Portal za društvena i kulturna pitanja. I svijet koji dolazi.

RAT U UKRAJINI

Događaj iz 2009. upozorio je europske šefove da je ovisnost o ruskom plinu kobna. Nisu shvatili ozbiljno

Još 2009. Europljani su se smrzavali jer je Putin prekinuo opskrbu. Do danas se malo toga promijenilo

FOTO: Profimedia

Bio je to zasigurno prizor kakav se rijetko viđa: uz nastambu u kojoj obitavaju majmuni, uprava zoološkog vrta postavila je električnu grijalicu kako bi utoplila nesretne životinje koje su se smrzavale na temperaturama ispod nule. I nisu bili jedini. Grijalice su osigurane i slonovima, nosorozima, papigama… “Samo se sibirski tigrovi osjećaju dobro na ovim temperaturama”, objašnjavao je Ivan Ivanov, ravnatelj zoološkog vrta u Sofiji.

Životinje iz zoološkog vrta u glavnom gradu Bugarske dijelile su sudbinu mnogih koji su u siječnju 2009. ostali bez grijanja zbog spora Rusije i Ukrajine oko plina, njegove cijene, starih dugova i novog ugovora. Spor je tih dana eskalirao, a u drugom tjednu siječnja Vladimir Putin, tada na poziciji ruskog premijera, naredio je prekid isporuke plina preko Ukrajine.

Europa se smrzavala

Upravo je Ukrajina bila glavna tranzitna zemlja preko koje su se mnoge europske države opskrbljivale tim energentom iz Rusije. EU se našla u ozbiljnim problemima, usred vrlo hladne zime. Tisuće kućanstava ostalo je bez centralnog grijanja. Bugarska je bila posebno pogođena. Ograničili su javnu rasvjetu na ulicama glavnog grada i u parkovima, a u javnom prijevozu ugasili grijanje.

Posljedice su se osjetile i u Hrvatskoj, ali u manjoj mjeri. Smanjena je isporuka plina velikim industrijskim potrošačima, osiguran je interventni uvoz, a građanima je sugerirano da budu štedljiviji s grijanjem. Do većih poremećaja ipak nije došlo, a rusko-ukrajinski spor je, uz posredovanje EU-a, uskoro riješen.

Lekcija iz hladnog siječnja

Epizoda iz hladne zime 2009. bila je zorni podsjetnik koliko je Europska unija ovisna o ruskom plinu i njegovom tranzitu do europskih tvornica i kućanstava. Količina uvezenog plina iz Rusije tada je, u postotcima, bila manja nego tijekom 1990-ih, ali vlast u Moskvi bila je svjesnija da joj energenti daju moćnu polugu u ostvarivanju geopolitičkih ciljeva i odlučnija da tu polugu koristi.

Pouke izvučene iz te krize bile su, činilo se, jasne. Europska unija mora biti manje ovisna o samo jednom dobavljaču, mora razmišljati o alternativnim izvorima i plinovodima, poduzeti hitne mjere da smanji svoju ovisnost o plinu, pogotovo iz ruskih izvora, kako se slične krize u budućnosti ne bi ponavljale… Sve su to bile lekcije navodno naučene tog hladnog siječnja pri kraju pretprošlog desetljeća.

Europa opet u škripcu

Više od deset godina kasnije, Vladimir Putin, sada na poziciji ruskog predsjednika, pokrenuo je rat u Ukrajini zbog kojeg je Zapad financijski i gospodarski izolirao Rusiju. No, EU (još) nije spremna odreći se ruskih energenata, prvenstveno plina, o kojem snažno ovise ekonomije pojedinih članica, poput Njemačke. Oko 55 posto plina koji je Njemačka lani uvezla, došlo je iz Rusije.

Dapače, svjesna da su energenti snažno geopolitičko oružje, Moskva je podigla ulog i najavila da će europske kompanije, ako žele ruski plin, morati plaćati u rubljima – potez koji bi, posljedično, mogao oslabiti učinak sankcija kojima Zapad pokušava natjerati Putina na uzmak. Zbog ovisnosti u ruskom plinu Europska unija ponovno je u škripcu. A nije da nisu bili upozoreni.

Upozorenje CIA-e

Analizirajući nedavno kako se “Europa navukla na ruski plin” New York Times je iz arhive izvukao memorandum CIA-u iz vremena američkog predsjednika Ronalda Reagana o plinovodu iz doba Sovjetskog Saveza i Hladnog rata. U dopisu se upozorava na moguće ozbiljne posljedice oslanjanja zapadne Europe na sovjetsku opskrbu.

Projekt “promiče sovjetske ciljeve uvlačenja Zapadne Europe u tješnji političko-ekonomski odnos”, procjenjuje se u memorandumu, uz tvrdnju da bi Sovjetskom Savezu projekt dao opciju dodatnog pritiska oko nekih pitanja koja su se ticala odnosa Istoka i Zapada.

Govori se i o mogućnosti da zaprijete prekidom isporuke plina u političke svrhe ili da plinovod koriste kao političku polugu na suptilniji način. No, prema tom memorandumu, zapadnoeuropske vlade smatrale su povećano korištenje sovjetskog plina “prihvatljivim političkim rizikom”.

Pouzdano s Rusijom

Hladni rat je davno završio, ali ne i oslanjanje Europe na plinovode kojima se doprema plin iz Rusije. Nekoliko godina prije rusko-ukrajinskog spora koji je doveo do prekida opskrbe u Europi, tadašnji njemački kancelar Gerhard Schröder dogovorio je s Putinom izgradnju plinovoda Sjeverni tok, koji direktno povezuje Rusiju s Njemačkom.

Finalni dogovor pao je svega dva tjedna prije nego je SPD-ov kancelar izgubio izbore. Po završetku političke karijere, Schröder je obnašao dužnosti u odborima nekoliko ruskih energetskih kompanija.

Angela Merkel, koja je pobijedila na izborima 2005. i bila na vlasti do lani, gurala je dalje projekt Sjevernog toka i kasnije Sjevernog toka 2. Ovo je “prekretnica u energetskoj suradnji” i temelj “pouzdanog partnerstva” između Rusije i Europe, kazala je Merkel 2011., prilikom svečanog otvorenja prvog plinovoda. Drugi, Sjeverni tok 2, počeo se graditi sedam godina kasnije i trebao je udvostručiti količinu plina koju Rusija isporučuje Njemačkoj.

Samo komercijalno

Oba projekta direktno povezuju Rusiju i Njemačku kroz Baltičko more, zaobilazeći tranzitne zemlje. Nije se, dakle, radilo o smanjenju ovisnosti o uvozu ruskog plina. Nego samo o smanjenju ovisnosti o “posredničkim” državama, poput Ukrajine ili Poljske, kroz koje prolaze drugi opskrbni pravci.

Iako svjesna geopolitičkih implikacija, Merkel je uvijek inzistirala da se radi o “komercijalnom projektu” (Sjeverni tok 2 na kraju je ipak stopiran u veljači ove godine, uoči ruske invazije na Ukrajinu).

Zaboravljene lekcije

S druge strane Atlantika uvijek su s oprezom gledali na oslanjanje Europe na ruske energente. Ne samo u Reaganovo doba: netom nakon ruske aneksije Krima u ožujku 2014., američki predsjednik Barack Obama pozvao je EU smanji ovisnost o ruskom plinu. Kada je vodstvo EU-a tražilo da Amerika poveća izvoz plina, on je navodno uzvratio da to neće riješiti europski problem s energijom i da EU mora poduzeti politički teške korake.

Osam godina kasnije, usred nove krize na tlu Europe, Europska unija se ponovno našla u situaciji da izlaz traži u povećanju uvoza američkog ukapljenog plina, pokušavajući istovremeno i smanjiti ovisnost o ruskom plinu i procijeniti hoće li Vladimir Putin biti taj koji će prvi zavrnuti pipu. Lekcije iz hladnog siječnja 2009. brzo su zaboravljene.