Godišnji neto dohodak hrvatske obitelji s dvoje djece u kojoj oba roditelja ostvaruju prosječna neto primanja prošle je godine prema podacima Eurostata iznosio 21.270,95 eura. U Njemačkoj je takva obitelj imala na raspolaganju 69.612,35 eura godišnje, u Irskoj 73.550,17 eura, a u Austriji 74.508,18 eura i sve dok se ta razlika drastično ne smanji iluzorno je očekivati prestanak iseljavanja radno aktivnoga stanovništva. Premijer Plenković i od Vlade kontrolirana ili podmazana medijska mašinerija žele stvoriti dojam kako Hrvatska napreduje brže i bolje nego ikada, ali na njihovu i našu žalost to je jako daleko od istine
Prošle godine u Hrvatskoj je rođeno 35.845 djece, a umrle su 57.023 osobe. U proteklih deset godina, od 2011. do 2020. ukupan broj umrlih bio je veći od ukupnoga broja novorođenih za 141.707, a kako se iz godine u godinu ta razlika povećava, možemo sa sigurnošću pretpostaviti da će se u narednih deset godina stanovništvo Hrvatske i bez iseljavanja smanjiti za grad veličine Splita. Nijedna hrvatska županija nije u 2020. imala više rođenih nego umrlih, a prema podacima DZS-a u njih 14 vitalni indeks (živorođeni na 100 umrlih) bio je manji od hrvatskoga prosjeka (62,9).
Nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju zbog masovnoga iseljavanja građana, procesi depopulacije i starenja stanovništva dodatno su ubrzani, a različite mjere demografske politike provođene na nacionalnom i lokalnim nivoima nisu dale rezultate vrijedne pažnje. Pandemija je privremeno zamaskirala svu tragičnost posljedica hrvatskoga demografskog kolapsa jer je usporila ili čak zaustavila iseljavanje, a manjak radne snage u deficitarnim zanimanjima na domaćem tržištu rada nije mogao biti vidljiv zbog drastičnoga pada gospodarskih aktivnosti i to upravo u onim djelatnostima u kojima najviše nedostaje radnika.
Bez stranih radnika nema turizma
Kako nas prognozirani ekonomski rast od 6 posto u ovoj godini vraća na ukupan nivo gospodarskih aktivnosti iz 2018. možemo očekivati barem ponavljanje, ako ne i pogoršanje već viđenoga na tržištu rada. Hrvatski turistički i građevinski sektor više ne mogu poslovati bez inozemnih radnika, a u narednim godinama to će postati stvarnost i za cijeli niz drugih gospodarskih grana. Oni koji se voze Uberom ili kupuju u Ikei već su imali prilike naučiti kako za sporazumijevanje s vozačem ili skladišnim radnikom više nije dovoljno dobro poznavanje samo hrvatskoga jezika, a među radnicima na pojedinim gradilištima rijetki su oni koji znaju više od nekoliko hrvatskih riječi.
Ako se iole ozbiljniji ekonomski rast nastavi i u 2022. godini i ako hrvatsko gospodarstvo želi ponovo dosegnuti ili premašiti nivo ekonomskih aktivnosti iz 2019. za to će biti potrebno i 100.000 inozemnih radnika. Prije dvije godine još uvijek su postojale kvote za zapošljavanje stranaca i bilo je izdano 36.000 radnih dozvola za inozemne radnike. Prošle godine kvota je povećana na 78.470 dozvola, ali je do kraja te godine, zbog pandemije, polovica kvote ostala neiskorištena. Prema novom Zakonu o strancima koji je na snazi od siječnja ove godine kvote više nisu potrebne već se upotrebljava „test tržišta rada“, a za deficitarna zanimanja s liste HZZ-a, a to su među ostalim tesari, armirači, monteri, vodoinstalateri, bravari, automehaničari, mesari, slastičari ili programeri, nije potrebno provoditi niti testiranje kako bi se dokazalo da takvih profila radnika jednostavno nema dovoljno.
Iseljeni Hrvati se ne vraćaju
Premijer Andrej Plenković i njegovi ministri nikada nisu imali dovoljno političke hrabrosti progovoriti o razlozima koji su doveli do snažnoga rasta potreba za stranim radnicima. Franjo Tuđman u svakom je svom javnom nastupu klicao „jedinstvu domovinske i iseljene Hrvatske“, a HDZ-ov politički program predviđao je povratak u zemlju stotina tisuća iseljenih Hrvata i njihovih potomaka. Naravno da do tog povratka nije došlo niti je moglo doći jer u tri desetljeća vladavine toga istog HDZ-a razlozi za iseljavanje hrvatskih građana ne samo da nisu otklonjeni, nego su zbog ekonomskoga zaostajanja Hrvatske i dodatno povećani.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Krajem prošle godine Hrvatska je prema procjeni DZS-a imala 4,036.000 stanovnika ili 750.000 manje nego 1991. što daleko najbolje pokazuje uspješnost društvenoga, političkoga i ekonomskoga modela nastaloga početkom devedesetih. Te 1991. godine u Hrvatskoj je bilo 51.829 novorođenih ili 44,6 posto više nego prošle godine, a posljedice takvoga demografskog kolapsa bit će vidljive u narednim desetljećima u svim segmentima društva, čak i u slučaju prestanka daljnjeg masovnog iseljavanja građana što, naravno, nije realno za očekivati.
Godišnji neto dohodak hrvatske obitelji s dvoje djece u kojoj oba roditelja ostvaruju prosječna neto primanja prošle je godine prema podacima Eurostata iznosio 21.270,95 eura. U Njemačkoj je takva obitelj imala na raspolaganju 69.612,35 eura godišnje, u Irskoj 73.550,17 eura, a u Austriji 74.508,18 eura i sve dok se ta razlika drastično ne smanji iluzorno je očekivati prestanak iseljavanja radno aktivnoga stanovništva. Premijer Plenković i od Vlade kontrolirana ili podmazana medijska mašinerija žele stvoriti dojam kako Hrvatska napreduje brže i bolje nego ikada, ali na njihovu i našu žalost to je jako daleko od istine. Usporedba rasta godišnjega neto dohotka obitelji s dvoje djece u kojoj oba roditelja ostvaruju prosječna neto primanja u razdoblju od 2015. do 2020. u zemljama istočne Europe, znači u vrijeme tri vlade Andreja Plenkovića i ministra financija Zdravka Marića, pokazuje da su manji porast godišnjih neto primanja od hrvatske imale samo takve obitelji u Sloveniji i Slovačkoj, a da je u pet država istočne Europe taj rast bio dvostruko ili trostruko veći.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Desetljeća korupcije dolaze na naplatu
Hrvatska se tako našla u začaranom krugu, zbog velike razlike u plaćama u odnosu na zemlje Zapadne Europe radno aktivno stanovništvo gotovo svih profila i zanimanja trajno iseljava, vladajući HDZ ostaje vjeran svome propalom i promašenom društvenom modelu iz devedesetih jer svako odustajanje od njega dovodi u pitanje vjernost onog dijela birača koji ga drže na vlasti, a gospodarstvo da bi opstalo treba nadomjestiti radnike koji su otišli novima iz trećih, uglavnom vaneuropskih država jer kao jedna od najsiromašnijih članica Europske unije teško da može biti dovoljno atraktivna radnicima u drugim članicama ili u europskim državama.
Nacionalistički pokret kojemu Hrvatska od samoga njegovog nastanka i za gotovo sve vrijeme njegovoga trajanja nikad nije bila dovoljno etnički „čista“ i čiji su vođe otvoreno snatrili o zamjeni stanovništva s istočnim susjedstvom kako bi se postigla zadovoljavajuća „čistoća“, našao se u situaciji koja dovodi u pitanje osnovnu premisu njegovoga postojanja. Zbog svoje ustrajnosti u očuvanju preskupe i preglomazne partijske države zasnovane ponajviše na klijentelizmu i korupciji, a nakon što su Hrvati u proteklih nekoliko godina masovno optirali za „iseljenu“ Hrvatsku, HDZ je prisiljen spašavati onu „domovinsku“ uvozom radne snage iz najsiromašnijih država Azije i Afrike.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Hrvatska nema nikakav plan ili program useljavanja građana iz trećih zemalja, nema imigrantsku politiku i nikada nije pokrenuta javna rasprava na temu kako će izgledati Hrvatska u kojoj će raditi i živjeti 300.000 stranih radnika i njihovih obitelji. Budući da je zbog svojih korijena i tri desetljeća prodaje mitova i laži HDZ elementarno nesposoban za takvu raspravu, hrvatska javnost potpuno je nepripremljena za sve nužne promjene koje će uslijediti kao rezultat demografskoga kolapsa. O tome u nastavku.
Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.
Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, pretplatite se na Telegram.
Analiza: Da bismo zbilja ostvarili gospodarski rast, hitno nam treba 100.000 stranih radnika. A Vlada nema nikakav plan
U narednih 10 godina stanovništvo Hrvatske smanjit će se za grad veličine Splita
Godišnji neto dohodak hrvatske obitelji s dvoje djece u kojoj oba roditelja ostvaruju prosječna neto primanja prošle je godine prema podacima Eurostata iznosio 21.270,95 eura. U Njemačkoj je takva obitelj imala na raspolaganju 69.612,35 eura godišnje, u Irskoj 73.550,17 eura, a u Austriji 74.508,18 eura i sve dok se ta razlika drastično ne smanji iluzorno je očekivati prestanak iseljavanja radno aktivnoga stanovništva. Premijer Plenković i od Vlade kontrolirana ili podmazana medijska mašinerija žele stvoriti dojam kako Hrvatska napreduje brže i bolje nego ikada, ali na njihovu i našu žalost to je jako daleko od istine
Prošle godine u Hrvatskoj je rođeno 35.845 djece, a umrle su 57.023 osobe. U proteklih deset godina, od 2011. do 2020. ukupan broj umrlih bio je veći od ukupnoga broja novorođenih za 141.707, a kako se iz godine u godinu ta razlika povećava, možemo sa sigurnošću pretpostaviti da će se u narednih deset godina stanovništvo Hrvatske i bez iseljavanja smanjiti za grad veličine Splita. Nijedna hrvatska županija nije u 2020. imala više rođenih nego umrlih, a prema podacima DZS-a u njih 14 vitalni indeks (živorođeni na 100 umrlih) bio je manji od hrvatskoga prosjeka (62,9).
Nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju zbog masovnoga iseljavanja građana, procesi depopulacije i starenja stanovništva dodatno su ubrzani, a različite mjere demografske politike provođene na nacionalnom i lokalnim nivoima nisu dale rezultate vrijedne pažnje. Pandemija je privremeno zamaskirala svu tragičnost posljedica hrvatskoga demografskog kolapsa jer je usporila ili čak zaustavila iseljavanje, a manjak radne snage u deficitarnim zanimanjima na domaćem tržištu rada nije mogao biti vidljiv zbog drastičnoga pada gospodarskih aktivnosti i to upravo u onim djelatnostima u kojima najviše nedostaje radnika.
Bez stranih radnika nema turizma
Kako nas prognozirani ekonomski rast od 6 posto u ovoj godini vraća na ukupan nivo gospodarskih aktivnosti iz 2018. možemo očekivati barem ponavljanje, ako ne i pogoršanje već viđenoga na tržištu rada. Hrvatski turistički i građevinski sektor više ne mogu poslovati bez inozemnih radnika, a u narednim godinama to će postati stvarnost i za cijeli niz drugih gospodarskih grana. Oni koji se voze Uberom ili kupuju u Ikei već su imali prilike naučiti kako za sporazumijevanje s vozačem ili skladišnim radnikom više nije dovoljno dobro poznavanje samo hrvatskoga jezika, a među radnicima na pojedinim gradilištima rijetki su oni koji znaju više od nekoliko hrvatskih riječi.
Ako se iole ozbiljniji ekonomski rast nastavi i u 2022. godini i ako hrvatsko gospodarstvo želi ponovo dosegnuti ili premašiti nivo ekonomskih aktivnosti iz 2019. za to će biti potrebno i 100.000 inozemnih radnika. Prije dvije godine još uvijek su postojale kvote za zapošljavanje stranaca i bilo je izdano 36.000 radnih dozvola za inozemne radnike. Prošle godine kvota je povećana na 78.470 dozvola, ali je do kraja te godine, zbog pandemije, polovica kvote ostala neiskorištena. Prema novom Zakonu o strancima koji je na snazi od siječnja ove godine kvote više nisu potrebne već se upotrebljava „test tržišta rada“, a za deficitarna zanimanja s liste HZZ-a, a to su među ostalim tesari, armirači, monteri, vodoinstalateri, bravari, automehaničari, mesari, slastičari ili programeri, nije potrebno provoditi niti testiranje kako bi se dokazalo da takvih profila radnika jednostavno nema dovoljno.
Iseljeni Hrvati se ne vraćaju
Premijer Andrej Plenković i njegovi ministri nikada nisu imali dovoljno političke hrabrosti progovoriti o razlozima koji su doveli do snažnoga rasta potreba za stranim radnicima. Franjo Tuđman u svakom je svom javnom nastupu klicao „jedinstvu domovinske i iseljene Hrvatske“, a HDZ-ov politički program predviđao je povratak u zemlju stotina tisuća iseljenih Hrvata i njihovih potomaka. Naravno da do tog povratka nije došlo niti je moglo doći jer u tri desetljeća vladavine toga istog HDZ-a razlozi za iseljavanje hrvatskih građana ne samo da nisu otklonjeni, nego su zbog ekonomskoga zaostajanja Hrvatske i dodatno povećani.
Krajem prošle godine Hrvatska je prema procjeni DZS-a imala 4,036.000 stanovnika ili 750.000 manje nego 1991. što daleko najbolje pokazuje uspješnost društvenoga, političkoga i ekonomskoga modela nastaloga početkom devedesetih. Te 1991. godine u Hrvatskoj je bilo 51.829 novorođenih ili 44,6 posto više nego prošle godine, a posljedice takvoga demografskog kolapsa bit će vidljive u narednim desetljećima u svim segmentima društva, čak i u slučaju prestanka daljnjeg masovnog iseljavanja građana što, naravno, nije realno za očekivati.
Godišnji neto dohodak hrvatske obitelji s dvoje djece u kojoj oba roditelja ostvaruju prosječna neto primanja prošle je godine prema podacima Eurostata iznosio 21.270,95 eura. U Njemačkoj je takva obitelj imala na raspolaganju 69.612,35 eura godišnje, u Irskoj 73.550,17 eura, a u Austriji 74.508,18 eura i sve dok se ta razlika drastično ne smanji iluzorno je očekivati prestanak iseljavanja radno aktivnoga stanovništva. Premijer Plenković i od Vlade kontrolirana ili podmazana medijska mašinerija žele stvoriti dojam kako Hrvatska napreduje brže i bolje nego ikada, ali na njihovu i našu žalost to je jako daleko od istine. Usporedba rasta godišnjega neto dohotka obitelji s dvoje djece u kojoj oba roditelja ostvaruju prosječna neto primanja u razdoblju od 2015. do 2020. u zemljama istočne Europe, znači u vrijeme tri vlade Andreja Plenkovića i ministra financija Zdravka Marića, pokazuje da su manji porast godišnjih neto primanja od hrvatske imale samo takve obitelji u Sloveniji i Slovačkoj, a da je u pet država istočne Europe taj rast bio dvostruko ili trostruko veći.
Desetljeća korupcije dolaze na naplatu
Hrvatska se tako našla u začaranom krugu, zbog velike razlike u plaćama u odnosu na zemlje Zapadne Europe radno aktivno stanovništvo gotovo svih profila i zanimanja trajno iseljava, vladajući HDZ ostaje vjeran svome propalom i promašenom društvenom modelu iz devedesetih jer svako odustajanje od njega dovodi u pitanje vjernost onog dijela birača koji ga drže na vlasti, a gospodarstvo da bi opstalo treba nadomjestiti radnike koji su otišli novima iz trećih, uglavnom vaneuropskih država jer kao jedna od najsiromašnijih članica Europske unije teško da može biti dovoljno atraktivna radnicima u drugim članicama ili u europskim državama.
Nacionalistički pokret kojemu Hrvatska od samoga njegovog nastanka i za gotovo sve vrijeme njegovoga trajanja nikad nije bila dovoljno etnički „čista“ i čiji su vođe otvoreno snatrili o zamjeni stanovništva s istočnim susjedstvom kako bi se postigla zadovoljavajuća „čistoća“, našao se u situaciji koja dovodi u pitanje osnovnu premisu njegovoga postojanja. Zbog svoje ustrajnosti u očuvanju preskupe i preglomazne partijske države zasnovane ponajviše na klijentelizmu i korupciji, a nakon što su Hrvati u proteklih nekoliko godina masovno optirali za „iseljenu“ Hrvatsku, HDZ je prisiljen spašavati onu „domovinsku“ uvozom radne snage iz najsiromašnijih država Azije i Afrike.
Hrvatska nema nikakav plan ili program useljavanja građana iz trećih zemalja, nema imigrantsku politiku i nikada nije pokrenuta javna rasprava na temu kako će izgledati Hrvatska u kojoj će raditi i živjeti 300.000 stranih radnika i njihovih obitelji. Budući da je zbog svojih korijena i tri desetljeća prodaje mitova i laži HDZ elementarno nesposoban za takvu raspravu, hrvatska javnost potpuno je nepripremljena za sve nužne promjene koje će uslijediti kao rezultat demografskoga kolapsa. O tome u nastavku.