamentu.
S druge pak strane, premijer Krivokapić predložio je razrješenje nekih ministara i rekonstrukciju vlade te raspuštanje parlamenta, dok su prosrpske stranke otvorene u tome da je ovaj Abazovićev potez izdaja građana koji su birali promjene i također zazivaju izbore.
Đukanovićevo ponašanje je misterij
Pojednostavljeno govoreći, premijer i prosrpske stranke bi najradije na izbore, Abazović bi na čelo Vlade bez njih, a najveći misterij su ponašanje Mile Đukanovića i njegove stranke kojoj bi izbori vjerojatno odgovarali, ali se na njih ne odlučuju, kao i odnos zapadne diplomacije prema čitavoj situaciji. Prije nego dođem do cinizma zapadne diplomacije koji je očit i bez kojega se sve ovo skupa ne bi ni događalo, treba se vratiti političkim odnosima u zemlji.
Naime, koliko god se možda činilo da će se nakon poraza na izborima Đukanovićevi socijalisti raspasti i da ćemo gledati masovno pretrčavanje pobjednicima, to se nije dogodilo. Razlog pak zbog kojeg se nije dogodilo je onaj kojega zapadni diplomati ne žele shvatiti ili barem glume da ga ne shvaćaju, a taj je da je pitanje korupcije vladajućih ljudima koji su glasali za njih daleko manje bitno od opstanka države i nacije te strateškog usmjerenja zemlje.
Nemoguće je očekivati uzornu demokratsku raspravu
U relativno normalnoj zemlji koja nema dilema oko svog sadašnjeg i budućeg karaktera te političke pripadnosti, pitanja korupcije vladajućih elita, privatizacije javnih resursa ili ekologije doista postaju najbitnija.
No, u situaciji u kojoj značajan dio građana i njihovih političkih partija, ali i najveća vjerska zajednica jednostavno odbijaju prihvatiti tu zemlju kao nezavisnu ili je vide kao formalno nezavisnu, ali kao integralni dio tzv. srpskog svijeta s orijentacijom na Rusiju, dok ipak nešto veći dio građana želi sve suprotno od toga, nemoguće je očekivati uzornu demokratsku raspravu o ostalim pitanjima dok se ovo ne riješi.
Abazović jedva prelazi izborni prag
Postotak građana kojima su ova druga pitanja u ovim okolnostima važna konkretno je iskazan u postotku glasova za Dritana Abazovića i njegovu stranku, a on je toliki da jedva prelazi izborni prag. Očita pak podrška koju Abazović ima ponajprije od američke diplomacije, koja je u posljednjih godinu dana oživjela svoju politiku prema ovim prostorima neodoljivo podsjeća na istu takvu politiku koja se sada vodi prema Bosni i Hercegovini. Zemlji čija je budućnost neizvjesna jednako poput budućnosti Crne Gore.
Ukratko, svjedočimo još jednom eksperimentu koji će, ukoliko do njega dođe, biti omogućen glasovima Mile Đukanovića koji je najavio povlačenje iz politike nakon što mu istekne predsjednički mandat, ali koji neće odgovoriti na ono vitalno pitanje unutrašnjeg dogovora o sadržaju crnogorske države.
Ostanu li pak stvari tako nedefinirane, sve su veći izgledi da će i Crna Gora, kao i Bosna i Hercegovina životariti u limbu, između susjednih nacionalizama, nezainteresiranosti zapadne politike, uključujući Europsku uniju, da tu agoniju konačno prekine i služiti kao, da upotrijebim izraz iz starih vremena, moneta za potkusurivanje u nešto većoj geopolitičkoj igri.